Princip užitka i izdaja slikarstva

Magritte nam na ovoj fantastičnoj izložbi pokazuje vlastitu umjetničku mnogostrukost: povezanost vanjskog i unutrašnjeg prostora, povezanost dana i noći, kaotičnu isprepletenost ljudskih tijela, neodredivo značenje prikaza, koje obilježava snažna prisutnost tajni i misterija

Minuloga ljeta i rane jeseni velika je Magritteova retrospektiva bila postavljena u Tate Liverpool na Albert Docku rijeke Mersey, a sada je imamo prilike vidjeti u našem susjedstvu. Ona prezimljuje u bečkoj Albertini te se sastoji od sto pedeset slika i crteža te 117 djela ostalih medija. Iako se trenutno u Albertini može pogledati i, na trajnoj posudbi, Zbirka Forberg s djelima Picassa, Kleea i drugih te nadrealističke grafike iz Zbirke Kaplan s radovima Miróa, Raya i Duchampa, Magritteova izložba zasluženo zauzima najveći prostor. Kustosi izložbe, Christoph Grunenberg i Darren Pih iz Tate Liverpool te Gisela Fischer iz Albertine, upućuju nas na belgijskog umjetnika kao najistaknutijeg i najbitnijega nadrealista uz Dalíja.

René Magritte, Baucisov pejzaž, 1966.

Za ukupnost njegovih djela, a to je neporecivo vidljivo i na ovoj bečkoj izložbi, ponajviše je zaslužna ideja; umjetnikovo viđenje stvari, a ne njihova značenja. Zadivljuje preciznost obrade materijala, imaginarija koji je toliko karakterističan za Magrittea od doslovno bezličnih portreta s polucilindrima (koje je i sam često nosio) do prizora žive i nežive prirode poput jabuke, drveta, oblaka ili komada sira te pušačke lule. Objekti koje slaže pokazujući jedinstvenu i posebnu formu unutar kompleksa nadrealizma, slikarije na bocama te popratni crteži i ilustracije za knjige ukazuju nam na prisutnost tajni i misterija koje su toliko snažno margitovske. Činjenice iz njegova životopisa jasno nam približavaju obrise kojima je označen njegov cjelokupni umjetnički diskurs. Sa četrnaest godina svjedočio je majčinu samoubojstvu. Mali René vidio je kako majčino truplo izvlače iz rijeke Sambre, lica prekrivena neprozirnom tkaninom ili dijelom haljine. Nakon što se upoznao s metafizičkim djelima Giorgia De Chirica, njegov je put k nadrealizmu bio utrt.

Antimodernizam koji možemo iščitati iz njegovih radova vezan je i uz motive kojima barata, ali s posebnom pozornosti na principe konkretnosti crteža. Otud njegove serije motiva koje nam tekstualno pojašnjava. Ovo nije lula, ovo nije sir, ovo nije jabuka, ovo nije jaje, ovo nije... ili kad na zrcalo na kojem bi trebao biti prizor koji sam sebe u njemu gleda Magritte ispisuje tekst corps humain, odnosno kad umjesto naslikana neba na bijeloj podlozi krasopisom ispiše ciel. Zaista, ako magritovski razmišljamo, naslikana lula nije stvarna lula; stvarna je ona koju napunimo duhanom i šibicom potpalimo. Jednom je i izjavio: „Možete li napuniti ovu lulu? Naravno da ne možete. Ona je samo njezin prikaz.“ Naslikana jabuka nije jabuka ukoliko je ne primimo u ruke i ne zagrizemo.

Zabranjen pristup mlađima od 16

Magritte nam na ovoj fantastičnoj izložbi pokazuje vlastitu umjetničku mnogostrukost: povezanost vanjskog i unutrašnjeg prostora, povezanost dana i noći, kaotičnu isprepletenost ljudskih tijela, čestu prezentaciju tkanine (je li to uvijek ona ista tkanina koja je pokrivala lice pokojne majke Régine?) u obliku laganih velova ili teških prozorskih zastora, antifizionomiju ljudskih lica ili obrise ptica u letu, oblake, cigleni zid ili jednostavno mladi Mjesec... Na ovoj je retrospektivi pokazano kako Magritte slika i po principima kolaža, svojevrsne adicije elemenata koristeći se izrescima iz novina i notnim zapisima, pod izravnim utjecajem Maxa Ernsta.

