Renesansa zvana Picasso

Prema Guinnessovoj knjizi rekorda Picasso je napravio 50.000 umjetničkih djela, među kojima 1.885 slika, 1.228 skulptura, 2.880 keramičkih djela, oko 12.000 crteža, tisuće grafika te brojne tapiserije i tepihe

Prije 130 godina u Malagi se rodio Pablo Picasso, jedan od najistaknutijih slikara 20. stoljeća. Njegova su djela donijela revolucionarni obrat u modernoj likovnoj umjetnosti i učinila ga stvaraocem koji je najviše i najplodonosnije utjecao na razvoj moderne i suvremene umjetnosti, sve do 1945, kada na tom polju najutjecajniji autor postaje Marcel Duchamp.

Picasso je bio iznimno umjetnički djelatan sve do kraja života (umro je 8. travnja 1973. u Mouginsu, u 92. godini, doslovce s kičicom u ruci!). Posljednjih godina života bio je sve drskiji u izričaju, a njegova djela sve šarenija i ekspresivnija. Stalno tragajući za novim i nikad zadovoljan postignutim, samosvojan i sklon eksperimentiranju, bio je najplodniji slikar svih vremena – prema Guinnessovoj knjizi rekorda napravio je 50.000 umjetničkih djela, među kojima 1.885 slika, 1.228 skulptura, 2.880 keramičkih djela, oko 12.000 crteža, tisuće grafika te brojne tapiserije i tepihe. Citroenu je dizajnirao automobile. Nadasve je bio inovator, izumitelj stilova i stilskih formacija poput kubizma i sugestivna ekspresionizma koji stvaraju pravi revolucionarni obrat u modernoj likovnosti. Za Picassova života njegovi su radovi izlagani na bezbrojnim izložbama. Najneobičnija je nedvojbeno bila ona 1971. u Louvreu, priređena u čast njegova 90. rođendana – prije njega nijedan živi umjetnik nije u Louvreu imao izložbu svojih djela! Veliku mu je retrospektivu 1980. priredila i u njujorška MOMA.

Masakr u Koreji, 1951.

Mnoge njegove slike danas vrijede desetke milijuna dolara, a neke od njih pripadaju među najskuplje u svijetu. Na ljestvici Art Market Trends, izvješća o prometu na tržištu umjetnina, Picasso je od 2004. na vodećem mjestu po prodaji na dražbama. Tako je Dječak s lulom na dražbi u Sotheby’su 2004. prodan za 104, Dora Maar s mačkom 2006. u istoj aukcijskog kući za 95,2, a Akt, zeleno lišće i poprsje 2010. u Christie’su za 106,5 milijuna dolara. Jedna francuska knjiga koju je ilustrirao prodana je u Danskoj na aukciji za rekordnih 270.000 eura.

Njegovih je djela ukradeno više nego ikojega drugog umjetnika – u međunarodnom registru nestalih i ukradenih umjetnina Art Loss Register trenutno ih se ukupno 550 vode kao nestale.

Veliki mu opus obuhvaća više stvaralačkih faza: modru, ružičastu, kubističku, zatim klasičnu, nadrealističku i ekspresionističku. Nakon modre faze (1901–1904), koju odlikuju dojmljive studije siromaha u sumornu raspoloženju očaja i beznađa u nijansama plave i plavozelene, slijedi vedrija ružičasta faza (1905–1907), kojom dominiraju veseli prikazi uglavnom cirkusanata, akrobata i harlekina.

