Putovanje nakraj zla

Kada se pojavilo, Putovanje nakraj noći prigrlili su komunisti zbog očigledne kritike društvene nejednakosti i nesolidarnosti, a neki su katolički mislioci u očaju njegova protagonista prepoznavali žudnju za Božjom milosti. Ushićenih reakcija bilo je i na ljevici i na desnici, premda djelo utjelovljuje prezir prema životu i ljudskom soju, posvemašnju razočaranost i nihilizam, opsjednutost rasapom i smrću

„Evo kruha za gladnu francusku književnost i zlata za sretnog izdavača“, zapisuje Louis-Ferdinand Destouches dovršivši roman Putovanje nakraj noći, koji će objaviti pod pseudonimom Céline. Godina je 1932, on je po zanimanju prigradski liječnik, a dotad je napisao samo dramu Crkva, koja je prošla prilično loše. No romaneskni prvenac doista postaje senzacija, a autor s vremenom izrasta u jednu od najslavljenijih te ujedno najomraženijih figura u povijesti francuske književnosti.

Céline u New Yorku

Ključnu je ulogu u genezi Célineova djela zacijelo odigralo njegovo dragovoljno javljanje u vojsku, u predvečerje Prvoga svjetskog rata. Taj će čin u prozi ironizirati, rugajući se sebi kao i svima koji dopuštaju da im domoljubni zov ispere mozak te ih odvuče pred cijevi. U Louis-Ferdinandovu životu lakomislenost rezultira ranjavanjem i otpuštanjem ubrzo nakon izbijanja rata, a Céline će tom iskustvu pridati mitske i alegorijske dimenzije: rana na ruci seli se u glavu, koju opsjedaju epske glavobolje i s njima vezane barokne halucinacije, a opsesivno se pojavljuje motiv trepanacije odnosno svrdlanja lubanje, terapijske metode s dalekosežnim literarnim konotacijama.

Sudbina šugavaca

Rečeno ujedno oslikava temeljnu odliku Célineova teksta: sve je u njemu utemeljno na osobno doživljenom i sva je građa preobražena, iskrivljena do ciljane groteske, hiperbolički napuhana, dijabolizirana. Pripovjedač protagonist, koji iz knjige u knjigu nastavlja svoj autobiografski diskurs zahvaćajući različite životne segmente, ustrajno se prikazuje mučenikom, žrtvom raznorodnih instancija moći i manifestacija zla: državnog i vojnog aparata, mehanizama eksploatacije slabijih, ljudima urođene zloće, protiv njega osobno usmjerenih zavjera, sveprisutnog načela propadanja, bolesti, smrti… Pripadnik najnižega društvenog sloja, Célineov je junak izložen združenim pritiscima svih tih sila, a ujedno, zbog njegove ultrasenzibilnosti, percepcije svijeta kao nezalječive otvorene rane, patnja poprima epohalne razmjere. No napomenimo još jednom da u tome ne treba tražiti autobiografsku istinoljubivost, nego je riječ o ideološkom izboru: protagonist uvijek dijeli sudbinu šugavaca, premda je autor u zbiljskom životu često bio u njima nadređenoj ulozi.

Céline je jedna od najslavljenijih, ali i najomraženijih figura u povijesti francuske književnosti

Nakon brojnih putovanja u Afriku i Ameriku, uglavnom u svojstvu sanitarnog inspektora, Céline otvara privatnu liječničku praksu u siromašnoj četvrti Clichyja, nadomak Pariza, i godinama piše Putovanje nakraj noći. Roman je dočekan kao kapitalan kulturni događaj i odmah je prepoznat njegov politički naboj. Ushićenih reakcija ima i na ljevici i na desnici, premda utjelovljuje prezir prema životu i ljudskom soju, posvemašnju razočaranost i nihilizam, opsjednutost rasapom i smrću.

