Rastvaranje nepoznatog

Posljednje desetljeće Zagrebački plesni ansambl na čelu sa Snježanom Abramović Milković njeguje suradnju podjednako s domaćim i inozemnim koreografima, ponajviše s autorima romanskoga kulturnog kruga. Stoga ne iznenađuje da je njihova nova predstava Ispod sklopljenih očiju, izvedena 30. studenoga u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, rezultat rada sa španjolskom plesačicom i koreografkinjom Laurom Aris Alvarez. Španjolka je još 1997, tada članica skupine Lanňnima Imperial, sudjelovala kao plesačica u koprodukcijskoj predstavi ZPA Prepoznavanje krajolika, autora Juana Carlosa Garcije. Od tada se izvođačka postava ansambla prilično izmijenila, ali su naklonost hispanističkomu senzibilitetu i tematski slične preokupacije i dalje važni u radu ZPA.

Petra Chelfi u vrlo dobroj plesnoj predstavi / Snimila Maja Kljaić

Problematika identiteta jedno je od neiscrpnih vrela kojima se zepeaovci rado vraćaju, bilo da je riječ o odnosu pojedinca i grupe, individualnoj izgradnji ili rasapu identifikacijskih silnica, raspravljanjem o samoći, izgubljenosti, smislu života i nedosegnutim ciljevima. Zaokupljenost tim pitanjima svojstvena je cjelokupnoj umjetnosti kao eklatantno antropocentričnoj djelatnosti, no u predstavama ZPA doima se kao da se ona spontano prepleću tvoreći gusto, neraskidivo vezivo, katkad toliko zbijeno da se čini kao da gledamo istu predstavu ili barem seriju predstava istoga koreografa. S druge strane nije isključeno da se sličnost u izričaju pokazuje kao posebna poetička vrijednost sama Ansambla koja se lijepi uza svaki koreografski rukopis.

U predstavi Ispod sklopljenih očiju koreografkinja polazi od sraza želje i napetosti proizišle njezinim susprezanjem, odnosno nezadovoljstva zbog njezina nerealiziranja ili tek djelomična ispunjenja. Naše je ponašanje regulirano društvenim kodeksom, kultura je u opreci s prirodom, sloboda je uvjetna. Predstava započinje prohodima plesača raspoređenih u dvije sučeljene formacije. Potom se ubrzanjem kretanja jasno definirane putanje zgušnjavaju u klupko plesača iz kojega se postupno izdvajaju pojedine grupacije predvođene jednim članom. Grupacije se rastvaraju u duete i trija, pri čemu se koreografske sekvencije temelje na kontaktu s partnerom, prijenosu težine, igri povjerenja, sukreiranju figura. Skladna se suigra doskora narušava individualiziranjem pojedinačnih svjetova, plesne se minijature pretaču u konkretne priče o razlikama stvarnosnoga i imaginarnog, o razilaženjima vlastitih percepcija i percepcija drugih, o osobnim htijenjima i čežnjama, razočaranjima i slabostima. Rečenice izvođača potkrijepljene su citatima engleske književnice Janette Winterson i španjolskoga romanopisca i redatelja Raya Lorige. Pripuštanjem fantazmi stvarnost se podvaja, dvojbe su ozbiljnije. Malodušnost i melankolična raspoloženja ublaženi su duhovitim prizorima. Sara Barbieri u primisli Elvisa Hodžića toliko je vruća da se o nju može kresnuti šibica, Petra Chelfi u depilacijskome aparatu vidi saveznika savršena izgleda, Ognjen Vučinić zanosi se mišićavim Supermanom.

Nakon ispovjednih tonova i individualnih dionica Laura Aris Alvarez ponovno se vraća skupnim scenama, osobito je dojmljiv prizor okupljanja oko stola s projekcijom vatrometa na ukošenoj plohi kao znak slavljenja života i vjere u zajedništvo obogaćeno pojedinačnim iskustvima. Vizualno jak prizor zajedničkoga puzanja prema naprijed s reflektorima uperenima u leđa (oblikovanje svjetla Saša Fistrić) ostavlja proces otvorenim, izmičući konačnim rješenjima i patetičnom vraćanju na polaznu situaciju. Glazba u izboru Samira Kadribašića odlično dinamizira izvedbu, ne dopuštajući možebitna skliznuća u scensko mrtvilo. Provjerenom kombinacijom španjolskih autora i revitalizacije neiskorjenjivih umjetničkih tema Zagrebački plesni ansambl dobio je posve solidnu predstavu.