Radost vraćena križu

Hadjadj argumentirano i strasno, inteligentno i duhovito osporava općeprihvaćenu predrasudu da kršćanstvo prezire tijelo i seks drži istočnim grijehom

Knjiga Dubina spolova. Mistika tijela (La profondeur des sexes. Pour une mystique de la chair, Éditions du Seuil, Pariz, 2008) Fabricea Hadjadja, francuskoga filozofa i književnika, nedavno objavljena u nakladi Kršćanske sadašnjosti, mogla bi biti jedna od knjiga koja se već tržišno privlačnim naslovom uklapa u sveprisutnu retoriku seksualnosti. Njezina se privlačnost krije u latentnoj, zašto ne i regresivnoj, subverzivnosti spram novog seksualnog poretka, čime je izazvala pozornost francuske i svjetske javnosti. Fabrice Hadjadj, rođen 1971. kao Židov – od prije desetak godina katolik – autor je niza uspješnih dramskih djela i filozofsko-teoloških knjiga kršćanske tematike, a izvrsnosti njegova prvoga predstavljanja hrvatskoj sredini pridonosi akribičan prijevod Josipa Balabanića te pogovor Ivice Raguža, u kojemu se Hadjadjov pristup spolnosti nadahnuto i kompetentno razlaže u svjetlu suvremene teološke misli.

Prev. Josip Balabanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.

Hadjadj argumentirano i strasno, inteligentno i duhovito osporava općeprihvaćenu predrasudu da kršćanstvo prezire tijelo i seks drži istočnim grijehom. Nietzsche, de Sade, Baudelaire, Fuco, u heretičnom su nizu pozvani da podupru kršćansku vjeru – izraslu na Jišajevu panju – o slavi tijela, u što Hadjadja uvjerava i crkveni nauk, posebice Sv. Augustina i Sv. Tome Akvinskoga, kao i autoritet Svetoga pisma od prvih stranica Knjige Postanka preko Pjesme nad pjesmama do poslanica posve karnalnoga apostola Pavla, sve do posljednjih stranica Biblije i Knjige Otkrivenja. Pomaže mu u tome i izdašno lektirno iskustvo s odabranim citatnim mjestima Bataillea, Pascala, Clodela, a naposljetku premda ne i na posljednjem mjestu osobno iskustvo s voljenom ženom. Razlog je to da ga s užitkom mogu čitati i deisti i ateisti i agnostici, premda bi doslovnošću spolnih termina mogao izazvati zazor bogobojaznoga kršćanskog vjernika, žarom obraćenika koji vjeruje u stvarnost utjelovljene Riječi, presvetoga Kristova tijela i predragocjene Kristove krvi razljutiti uvjerenoga nevjernika, smjelošću zaključaka o mističnoj prožetosti tijela duhom iritirati, možda i pokolebati ležernoga agnostika. Gusto je to i erotično filozofsko-teološko esejističko tkivo koje izaziva neodoljivu pomamu za brzim čitanjem, a čitati ga treba upravo suprotno: polako, s predasima koji pobuđuju tęk.

Nepokornost tijela

I voajer i romantičar izbjegavaju težinu tijela. Dok se konzumira samo zamišljeno, izbjegava se rizik dodira kojim bi dodirujući i sami bili dirnuti, izloženost ekscesu miješanja tjelesa, razmjene sokova, izlijevanja mirisa. Maštanje je lagano. U bezmirisnoj, programiranoj predstavi zastarjelo je tijelo oslobođeno svake prisege i svake odgovornosti. I kvijetizam čiste ljubavi – poštovanja ima u sebi nešto što obećava dugotrajnost s one strane udara nestalnih strasti. Ipak, iskustvo Hadjadja poučava suprotnom: „Nikada ne bih bio oženio svoju suprugu da moja želja vidjeti je golu nije bila krcatija metafizikom nego sve enciklopedije Hegelom. Njezino lice iznad pulovera bilo je čisto, njezine ruke govorile su skupa s njezinim ustima, razgovarali smo nježno o budućnosti Francuske i Tereziji Avilskoj, ali sve to nije bilo dovoljno. Čak njezine oči, u onome što su imale najsvjetlije, ucjepljivale su mi želju za onim što je imala nepoznato tamno.“

Francuski filozof i književnik Fabrice Hadjadj pristupa spolnosti u svjetlu suvremene teološke misli

No želju za spolnim sjedinjenjem, koja smućuje volju i pomračuje razum, olako je svesti na prinudu/želju za užitkom. Nije li to samo slabašni pokušaj našega opravdanja pred poniženom voljom koja je razvlaštena nepokornošću spolne želje? Iskustveno odgovara Hadjadj: „Ako me nagost lijepe žene baca izvan sebe, nije to dakle nipošto zato što nije duhovna nego je, na jedan određen način, odveć duhovna. […] Pred njom, poput psa ptičara koji drma uzicom i baca iz ravnoteže gospodara, moja put trza konopcem koji je veže za vlastitu dušu. U ovom trenu nije to želja za posjedovanjem, nego zapanjenost pred vlastitim razvlaštenjem: kako ona to postiže da me dograbi tako moćno, bez krađe i nasilja, čak protiv svoje volje, ljupkošću silovitijom od svake silovitosti?“