Strukturom, roman je pikarski: građen od niza labavo povezanih epizoda pripovjedačevih tumaranja od nemila do nedraga; no za razliku od klasičnog pikara, Célineov Bardamu je od sama početka ogorčen i ciničan. Ono ključno iskustvo, koje ga zauvijek određuje, događa se odmah nakon uvodnih stranica: paradoksalno, tek što je ismijao ratohuškačku propagandu, junak skače u vatru, tamo gdje topovski naboji raznose glave i iz vratova šiklja krv. Što god u romanu slijedi, odnosno varijacije na temu ljudske bijede i nesreće, ipak intenzitetom ne doseže to ratno poglavlje, traumu od koje se protagonist nikada ne oporavlja, već joj se opsesivno vraća u meditacijama i brzometnim prispodobama, u svemu joj prepoznajući odjek. Grabež u pozadini bojišta, grubo zlostavljanje i apsurd u afričkim kolonijama, ropstvo i robotizacija čovjeka u zahuktalom stroju američke industrije, blatno beznađe pariškoga predgrađa, sve su to inačice načela smrti uprizorena na početku, odnosno realnost onih prignječenih, topovskog mesa, ljudskog materijala za cijeđenje.

Smrt kao krajnje iskustvo

Smrt kao glas koji iz svega progovara i sila koja sve usisava tvori okosnicu i homogenost ne samo ovog djela nego i cjelokupna Célineova imaginarija. Pripovjedač drugog romana, Smrt na kredit, ustvrđuje: „Većina ljudi umire u posljednji tren; neki počinju i na tome ustraju dvadeset godina unaprijed, katkad i više. To su nesretnici zemaljski.“ Reklo bi se da Céline pripada upravo toj rasi, odnosno da namjerno priziva i raspiruje ono nezamislivo, što većina potiskuje, svjestan da upravo to upravlja njegovim stvaralaštvom i daje mu iznimnu snagu. „Trebat će umrijeti“, kaže Bardamu, „obilno, još obilnije nego što to čine psi, trebat će tisuću minuta da se krepa i svaka će minuta ipak biti nova i orubljena s dovoljno tjeskobe da zahvaljujući njoj zaboravimo sav užitak koji nam je moglo donijeti tisuću godina vođenja ljubavi.“

Ratni prizori donose spektakularnu, dramatičnu inačicu smrti, ali i u mironodopsko vrijeme ona odasvud zaskače protagonista; veličanstvena, kada je udiše u Veneciji, ili bijedna, kada proviruje iz siromaškog daha („utroba im već bazdi na smrt“). Liječnička praksa znači svakodnevni kontakt s raznim ukazanjima procesa koji iznutra ruje tijela, kao i s konačnim, višestrukim porazom: kapitulacijom pojedinačnoga bića, medicinskih napora, kao i sâma načela života. U cijelom opusu pojavljuju se i apstraktne, gotovo banalne formulacije poput „realnost ovoga svijeta je smrt“, no sve su one derivat vrlo konkretnih situacija; smrt je referencija u svjetlu koje mjeri svako iskustvo. Céline ipak ne ostaje pri nihilističkim konstatacijama: sveprisutnost smrti pobuđuje želju za otporom, pa i nadčovječansku snagu u nastojanju da se ona na trenutak obustavi, da joj se otme iskrica ljepote i životne punoće.

Cjelokupan je Célineov tekst gusto napučen motivima koji gravitiraju smrti i zajedno s njom tvore dominantno semantičko polje. Riječ je o raznovrsnim manifestacijama ništavila, amorfnosti, dekadencije, sunovrata i rasapa. Noć i srodni joj pojmovi tame, sjene, crnoće, svega mračnog i neproničnog, vezani su uz istu značenjsku osovinu straha od skrivene jame ili krvoločnih usta koja vrebaju protagonista, odnosno od smrti. Urbana kao i ruralna sredina neprestano je izvrgnuta tendenciji urušavanja i propadanja u blato. Posvuda strši ružnoća, prljavština, trulež, opasnost za život. Građevine, klimave, pune pukotina i razjapljenih rupa, utjelovljuju krhkost naporâ da se održi forma i uspravnost, odnosno pritajenu želju za prepuštanjem propasti, za predajom kao izlazom iz patnje. Već i samu pojmu tvari pridana je negativna konotacija: tvar je u Célineovu univerzumu opreka životu jer implicira inerciju, težinu, mlitavost, silu koja sputava i umrtvljuje – ono što sprečava lakoću, živahnost, igru, životnu radost. Od tvari najzlokobnija je zemlja, osobito kada je kiša pretvori u ljepljivu masu u kojoj se zaglibljuje i koja konotira animalnost u čovjeku, a grobnice je izravno povezuju sa smrću. Gađenje se sa zemlje metonimijski prenosi na sve što iz nje raste, na ukupnost biljnoga svijeta, na cijelu prirodu, koja se često spominje kao jeziv prostor, pun užasa. I ljudska tijela, osobito ženska, nadasve su figure prolaznosti postojanja i strahota koje na njima počini vrijeme, a što su obdarenija ljepotom u mladosti, to si više truda pripovjedač daje da podrobno opiše njihovo propadanje kao neumoljivost starenja.