René Magritte, Čovjek s novinama, 1928

Magritte se u svojim radovima ne libi utjecaja krimi-stripa poput Souvestreova Fantômasa, čiju naslovnicu gotovo doslovce kopira, Nata Pinkertona ili Nicka Cartera. Osjeća se i utjecaj fotografije i filma (slika Der bedrohte Mörder / The Menaced Assasin iz 1927. pod izravnim utjecajem nijemoga filma Le mort qui tue). Takvi umjetnički eksperimenti, objedinjeni svojevrsnom provokacijom i zbrkom, itekako vas mogu ostaviti bez teksta te s blagim smiješkom na licu – onom licu koje Magritte gotovo nikad ne pokazuje. Ni u zrcalu. Na izložbi posebice intrigira mala serija od šest pornografsko-sanjarskih ilustracija iz 1946. za knjigu Madame Edwarda Georgesa Bataillea do koje je zabranjen pristup mlađima od šesnaest godina. Isto tako intrigira i igra s Manetovim Balkonom, u kojoj likove zamjenjuje lijesovima.

Magritte propagandist

Posebno dojmljivi dijelovi velike retrospektive Magritteovi su radovi koje ne možemo tako često susresti po europskim i svjetskim muzejima. Riječ je o njegovu djelovanju u primijenjenoj umjetnosti, eksperimentalnoj fotografiji te pomalo bizarnim kratkim filmovima dokumentarnog i eksperimentalnoga karaktera. Komercijalni plakati koje nam Albertina pokazuje dio su radova koje sam autor nije odveć cijenio, ali su sastavni dio korpusa zanimljivih rješenja koja nam pokazuje da Magritte nije samo i jedino nadrealist. Riječ je o propagandnom materijalu za bombone Antoine Tonny’s Toffee, cigarete Boule Nationale, plakatima za kasino i barove koje je radio ranih tridesetih u Bruxellesu, gdje zajedno s bratom Paulom otvara Studio Dongo. Izniman je rad poster Le vrai visage de rex u kojem, u predvečerje rata, belgijski fašist Léon Degrelle, gledajući sebe u zrcalu vidi Hitlera. Kratki filmovi u kojima su glavni likovi mahom sam Magritte, supruga Georgette i njihovi prijatelji pokazuju nam gotovo dječačku zaigranost kamerom kao novim sredstvom izražavanja te nadahnuće Chaplinom te Stanom Laurelom i Oliverom Hardyjem. Stvarnost izražaja bitnija mu je od same stvarnosti. Njegova specifična percepcija zbilje putem njegova slikarstva uvelike je uvjetovana činjenicom da se bavi tzv. izdajom slikarstva. Poslije će to izdano slikarstvo utjecati na mnoga strujanja unutar umjetnosti, od konceptualnih tendencija do pop-arta.

Bečka izložba tim činjenicama pristupa vrlo studiozno i predočuje nam Magrittea djelomice kronološki, a djelomice tematski. Magritteova poetika prožeta je tugom, ukoliko je tako želimo pročitati, sa snažnim osjećajem anonimnosti, otuđenosti. S druge pak strane on u potrazi za novom povezanošću između slike i teksta, za ono vrijeme radikalno, potkopava njihove konvencionalne odnose. Ta se potkopavanja vide u svakom djelu, od Les amants iz 1928. ili La condition humaine iz 1933. pa do malih intimnih radova poput kolaža, razglednica i sličnih. Zanimljivo je da je sam Magritte u jednom trenutku odustao od nadrealističkoga koncepta crteža kao automatskog i nesvjesnog procesa. „Ne mogu slikati dok nemam cjelovitu sliku u glavi“, rekao je. Na crtežima i zapisima Riječi i slike iz 1929. Magritte tvrdi da „ponekad ime objekta uzima mjesto slici, riječ može zauzeti mjesto objektu u stvarnosti, a na slici riječi imaju jednaku supstanciju kao i prikazi.“

Osobito je u cijeloj priči oko Magritteove retrospektive važna činjenica da se u ovaj projekt svojim posudbama uključilo više od devedeset institucija i privatnih kolekcionara. Ta impozantna brojka uključuje i ne tako davno otvoren Magritteov muzej u Bruxellesu, njujorške MOMA-u i Metropolitan Museum of Art, ciriški Kunsthaus i brojne male privatne kolekcionare te samu Albertinu. Retrospektiva je to u kojoj ćete se možda nagledati nepojavnih lica, fragmentiranih tijela, otvorenih prozora i zastora, uvećanog voća i prividne odsutnosti osjećaja, ali zasigurno iz Albertine nećete – prema načelu magritovskog užitka – izaći bezosjećajni.