Naša trpeza blagdanska, književna i pometovska

Fenomen hranjenja, gozbe, jedenja, blagdanske i glumišne trpeze prisutan je u hrvatskoj književnosti od njezinih početaka, a najizrazitije je upisan u komedijama i drugim dramskim tekstovima Dubrovčanina Marina Držića

U ove predblagdanske i blagdanske dane okupane gotovo zaboravljenim darivanjem čokolada Svetoga Nikole u čizmama na prozorima prema sve više zaboravljenu pomorskom običaju u aranžmanu putnika i zaštitnika pomoraca, istofigurativnim regalavanjem naranača malih Dubrovčana i prisjećanjem na neprijateljsku poruku prije dvadeset godina kad su umjesto naranača dubrovačke izloge zasule agresorske bombe koje su zapalile Grad i zatvorile oči dječjega sna, rastjelovljeni između potrošačke groznice, kupovanja, obiteljskih blagdanskih stolova i siromaštva velikoga dijela Hrvata i ostatka svijeta, umjesto vijenca čestitarskih bombona za Vijenac šaljemo slike trpeze, jela, blagostanja, ali i siromaštva predočene u hrvatskoj književnosti u okviru raznovremenskoga prostiranja što na gvantijernu iliti poslužavnik slaže običaje hrvatskoga naroda, najraznovrsnije i najbogatije, najljepše možda na svijetu.

Joachim Beukelaer: Dobro opskrbljena kuhinja, 1566.

Ručak siromaha

Ovoga trenutka gledamo šimićevskim očima Ručak siromaha, na kojem „Jedno pred drugim stide se da sjednu / za takav ručak// i dokle jedu boje se / da bi jedno drugom život pojeli. / Kad ustanu sa stola / tišina i težina / Gađenje pred samim sobom / unakazi obdvoma lica // i svako misli da je drugomu ubica / i da je krv što teče kroz njegovo tijelo / krv drugog / kao da je jedno drugog jelo //“. Pomišljamo je li uzrok takve stvarnosti kiklopovska ratna zvijer koja jede ljude životinjskom proždrljivošću stvarajući reprizu jednoga drugoga, a uvijek sličnoga, za čovjeka pogubnoga rata strah od kojega je predočen u ingenioznu Marinkovićevu Kiklopu:

Buridanov magarac dočekao smrt u obilju (razmažen stvor), mogao je birati čak između dva stoga sijena (raskoš!), a lipsao zbog principa kao kornejevski junak, svaka čast! Čast magarcu Buridanovu između dva plasta... a meni nisu dane niti dvije slamke da se odlučim. Ni slamčica šuplja da se prihvatim... [...] Gigantski kukac – svežder, pantofag (već ga je Edgar Allan Poe opisao) probija se teško kroz guštaru. Smetaju mu noge, rogovi, oklop ga poklopio... ali oči radoznalo izbacio naprijed, izvan glave – probija se proždrljivo svom cilju – oku Melkiorovu! [...] Polifem-kiklop dolazi! [...] I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – zbogom – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis (...)

Pomišljamo koliko će dugo trajati čišćenje grijeha čovječanstva i pokora, koliko će dugo patiti nevini, žderati sebe žrtve. Pomišljamo koliko će se puta ponoviti Novakovih i Madoninih osamnaest godina opstipacije iz romana Mirisi, zlato i tamjan:

Kroz prozor sam odaslao u noć sav onaj silan zadah što je prokuljao ovamo po prorezima oko tankih dvokrilnih vrata sobnih i onda nabujao u oblak grobnoga smrada koji guši. Iz susjedne sobe javlja se još teški porculanski lavor najdubljim glasom udaraljki, i čuje se iz te starinske zvonjave ožimanje i pištanje spužve kojom žalosne ruke moje žene ispiru Madonin zadak. Drhturim od mokre jugovine i ne dišem još uvijek niti na pola pluća. I čaj je otrovan; parim samo lice i oči na rumu što hlapi iz tople čašice. Odonud iz sobe krešti Madona:

– Me romperŕ le šalice quel prokleti onaj tamo! Će mi razbit sve!

Tanano krilo vrata podrhtava kao kartonska ploča otvarajući se sámo.

– Začepi taj nos! – smiješi se meni Draga.

Smiješi se draga! Kad tako pronosi žaru, njezin je smiješak samo mrki kolobar oko usana, i on se koncentrično širi i oko brade i preko nosa, i tako zasjeni oči. A tešku zemljanu žaru nosi moja žena pred sobom kao urnu, očiju mrtvih, sljepačkih, do dvorišna zida. Tamo se uspne na kamen, na ružičasti mramorni trupac od prastare kolone, i iskrene posudu dole prema moru. Prah naše Madone raznose svete rijeke.