Revolucionarni pristup jeziku

Ipak, protutežu svim tim prizorima čine estetske epifanije koje pripovjedaču pružaju „čuda“ ženske ljepote; zahvaljujući tim ostvarenjima prirode, na trenutke „tvar postaje životom“. Također, litanija turobnih i čemernih situacija dobiva kontrapunkt u komičnom tonu kojim ih pripovjedač prikazuje, kao i u komentarskim pošalicama i neprestanoj jezičnoj igri. Gotovo i nema morbidnosti ili jezovitosti koja u Célinea nije prošivena burleskom, satiričnom porugom ili sarkastičnim cerekom. Nadalje, unatoč razbijanju svih iluzija i razornu nihilizmu, u tekstu je jasno čitljiv i poticaj na oslobađanje, rušenje granica, mobilizaciju svih vitalnih snaga u čovjeku, u svrhu uzimanja maksimuma od postojanja. Uz to, kao svoj primarni cilj u pisanju autor ističe – prenošenje emocija. Ograđujući se od bilo kakve ideologije i od intelektualne komunikacije s čitateljem, Céline je ustrajao na tvrdnji da ga od svega najviše zanima u tekst pretočiti osjećaje, i to u što sirovijem obliku, nefiltrirane, nesputane jezičnim konvencijama.

Time dotičemo ono što mu je donijelo mjesto u književnom panteonu: revolucionarnost njegova pristupa jeziku. U vrijeme kada počinje pisati smatra se da pučki i ulični govor ne pripadaju u književnost i sve od Rabelaisa u Francuskoj pojavljuju se tek iznimno, u dijalozima. Céline se poziva upravo na Rabelaisa te na slikare naturalističkog izričaja kao što su Breugel i Goya, a njegov se pripovjedač naizgled izražava točno onako kako se govori u nižim društvenim slojevima. No odmah je zapaženo da, simulirajući govorni jezik, njime se samo koristi kao podlogom za kreaciju, za raznovrsna izobličenja i dogradnje; u najmanju ruku stilizira poznate sintagme, ali često i tvori riječi kombinirajući dvije pa i više postojećih. Taj se postupak odmicanja od tradicionalna književnog jezika – odraz uvjerenja da više nije moguće pisati realistične, mimetične romane, odnosno da su dokumentarizam i racionalna spoznaja irelevantni za modernu književnost – s vremenom radikalizira do granice neprohodnosti; kombinirajući baroknu ekstravaganciju i prezasićenost s eksplozivnom jezgrovitošću, tekst pretvara u kaotičnu masu izlomljenih, eliptičnih impresija, digresija, asocijacija, halucinacija, punu onomatopeja i usklika, a sve u nastojanju da se rastvori logička kora jezika i iskopa dubinske, osjetilne zapise u pojedinačnoj i kolektivnoj svijesti. Céline je toliko uvjeren u taj put da poslije odbacuje svoj prvi roman – općeprihvaćeno remek-djelo – kao mlak, nedovoljno ambiciozan; smatra ga tek prvim korakom prema istinskom pisanju.