Svijet u razbijenu zrcalu

U povijesti slikarstva malo je ostvarenja koja se hrabrošću i odjekom mogu usporediti s onim što ga je genijalni slikar ostvario 1907, kada je zapanjenim prijateljima pokazao Gospođice iz Avignona, sliku – prvi primjer kubizma – na kojoj je svijet predočio kao u razbijenu zrcalu. Nadahnuti Cézanneom, Picasso i Georges Braque slikaju krajolike u stilu koji su kritičari poslije nazvali malom kockom, što je vodilo ka terminu kubizma. Najprije su razvili prvu fazu kubizma, zvanu analitički kubizam, a potom i drugu – sintetički kubizam – dekorativniju inačicu kubizma gdje boje igraju veću ulogu, a oblici ostaju fragmentirani i ravni. Kubistička faza traje do 1919, a nakon 1918. Picasso se vraća redu prelaskom na neoklasični stil, pa tako njegove slike i crteži nastali 1920-ih često podsjećaju na djela renesansnog slikara Rafaela i francuskog neoklasicista Ingresa. Minotaur 1930-ih smjenjuje harlekina i postaje čest motiv Picassovih djela, što je djelomice posljedica utjecaja nadrealista. Tomu razdoblju pripada svakako najpoznatije Picassovo djelo Guernica (1937), golemo – 3,5 metra visoko i 7,8 metara široko ulje na platnu – kroz koje slikar, u stilu sintetičkog kubizma, očituje vlastitu užasnutost bombardiranjem toga baskijskoga grada i ratom općenito, a koje je postalo simbolom stradanja u Španjolskom građanskom ratu. Guernica je dosegnula status spomenika, vječna podsjetnika na tragediju rata i patnje koje on donosi, posebice civilima.

Picasso je do 1945. bio prvi uzor slikarima cijelog svijeta, pa je njegov opus snažno utjecao i na umjetničku scenu u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji, posebice njegove kubističke tečevine. Iz njegove su umjetnosti slikari usvajali poruke, slikogradbena načela, građu fizionomije i figure… Njegovi utjecaji na domaću likovnu scenu do 1945. uglavnom su obrađeni, primjerice na izložbi Kubizam i hrvatsko slikarstvo Vladimira Malekovića iz 1981, dok su utjecaji poslije 1945. slabije osvijetljeni. U modernizmu 1950-ih u domaćim prijelaznim okolnostima Picasso je bio dobrodošao autor, a ono što je stvorio vlast je javno odobrila kao mogući uzor i poticaj domaćim stvaraocima.

Spomenik Picassu u Osijeku, rad Ivana Sabolića, 1964-1967.

I površan uvid u moderno slikarstvo, koje se razvija u svim republikama, posebice u hrvatskom i srpskom slikarstvu i kiparstvu, pokazuje da je Picasso jedan od vodećih, ako ne i prvi uzor domaćim pregaocima. Na hrvatske i srpske slikare avangardno, herojsko razdoblje analitičkog kubizma (1909–1914) nikada nije presudno utjecalo, ali nakon 1950. vizualno čitljiva, kako širokoj publici tako i domaćim politički i teorijski liberalnijim likovnim kritičarima jasna, inačica postkubizma s elementima sintetičkog kubizma, koja nosi Picassov zaštitni znak, postaje gotovo trenutni uzor mladoga socijalističkog modernizma. Posebice golem utjecaj na domaće slikarstvo 1950-ih imat će Picassove portretne postkubističke varijacije koje je stvorio neposredno prije Drugoga svjetskog rata. U toj novoj postkubističkoj građi slike opažamo naglašene oblike distorzije, znakovite za desnu skupinu žena u Gospođicama iz Avignona.

Picasso radi na Guernici (gore)

Nakon što se Jugoslavija poslije 1950. odrekla svega što je u umjetnosti bilo u vezi sa SSSR-om i socrealizmom, bio joj je – iz političkih i drugih razloga daljeg opstanka države i njezine vlasti – potreban modernistički diskurs, ali je vlast i prigodom izbora izvora takva diskursa sveudilj vodila – premda ne deklarativno – računa i o njegovoj ideološkoj podobnosti. Kada je u 1950-ima došlo do popuštanja partijske kontrole, znakovite za instrumentalni socrealistički realizam, dogodila se, premda posredna i ne uvijek eksplicitna, reaktualizacija visokoga formalističkog estetizma i kubizma. U njegovoj inačici modernizma – u pikasovskome nehermetičnom sintetičkom kubizmu – naši su likovnjaci našli utemeljen uzor. Posredno i implicitno zanimanje za kubističke procedure apstrahiranja ikoničkoga prizora – figure, portreta, prizora, mrtve prirode – odigrao se u trenutku uspostave socijalističkog estetizma i socijalističkog modernizma te preobražajem socijalističkog u visoki modernizam.

