Nedostojna zamjena

Većina prosinačkih termina Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ispunjena je izvedbama baleta Orašar i operete Šišmiš, koje publika naprosto obožava, pa je teško udovoljiti potražnji. Ne znam znači li to da bi zanimanje za Orašara, primjerice, u ožujku ili za Šišmiša u rujnu bilo manje, no naše središnje kazalište rado u tom pogledu izlazi publici ususret. Ako se još i blagajna dobro puni, razumljiva je prigodničarska strana repertoarne politike.

Iz nove predstave Orašara u zagrebačkom HNK-u

Teže je shvatiti odluku o skidanju s repertoara dosadašnjeg Orašara u koreografiji i režiji Waclawa Orlikowskog i njegovu zamjenu novom produkcijom koja se ni po čemu nije pokazala boljom. Orlikowskyjev Orašar temeljito je obnovljen prije samo sedam godina, a prije godinu dana Zagrebački balet s njime je gostovao (uspješno?) u Modeni. Iz takva repertoarnog poteza mogu se raščlaniti dva problema. Prvi i pogubniji sastoji se u okoštavanju repertoara koji se, ne godinama, nego već dva desetljeća, ne miče s mrtve točke baletne klasike promišljene na kičasti način kvazibaletnih bajki. Bogata riznica velikih neoklasičnih baleta sa sadržajem iz druge polovice 20. stoljeća, kao i suvremeno, psihološki produbljeno, promišljanje velikih klasičnih baleta 19. stoljeća u našoj su sredini potpuna nepoznanica. Prisjetimo se samo kakav je hit i otkriće našoj publici bila Bajadera prije desetak godina. A Bajadera je najnormalniji naslov baletne klasike još od 1877. godine.

Drugi je problem financijske naravi. HNK u Zagrebu posljednjih se šest godina hvali financijskom disciplinom i strogim poštivanjem proračuna, što doista jest za svaku pohvalu. No je li doista pohvalno i racionalno postojeću predstavu zamijeniti novom u sredini koja, u repertoaru baletne klasike, ni za što drugo ne zna osim za niz Labuđe jezero–Trnoružica–Orašar–Giselle–Don Quijote, jer ništa drugo nema priliku vidjeti. Iako završni račun HNK-a neće zbog toga iskazati minus, gubitak je golem, pravi kulturni Obrovac. Jer, nije u pitanju samo sadašnji Orašar, svaka baletna sezona šest godina unatrag imala je identičan slučaj, a HNK pet potencijalnih novih naslova manje. I tako će biti sve dok se kandidati za intendanta na neki način – potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem ministra kulture, primjerice – ne obvežu, ne samo da će ostvariti nov program koji predlažu nego i odrediti postojeće predstave koje će čuvati i zadržati na repertoaru. U slučaju da žele novu produkciju postojećeg naslova, to bi trebali potanko obrazložiti. Sada je pravi trenutak da se o tome pobrine jer neodgovornost sve teže prolazi, a kriza ili posljedice krize tek će se osjetiti.

Orašara Petra Iljiča Čajkovskog publika obožava. Traži se karta više, baš kao i svih prethodnih godina dok se igrao Orlikowsky. Malo će komu od publike značiti razlike koje je u tradicionalnu postavu prema Ivanovu unio britanski koreograf Derek Deane, što će se u nekom pokretu iščitati engleski stil umjesto ruskog i što je Drosselmeyer, inače epizodni karakterni lik, kod njega dobio glavnu ulogu, kako bi barem na taj način opravdao svoje autorstvo. Štoviše, za tu ulogu angažiran je i inozemni gost Ivan Gil-Ortega, ali ni on, a ni druga inozemna gošća, Iana Salenko kao Vila šećera, nisu uspjeli izvući slabu Deanovu koreografiju.

Scenografkinja i kostimografkinja, talijanska umjetnica Roberta Guidi di Bagno, može se smatrati kraljicom kiča zagrebačke baletne pozornice, koja dosljedno slijedi uvijek isti obrazac raspodjele pastelnih boja na kostimima prema formacijama plesača, bez obzira o kojoj se predstavi radi.

Publici uvijek ostaje da uživa u Čajkovskijevoj glazbu, koju odlično izvodi orkestar pod ravnanjem vrsnoga bugarskog dirigenta Dijana Čobanova. Oni manje zahtjevni uživat će u bajkovitosti prikazanoga. Plesačima, pak, preostaje da sami pronađu nadahnuće jer ih je Deaneov rad malo čime potaknuo, pa se lijepo oblikovanom ulogom istaknula tek ljupka Mai Kageyama kao Klara. I Tomislav Petranović u ulozi atraktivnoga Princa, koji zna osvojiti publiku i time predstavi podignuti temperaturu.