Umjetnička prerada osobnih neuroza

Sve to upućuje na delirijski aspekt, krucijalan za Célineov tekst, nerazlučiv od sâma stvaranja. Delirij je izmicanje uma razumu, kao što se pismo ovog autora otima književnim kanonima i konceptu miroljubive, transparentne komunikacije s čitateljem; ono je distorzija, transgresija i agresija. Célineov delirij umjetnička je prerada osobnih i kolektivnih neuroza, ratne traume i straha od još većih užasa koji se ukazuju na obzoru. Čitatelja ostavlja pred pukotinama racionalnosti i razvalinama iluzija, pred karikaturama njegovih vlastitih slabosti; pred noge mu istresa cijelu vreću košmara i paranoja, ne nudeći nimalo utjehe ni nade. Koherenciju i vjerodostojnost rado minira proturječnostima, zbunjujućim i lažnim tragovima, umetanjem fantastičnih elemenata u realistično. Uz obilje akcijskih obrata koji su nerijetko parodijski, a gdjekad i alegorijski, u romanima ima i epike, i patetike, i pamfleta, i satire, i farse, i baleta i operete. Smislu je često pretpostavljena muzikalnost i ono što autor naziva plesom – ritmičkim efektima, sinkopama i iščašenostima koje su brižno orkestrirane kako bi stvorile dojam neobuzdana, stihijskog kovitlanja rečenice. Isto tako, diskurs je namjerno pretrpan afektima kako bi dobio grozničav, mahnit karakter. Također, autor strateški prenaglašava obilježja govornoga jezika, služi se sintaktičkim nepreciznostima i nezgrapnostima te se poigrava polisemijom odnosno potkopava jednoznačnost izrazima u kojima se skrivaju aluzije, često opscene.

Opscenost je jedan od temeljnih oblika Célineove pobune protiv institucije lijepe književnosti, one koja tradicionalno pripada učenim, dakle bogatijim slojevima društva, te je samim tim diskriminacijski instrument. Ustrajući na onome što je neizgovorivo u kanonskom kodu, nadasve seksualnim i fekalnim motivima, autor se stavlja na stranu puka, u čijem govoru takvi sadržaji imaju funkciju emancipacije, subverzije, iskupljenja za društvenu isključenost. Célineov je diskurs ciljano antiprustovski kako bi što više nalikovao na nesublimiran, izravan govor iz utrobe, na krik otpora, gnjeva, očaja, pa i mržnje. A nije usmjeren samo protiv ideološki zazornih mu poetika, već se suprotstavlja ukupnosti dotadašnje književnosti, konceptu tradicije, cijeloj sferi umjetnosti i kulture te često i nema metu nego je iskaz nefokusirana bunta, preobrazba akumuliranih afektivnih naboja.

Célineova samoća

Odatle proistječe i čuvena Célineova samoća. Njegov stvaralački žar hrani se antagonizmom; intenzivnost postiže upravo sukobima sa svijetom, prokazivanjima onoga što smatra izvorima zla, polemičkim razračunavanjima, provociranjima i izazivanjima skandala. Ne skriva da sebe smatra genijem, jedinim istinskim stvarateljem svoga vremena, a ujedno gradi mit vlastite neshvaćenosti, progonjenosti, kao i samotnjačkoga jurišanja na vjetrenjače. Ljudima općenito ponajviše zamjera što su lourds, teški, odnosno mlitava masa, opreka životnom elanu, sublimaciji, stvaranju. Osobito je strog upravo prema onima u čije ime govori, „ušljivcima, šugavcima, zamusancima, bedacima“, koje kao i njihove očeve „oduvijek potkradaju, siluju, kolju“. Premda se obrušava na uzročnike njihovih stradanja, ne propušta naglasiti da su i sâmi bijednici zli, sebični i nesposobni evoluirati; cijeloga se života pitomo daju iskorištavati, zapaža Bardamu, a u starosti su puni mržnje, koju okreću jedan prema drugomu: „ostarjeli radnici pasu izmet koji im se nakupio na dušama tijekom dugih godina sužanjstva“, zadnje trzaje svoje slabašne pameti iskorištavaju „da bi si još malo naškodili i uništili ono malo zadovoljstva i daha“, a u „skorjelom kosturu ne preostaje im ni jedan jedini atom koji nije izričito zao“.