Domaćim je umjetnicima Picasso pružio i alibi pred još antimodernistički nastrojenim političkim kadrovima u kulturi, koji su se teško i sporo emocionalno odricali socrealizma, ali i motivaciju da vrate autonomiju umjetničkog djela i čina izgubljenu za socrealističke dominacije.

Picasso i Jugoslavija

U Jugoslaviju je Picasso bio potpuno pripušten jer je slovio ne samo kao veliki umjetnik intelektualac nego i kao antifašist i komunist. U Picassu je vlast prepoznala politički podobnu ličnost, odanu tradiciji antifašističke borbe, pa socijalističkom državnom i društvenom ustroju. Kao antifašist zakleo se da se neće vratiti u domovinu Španjolsku sve dok je na vlasti Frankov režim, držao se zakletve i sve do smrti živi u Francuskoj. Od 1944. član je KP Francuske, od tada i pod prismotrom FBI-a (njegov dosje sadrži 187 stranica!), a 1950. američke vlasti odbijaju mu dati vizu za SAD. Premda odlučno odbija usvojiti socrealistički jezik, odanost komunističkom pokretu izražava odbijanjem da 1948. potpiše peticiju francuskih pisaca komunista da kritizira rigidno stajalište KP Francuske. Za razliku od drugih francuskih intelektualaca komunista odbija osuditi sovjetsku intervenciju u Mađarskoj 1956. Za potrebe Svjetskoga partizanskoga mirovnog kongresa održana u Sheffieldu i posvećena Korejskom ratu Picasso 1950. izrađuje poster, litografiju s motivom golubice, koja će se smjesta postati najrasprostranjenijim simbolom mira. Staljinovu Sovjetsku nagradu za mir dobio je 1950, a 1962. i Lenjinovu nagradu za mir. Svoje najotvorenije didaktičko-političko ostvarenje Masakr u Koreji stvorio je 1951. Podupirao je svjetske mirovne konferencije održane u Varšavi, Parizu, Rimu i Beču, za koje bi napravio i plakate. Bilo je još umjetnikovih znakova empatije za Jugoslaviju: u Zagrebu izlaže 1962. i 1967. (samo grafike!), nakon katastrofalna potresa u Skopju 1963. za potrebe skopskoga Muzeja moderne umjetnosti u osnivanju darovao je sliku Glava žene. Kad je Veljko Bulajić od Picassa zatražio da za Bitku na Neretvi napravi plakat, strahovalo se zarad očekivana astronomskog honorara, ali slikar je uputio zahtjev za „sandukom vašega najboljeg vina“.

Ipak, Guernica (1937), njegovo najglasovitije djelo, od 1950. do 1991. jedna od najreproduciranijih Picassovih slika, izravna reakcija na strahote Španjolskoga građanskog rata, univerzalni suvremeni simbol ratnih razaranja i stradanja nevinih, bila je Picassova ulaznica u Jugoslaviju. Slava Guernice kao slike i Guernice kao simbola stradanja bila je presudna za formiranje ideološke i morfološke matrice modernističke slike u osjetljivoj političkoj klimi Titove Jugoslavije prve polovice 1950-ih, nakon političkoga raskida Tita sa Staljinom i razvoja jugoslavenske strategije političkoga i materijalnog vezivanja za Zapad: kao politički i ideološki simbol borbe španjolskih republikanaca i ikona antifašizma, omogućivala je uspostavu samoidentifikacije i analogije s antifašističkom borbom Narodno-oslobodilačkoga pokreta tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i sa stradanjem domaćega civilnog pučanstva tijekom ratnih godina. Radoslav Putar, primjerice, u svibnju 1950. u zagrebačkom Narodnom listu Guernici, pokazanoj na Picassovoj retrospektivnoj izložbi u Njemačkoj, posvećuje opširan prikaz, među ostalim ističući: „Platno Guernice jedri našim vremenom kao velika istina, opomena i prijetnja.“