Od hofiranja do vjenčanja

Da, tako je nekoć tekao taj put – najprije hofiranje, zatim zaruke, pa vjenčanje. Muškarci – tek kad bi osigurali materijalnu bazu za uzdržavanje buduće obitelji – počeli su se ogledati za djevojkama koje bi mogle postati njihove poštovane supruge. Naravno da su se u taj proces pleli mnogi čimbenici sa strane (debljina bankovnog računa samoga ženika i/ili njegove obitelji, nekretnine, društveni položaj), no u jednom trenutku nešto je valjda imalo reći i srce. Plesne dvorane bile su nekoć bogomdana mjesta za upoznavanje možebitnih ženika i udavača, pa su bile i dobro posjećene. Već i sama riječ dvorana ima u korijenu dvor, a –ana je turski nastavak, iz hane, kuća, koji krasi razne prostorije, pa se, osim turskim riječima (kavana, barutana itd.), počeo dodavati i neturskima (streljana, kuglana, teretana i sl.).

Dvorana je prije svega prostorija koja se odlikuje veličinom, jer joj osnovna namjena i jest okupljanje velikoga broja ljudi. Sjetimo se samo kako su i na dvorovima prostorije za primanja bile kudikamo veće od, recimo, spavaćih soba ili salona, koji su odisali intimnošću. Dvorane su, naprotiv, odisale grandioznošću i sjajem. Sam dvor mogao je biti zatvorena neutvrđena palača s velikim dvorištem i perivojem u kojoj je stalno živio vladar sa svojom užom obitelji, s drugim obiteljima vladarske kuće i s dvorskom svitom. Mogao je, naravno, značiti i samoga vladara s njegovom vladom i pratnjom (npr. bečki dvor i sl.), ali i mnogo skromnije dvorište (iznesi to na dvor). Zašto uopće spominjem dvor uz muškarce koji su bili kandidati za ženidbu? Zar su ženici samo okrunjene glave? Zar građanstvu nema mjesta na tom putu? Primijetite: nisam spomenula ni klasično radništvo ni seljaštvo. S razlogom. Ti su staleži izbjegavali raznorazne kerefeke u ophođenju, koje su, kao tipično građanske i, još više, malograđanske, pripisivali kao odliku tom društvenom sloju. Na selu je momak dolazio, mahom kradom, svojoj curi u kiljer (tur. kiler, lat. cella), vajat ili kućar, djevojačku sobicu, koja je služila i kao spremnica za hranu. Bila je izvan glavne kuće za stanovanje, pa kao takva vrlo pogodna za ljubovanje. Radnici kao proleteri nisu imali ništa, živjeli su u skromnom podstanarstvu, pa su tih „buržoaskih“ manira bili uglavnom lišeni. Vjenčali bi se uz dva svjedoka, bez slavlja, što pak na selu nisu nipošto propuštali. Ondje su svadbe (npr. slavonske) trajale i po tri dana ili do iznemoglosti.

Kad bi neoženjeni muškarac (ledičan, njem. ledig) kao potencijalni ženik upoznao žensku osobu za koju je vjerovao da bi mu mogla postati životna družica, on joj je najprije nastojao na sve mile načine ugađati. U fr. faire la cour znači udvarati (se), umiljavati se; na njemačkom to se kaže, kalkirano, den Hof machen. I fr. cour i njem. Hof znači dvor, pa se postavlja pitanje odakle se to dvor ugurao među buduće mladence? Odatle što prvotno značenje navedenih sintagmi (francuske i njemačke) jest: ponašati se tako udvorno kao što se prema plemićima na dvoru ponašaju sluge (i u srednjem vijeku vitezovi su služili svoje gospoje). Glagol hofirati (njem. hofieren) znači udvarati se, pa i dodvoravati se (i u ovim je riječima još vidljiv dvor), a hofirant je udvarač, „obožavatelj“. No fr. cour ne znači, dakako, samo dvor nego i dvorište, sud, pa i ljubovanje (netom objašnjeno).