Nepokornost spolnih organa vlasti volje teološki je obrazložio Augustin tvrdnjom kako je unutarnja pobuna koja izuzima „neke organe“ od vlasti volje plaća/kazna za čovjekov neposluh Bogu. I Toma Akvinski snošaj poslije „pada“ opisuje kao gubitak jedinstva tjelesnoga užitka i nepomućene duhovne radosti koja je narušena nepokornošću spolnih organa. Poslije pada, Adam će se i njegova volja morati suočiti s trostrukim gubitkom: gubitkom vlasti pred lijepom ženom, gubitkom vlasti za vrijeme čina i gubitkom vlasti nad samom plodnošću. Ali nije li upravo taj „ponor među nogama“ i „pobuna među našim bedrima“, pita se Hadjadj i drhti pred odgovorom, tu da nas nauči siromaštvu, učini čistima?

Nepotpunost tijela

Aristofanov mit o androginu može se čitati i kao Babilonski toranj. Svevišnji odgovara podjelom jezikâ, Zeus podjelom tijelâ. Nekada okrugli i cijeli, osuđeni smo – poslije podjele – tražiti svoju polovicu. No programirani nedostatak ne da se zakrpati drugom polovicom i nema načina da se u cijelosti obnovi autarktična cjelina. Polovica za kojom tragamo više je podsjećanje na rascjep nego dopuna. Što se dogodi poslije, kaže se na latinskom: Post coitum omne animal triste est. Ne može se izbjeći tuga poslije radosti spolnog sjedinjenja, jer „susret uvijek obećava više nego što zagrljaj može dovršiti“. Što, međutim, pita Hadjadj, ako su te „nevolje lonci u kojima se tali milost“, jer najveći bi manjak zacijelo bio nedostatak manjka.

Nečemu nas poučava i anatomija. Muški je spolni organ načinjen za ženski, tako da pripada više ženi nego muškarcu i obrnuto. Jedan spol nalazi sebe sama jedino u drugome, a iz dvoje – uz dopuštenje Vječnome da uđe u postelju – izraste treća osoba, jednako tjelesna. Posrijedi je tako dvostruko razvlaštenje koje nas uči ovisnosti, a ta ovisnost radikalnoj nepotpunosti. Biološka mogućnost sjedinjenja muškarca i žene sprijeda može se vidjeti kao znakovita uputa: ženi se valja primaknuti s lica, izjednačiti oružje, dopustiti jednaku ranjivost, pri čemu „svatko napreduje sve do već osvojenog i povlači se jedino da bi još pošao naprijed“. Ne propovijeda li tako upravo misionarski položaj snažnije od svake moralne prodike kako je za spolno sjedinjavanje u punini potrebno lijeganje, susret lica, zagrljaj, poljubac koji pretpostavlja duhovno jedinstvo? Sjedinjenje spolova znači i sjedinjenje ustiju u čemu naslućujemo neku vrstu euharistijske težnje: jesti tijelo Drugoga, sve do najvišega trenutka naslade, meketave omaglice i raspada, upravo rasapa lica. I još nešto. Eva je darovana Adamu, ali ne prije nego što je Stvoritelj na Adama spustio san. Ona je istodobno i „žena njegovih snova“ i ono što mu u „budnome stanju“ neprestano izmiče. Kao da je sazdana od materije šabata: „Eva je Adamov odmor, ona je ta koja ga izvlači iz gospodujućeg aktivizma, pomoć koja ga ne potiče toliko u smjeru rada koliko u smjeru otvaranja.“

Dramatičnost tijela

Već u proslovu knjige Hadjadj najavljuje kako neće biti moraliziranja. U svojoj dubini spolnost ne može zaobići moral. Ni Hadjadj ga neće zaobići. No kakav je to moral? Legalistički, statički moral – jednako kao i nemarni imoralizam – zanemaruje dubinu spolnosti, jer oboje ne dopiru do sakramentalne dramatičnosti tijela propovijedajući ili moral bez mistike ili mistiku bez morala. Do dubine spolnosti dopire tek moral koji započinje priznanjem slabosti i puninu otajstvenosti tijela prokazuje u njegovoj nemilosrdnoj razapetosti između požude i milosti: „Naša požudom ranjena put tjera nas ili da vrisnemo svoju bijedu ili da se zadovoljimo svojom ništavosti. Milost budi naš krik i budi na nj odgovor, čineći da kroz ranu prođe svjetlost.“

