Novi slavonski divani

Osvanula je još jedna knjižica Martina Jakšića, amaterskoga promicatelja hrvatskoga jezika, vrsnoga poznavatelja zavičajnih slavonskih, baranjskih i srijemskih govora, neumornoga tragača za riječima koje već i u svojoj užoj postojbini padaju u zaborav. Ovo mu je, ako se ne varam, već šesta. Pustila sam da prođe neko vrijeme, čekajući da ovu knjižicu prikaže tko pozvaniji od mene, poglavito koji dijalektolog, no kako vlada posvemašnji muk, na kraju se latih pera ja. Martin Jakšić već odavno nije neki mladac, deran koji će trčkarati uokolo i skupljati „slavonske riči“. Ne. Rođen je 1931. u Starim Mikanovcima, dakle u vrijeme kad su se žene još porađale kod kuće, a danas će uglavnom Slavoncima pisati da su rođeni u Osijeku, Primorcima u Rijeci itd., čime će se nepovratno izgubiti uža zavičajnost. Iz godine rođenja vidi se da se na njegovim plećima nakupilo već prilično godina.

Izd. vlastita naklada, Zagreb, 2010.

No on ne posustaje. Pratim njegov rad od 1997. (Naše riči), preko Divanimo po slavonski (2003), Raboša (2007), pa je valjda bilo i logično da mi i Partaje i parbe (2010) „dopadnu šaka“. Ovaj prijeteći izraz neće ovaj put izražavati okrutnost, jer iz građe Jakšićevih knjiga struji sušta dobrota, pa i onda kada se na prvi pogled čini da ljudi grubo komuniciraju jedni s drugima. To je zato što su Slavonci „taki“ – šlagfertig (što na umu, to na drumu). Sve knjige Martina Jakšića rado listam, nerijetko u njima i sama tražim potvrde za neke riječi koje sam davno čula u očevoj familiji, pa mi taj autor dođe kao neki nepoznati daljnji rođak, kao neki baja koji bi došao u Zagreb u bolnicu ili u posjet drugom baji u bolnici, pa kad je već tu, hajde da vidimo Rezu, Katu, Anku, Luku, Franju, Stipu, Maricu i Miku, a možda navrati i baća Tona, Manda, Ruža ... Popisujući slavonske riječi kojih se još sjeća, Martin Jakšić odgađa njihovo umiranje. Neka su barem zapisane, mogu korisno poslužiti mlađima (dijalektolozima, etnolozima, sociolozima, geografima i svima zainteresiranima), koji će i preko tih izričaja moći lakše rekonstruirati nekadašnji narodni život i običaje dijelova Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, a i vidjeti kojih sela više nema. Jakšićeve knjige potvrđuju riječ amater (fr. amateur) u njezinu izvornom značenju – ljubitelj. Taj vrijedni čovjek skuplja ono što najbolje poznaje – govor svojega šireg zavičaja – i to objavljuje. Često o vlastitu trošku. Od mirovine višega medicinskog tehničara. I uvijek se potrudi da njegovu građu stručno obrade „pravi“ stručnjaci, jezikoslovci. No on im je donese na tanjuru. Zadnja knjižica u dosadašnjem nizu (ova o kojoj pišem) ima na naslovnici zgodnu pletenu čizmicu, uz koju piše: Fusekla / Šparkasa / Slavonski suvenir. Lijepo i ukusno. I dok su partaje (partija, družina, stranka; moba) i parbe (svađa, raspra, nesuglasje; tužba, parnica, tužakanje) obrađene u rječničkom dijelu, fusekle, nažalost, nema. A nije riječ koju će baš svatko razumjeti. Zato, evo je: fusekla dolazi od njem. Fuss, noga, i Socke, kratka čarapa, sokna, a može biti i dokoljenica / dokoljenka.

Sve knjige Martina Jakšića svesrdno preporučujem svima kojima je još stalo do svekolike hrvatske baštine.