U demokratskim zemljama svako malo održavaju se neki izbori. Nedavno smo i mi preživjeli još jedne, ovaj put parlamentarne, koji su uslijedili nakon izborne kampanje. Nekad se takva predizborna aktivnost zvala korteširanje, a njezini provoditelji korteši. Bili su to politički agitatori (danas valjda takve „navijače“ i „igrače“ valja zvati lobistima). Ali i ti korteši imaju veze s hofirantima. Naime, tal. corteggiare znači upravo udvarati (se), dodvoravati se, a dobro znamo kako se svi zlatousti političari udvaraju i dodvoravaju biračima prije izbora. Nakon izbora teško je nanizati sve te bisere popadale iz medenih usta u jednu nisku. Zar je onda čudno što je iz istoga vrela i kurtizan, dvor(j)anin, udvorica, ulizica, laskavac? Na njegovu „bolju polovicu“, mocijsku imenicu kurtizanu (fr. courtisane), ne treba uopće trošiti riječi. To je obično bila ljubavnica, milosnica kakva velmože, žena, doduše, na zlu glasu, ali u muškim aristokratskim krugovima vrlo popularna i potajno dobro posjećena. Rasadnik tih skupih cvjetova bio je nekoć među dvorskim damama, no s jačanjem građanstva sve je više puštao korijenje i u tim, plebejskim, krugovima, rezultirajući često mezalijansama (fr. mésalliance), nepriličnom vezom ili brakom između socijalno „neravnopravnih“ partnera (kada se npr. član kraljevske obitelji oženi djevojkom nekraljevske krvi, to je onda morganatski brak). Upravo na jednoj takvoj „nepriličnoj“ vezi počiva Dumasova Dama s kamelijama, pa onda na temelju toga predloška i popularna opera Traviata; mnogi znaju za tu planetarno poznatu Verdijevu operu, znaju za sudbinu Violete i Alfreda, za petljanje Alfredova oca Germonta u tu vezu koju ne odobrava, ali rijetki znaju što naslov Traviata zapravo znači. A znači zabludjela, ona koja je skrenula s (pravoga) puta. Takva nije poželjna udavača.

Ako bi „vodanje“ i hofiranje predugo trajalo (duga „hodanja“ iznosila su djevojku na loš glas), djevojčin bi otac pitao momka kakve su mu namjere i misli li on ozbiljno. Ako misli, vrijeme je da se ženi. I tako se mnogi hofirant brzo prometnuo u ženika, mladoženju, a pripreme za vjenčanje mogle su se zahuktati. Naravno da i u riječi vjenčanje čuči vijenac. Vijenac ne znači samo okrugao ukras spleten od cvijeća i/ili lišća nego i krunu. A što je bilo normalnije u uređenom građanskom društvu nego da ljubav djevojke i njezina odabranika bude okrunjena brakom?! Vijenaca (stsl. věnücü, od viti, plesti, svijati, vezati) ima raznih, a najpoznatiji je valjda onaj starorimski, lovorov, kojim su ovjenčavali (kitili) slavne pjesnike, što ih je svrstavalo među besmrtnike. Trnovim vijencem ili krunom bio je ovjenčan Isus, što je znak nebeske slave. Vijenac, dakako, može biti i nešto mnogo prizemnije, ali zato vrlo upotrebljivo – vijenac luka ili češnjaka. Tako se može zvati i kružna ili polukružna gradska ulica (u Zagrebu Vrhovčev vijenac) te planinski lanac ili zaravnjeni greben. Mladenka pak nosi na vjenčanju tzv. vjenčani vijenac, kao simboličan religiozni čin (danas se veza izgubila, jer obično nosi buketić cvijeća). U Pravoslavnoj crkvi ta se veza mnogo bolje vidi, jer mladenci na vjenčanju dobiju krune na glavu i s njima idu za svećenikom u svadbenom obredu. Korona, kruna, vijenac ili postrig – tonzura – izvorno je znak ulaska u božansku službu i smatra se počasnim znakom nasljedovanja Kristove žrtvene trnove krune. Tonzura (lat. tondere, ošišati, obrijati) jest ošišano mjesto na glavi monaha, kasnije i klerika, s vijencem kose uokolo. Takvo šišanje bilo je na Istoku običaj i prije Krista. Značilo je odricanje od svijeta i smatralo se također religioznim činom. Kruna je od davnine bila znak pobjede i odličja, pa je prihvaćena i kao znak kraljevskoga dostojanstva. Kad se u umjetnosti pojavi na Bogorodičinoj glavi, to je označuje kao kraljicu neba. Može se javiti i kao oznaka kojega mučenika, ali u tom slučaju nikada ne znači njegovo kraljevsko podrijetlo, nego je oznaka pobjede toga sveca / mučenika nad grijehom i smrti. Nekoć je to bio vijenac ruža i drugoga cvijeća, a s vremenom je količina zlata i dragulja rasla i zasjenila prvotnu religioznu simboliku i jednostavnost (npr. kod careva, kraljeva, pa i papa – neki su nosili tijare, trostruke krune). I što još reći u prosincu, mjesecu kad slavimo Božić i mnoge spomendane svetaca? Pa evo, da ostanem u vijencu (kad već pišem u Vijencu), grčki se vijenac, kruna, ali i ovjenčan, okrunjen, kaže stéphanos. Jeste li znali da sve Štefe, Štefice, Štefanije i Štefeki znače isto što i Krune, Krunoslave i Krunoslavi? Ako niste, sada znate. S tim znanjem pohrlite u ovogodišnje čestitanje!