Bračno stanje, stanje posvećenoga života i stanje rastavljenih Hadjadj promatra kao dramske kategorije, kroz tri moguća oblika drame: vedre, mračne ili sumračne. Nalazili se mi u „naravnom“, „nadnaravnom“ i „protunaravnom stanju“ („nesavršenom“, „savršenom“ ili „žalosnom“) mi stojimo na pozornici kao sudionici drame s neizvjesnim (clodelovskim) raspletom. Sakramentalnim znakom nerazrješivosti braka i prisegom na vječnu ljubav podiže se zastor drame u kojoj nema nijednoga sigurna zaklona od preljuba, nijednoga ljudskoga sredstva u podnošenju nemogućega zahtjeva vječne ljubavi, jer i mogućnost preljuba ulazi u Božji nacrt milosrđa. Izdržati tu neizrecivu dramu može se samo uz pomoć milosti, a njoj i u „redovnom bračnom stanju“ ostaju zatvoreni oni koji – apsolutno sigurni u sebe – laskaju svojoj oholosti, pretvarajući bračnu postelju u „udobnu tamnicu“, zagrljaj u „tjednu higijenu“.

Isusovo rodoslovlje u Matejevu evanđelju kroz imena četiriju žena prije Bogorodice na poseban način tjelesno upisuje dramatičan moral u povijest spasenja. Tamara, Rahaba, Ruta, Bat-Šeba, svaka je od njih na neki način „neispravna“. Tamara je obilježena rodoskvrnućem, Rahaba bludništvom, Ruta stigmom tuđinke, Bat-Šeba preljubom. No svaka od tih žena na svoj način krši neku oholost: Tamara oholost moralizma, Rahaba oholost pobjede, Ruta oholost izabranog naroda, Bet-Šeba oholost vrhovne (Davidove) vlasti. Izbor neba, okrunjen djevičanskim začećem, dan je posredovanjem peripetija tijela.

Dramatičan je to moral i pomalo „drska teologija“, priznaje Hadjadj, jer umjesto sigurnih pravila i zabrana koje bi nam zapriječile prolaze u „slijepe ulice“ razotkriva ranjivost koja može postati vrelom milosrđa: „Svako rođenje iznova otvara povijest svijeta i u svojoj nevinosti nosi preostatak prethodnih padova.“

Slava tijela

Uznemirujuće u kršćanstvu bila je od početka važnost tijela – a ne učenje o besmrtnosti duše – sve do članka vjere o uskrsnuću tijela. Utjelovljenje, kao misterij Boga, zbilo se konkretno, u određenom povijesnom trenutku židovskoga naroda, u „utrobi jedne od kćeri Sionskih“. Svojom tjelesnom prisutnošću Židovi su podsjećanje na stvarnost Utjelovljenja. Paradoksalna je tako, ali istinita tvrdnja: „Židov je jamac za ono u što ne vjeruje, to jest da je Riječ postala tijelom.“ Putem izbora jedne posebne ženske utrobe, stvarnost Božjega utjelovljenja i milost otkupljenja dana je svim ljudima, koji zahvaljujući rođenju ostvaruju tjelesno zajedništvo u krilu jedne vrste. Kao što je grijeh Adamov putem tijela prešao na sve naraštaje, tako se i milost Krista, novoga i posljednjega Adama, još obilnije izlila na sve ljude (Rim 5, 15, 20). Riječ koja je postala Tijelom (Iv 1, 14) ponovno se kršćanima nudi u sakramentu euharistije: jedenju Boga, „otvaranju čeljusti“, „žvakanju beskrajnosti“. Bližnji nam je onaj kojega možemo dodirnuti, sakramenti se ostvaruju tjelesnim dodirom, jer i Krist je polagao ruke na bolesne, stavljao blato na oči slijepčeve, pljuvao u usta gluhonijemoga. Priključenje čovječanstva k utjelovljenoj Riječi jednako je tjelesnoj pripadnosti udova glavi, sve do mističnoga tijela Kristova i proslavljenoga uskrsloga tijela.

Treba li dalje nizati potvrde o slavi tijela u kršćanstvu? Kako u spolnome stapanju muškarca i žene ne vidjeti sakramentalni poziv da čine jedno tijelo na sliku Božju? Knjiga Postanka, razlaže Hadjadj, ima na samu početku tu preslobodnu tvrdnju i to je vjerojatno razlog zašto je malo onih koji je uzimaju ozbiljno. Možda je „mala smrt“, koja s vrhuncem spolne naslade ulazi u naš život, tu da nas dramatično razvlasti unutar „posjedovanja“, prinudi nas na nemoguće zavjetovanje sve do „velike smrti“, prisili nas da gledamo s onu stranu, nauči nas da susretom rana isprosimo milosrđe? Jer srce dramatičnog morala, koji se ruga moraliziranju i ne upada u imoralizam, nalazi se u milosrđu, najdubljem Božjem atributu, u svetom hebrejskom jeziku označenom konkretnom metaforom „maternice“ (rakhanim s korijenom rékhem), koja nosi čovjeka i drhti za njegov spas. Ljudska je spolnost po svojem ishodištu i fakturi, za Hadjadja, uzvišeno niska ljubavna drama muškarca i žene u kojoj je Bog taj koji im „drži svijeću“. Spojnicom od ilovače – koju anđeli nemaju – On ih vodi čudesnom miješanju duša. Radost i križ. Radost vraćena križu.