Kada se pojavilo Putovanje nakraj noći, prigrlili su ga komunisti zbog očigledne kritike instancija moći, represivnih mehanizama, društvene nejednakosti i nesolidarnosti. Neki su katolički mislioci u očaju njegova protagonista prepoznavali žudnju za Božjom milosti, odnosno nadu da se na kraju patničkoga puta kroz noć nalazi upravo ona. No oni pronicaviji zapazili su da u romanu nema revolucionarnih uvjerenja ni zainteresiranosti za klasnu borbu. Odmah se razotkrila i odsutnost progresističkih nadanja, bilo kakvih kolektivističkih težnji te eklatantan nedostatak čovjekoljublja; autor ljudsku okrutnost, nagon iskorištavanja i zlostavljanja slabijeg, smatra inherentnima, neovisnima o socijalnom kontekstu. Trocki je zaključio da Céline nije ni anarhist, jer odbacuje ne samo društvenu zbilju nego i mogućnost njezina poboljšanja, čime zapravo podupire postojeći poredak. Georges Bataille je, naprotiv, veličinu Putovanja vidio upravo u njegovoj iskrenosti, hrabrom suočenju sa zlom i sa smrću, bez „maloumne kršćanske skrušenosti i sućuti“.

Razočaranje komunizmom i kolaboracija s nacistima

Nažalost, upravo se u ovom posljednjem mogu razabrati korijeni ideološkoga zaokreta koji će uslijediti, jedne od inačica Célineovih „delirijskih“ afiniteta. Zacijelo kao plod više čimbenika – njegove urođene žučljivosti, razočaranja komunističkim društvom tijekom putovanja po Sovjetskom Savezu, nezadovoljstva razvojem vlastite književne karijere i histerije koju izaziva rast nacizma i neizbježnost novog rata – rađaju se njegovi rasistički, naročito antisemitski stavovi. Kivnost na ljudsku vrstu sada fokusira na jednu skupinu: Židove drži odgovornima za širok spektar nedaća, od urušavanja gospodarstva i svjetskog poretka do nedovoljna poštovanja njegove umjetnosti. U tekstovnoj praksi to rezultira nizom uvredljivih polemika i otrovnih pamfleta, a u životnoj bijegom iz Pariza pretkraj rata, zajedno s kolaboracionističkim vlastima. Premda nije počinio nikakav zločin pa čak ni objavljivao tijekom okupacije, zbog ranije artikulirane mržnje osuđen je na izgnanstvo i sve do oprosta 1951. živi u Danskoj. Do kraja života, uz dva predratna, piše još šest romana, tematizirajući djetinjstvo i mladost, a potom, u trilogiji Od dvorca do dvorca / Sjever / Rigodon, uprizoruje vlastiti ljudski sunovrat u koincidenciji s globalnom kataklizmom. Povlačeći se kroz Njemačku koju mrve savezničke bombe, ugledni se autor pretvara u progonjenu životinju, potom izopćenika, a time možda i realizira ishodišnu postavku svojeg djela; ostaje sam protiv svih.

Nakon povratka u zemlju, Célinea postupno rehabilitiraju i podižu na književne vrhunce, i to uz pomoć oštra razdvajanja njegove jezične virtuoznosti i avangardnih težnja od srozavanja u ideološko blato. Vidljiv je napor uložen u potiskivanje mračne, prljave strane, kako bi jače zabljesnuo njegov, nedvojbeno golem, umjetnički doprinos. Prema takvim tumačenjima, izljevi su mržnje i moralne niskosti samo zastranjenja, lokalni incidenti, koji ne mogu umrljati ono sublimno u Célinea. No s vremenom je ipak prevladao uvid da između dva njegova lica postoji kontinutitet, a ne shizma, da nije riječ o unutrašnjem proturječju, nego međuovisnosti: upravo ružnoća, bolest i nesreća svijeta rađaju njegov bijes i krik, nasilje u njegovim temeljima tramsmutira u nasilan diskurs, patnja i očaj daju gorivo za višestruku pobunu, protiv ljudskih ograničenja i književnih konvencija, iz njih izvire „poetska revolucija“. Céline je gradio razgrađujući, izdigao se uranjajući u gnusno i zlo, i ostat će velikan koliko i sitna duša, reformator i reakcionar, genijalan stilist i vizionar bespomoćan pred sudbinom, emancipator i mrzitelj svega ljudskog, progonitelj i progonjeni, vječni sumnjivac.