Ganges će otplaviti pokoljenja, a ova će Madona i dalje slati svoje ostatke svakih osamnaest dana preko zida u plitki Jadran. Ona je neuništiva, umire nadugo gledajući kako žena i ja kraj nje starimo.

Pomišljamo na apokaliptične vizije danas koje smo pronalazili već u četrnaestome stoljeću, a koje su nam dostupne u Pariškome glagoljskom zborniku, u pjesmi Svit se konča koju znalac hrvatskoga srednjovjekovlja Stjepan Damjanović uspoređuje s bičevalačkim talijanskim pjesmama i s korpusom Carmina burana iz njemačkoga trinaestoga stoljeća, pronalazeći općeeuropski motiv u tom trenutku. A u našemu trenutku mi ga pronalazimo kad je materinski nam hrvatski jezik navodno ponovno, premda je uvijek u njoj bio, došao u Europu. Jer i motiv su i intonacija ove satirične pjesme općeeuropski i općehrvatski i općesvjetski: „Svit se konča i slnce jur zahodi, / pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. / Djaval jure svoju vojsku kupno vodi, gda se svrši Sveto pismo dan prihodi. // Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga, / vsaki ki je z Babilona njim se ruga. / Gdo to slišah, obuje mi srce tuga, / ar je nesklad, krivo gleda drug na druga. [...] Mala bratja i koludri, predikavci, / remetani, karmeliti, kavčenjaci, / vsi popove, koludrice i vsi djaci, / vsi se nazad obratiše kako raci. // Mnogi ot njih ki ako bi v sviti stali, / skot bi pasli i kopali i orali, / a sada su prevtil trbuh podpasali / komu kako Bogu služe veli i mali. // Licemiri, vražji posli, svitom hine, / zlato, srebro i čto mogu moćno pline, / Antihristu put gotove, zlo v tom čine. / Se su oni kimi duš mnogo gine./ / [...] Sveti oče kvižituru, ov ti bljudi. / Lačan, žejan, nag, bos hodi, a nas sudi. / Prosimo te da se ov hinac lje osmudi. // Ako nam se svrhu zemlje ne potribi, / slava naša i počten’je nam pogine. / Krate nam dohodak slatka vina i pečene / i morske ribe. //“

Tražeći i samo katkad pronalazeći vjeru, ufanje i ljubav, nadamo se kao što se nadaju Hektorovićev gospodar Petar i ribari Paskoj Debelja i Nikola Zet iz Ribanja i ribarskoga prigovaranja:

Zatim se ustasmo i postav nikoko,

Sunce ugledasmo ne vele nizoko.

I pojdosmo zatoj luku prohodeći

Toj ovo i onoj tiho govoreći,

Nikada postajuć, nikad postupaje,

Bašćinu gledajuć, oh koli lipa je!

Onada najliše vrimena onoga,

Kada puna biše obilja svakoga.

I dobro postasmo sve misto prohodeć,

Kasno večerasno, jur sunce zahodeć

Paka večeravši totu noćevasmo,

Siti se naspavši rano se ustasmo.

Renesansna otvorenost

Fenomen hranjenja, gozbe, jedenja, blagdanske i glumišne trpeze vjerojatno je u hrvatskoj književnosti i kazalištu najizrazitije upisan u strukturu djela i teksta kao Svijeta i Svijeta kao mape svakodnevice u komedijama i drugim dramskim tekstovima Dubrovčanina Marina Držića. U središtu je Držićeva korpusa, kao i svakoga renesansnoga djela, čovjek naglašene individualnosti, koji „vlada svijetom“ (kao Držićev „dvojnik“, paradigmatski Pomet Trpeza) prema svojim raznolikim sposobnostima, vlastitim uvjerenjima, osjećajima, strastima, neponovljivostima. Najčešće je to „novi“, optimističan čovjek okrenut životu, zabavi, ljubavi, „zaražen“ i okružen tjelesnošću, ljudskim porocima, vrlinama i manama, putovanjima i pustolovinama, usmjerenosti ženi i uživanju, novcu, hrani, jelu, trošenju i štednji, ostvarenju u ulaganjima i u obitelji, prijateljstvu, pomaganju i odmaganju. Individualnost Držićevih dramskih osoba, Vidrino otkrivanje svijeta i čovjeka potencirao je život u Dubrovačkoj Republici, jednom od najjačih, tadašnjih, svjetskih kulturnih, umjetničkih, znanstvenih, pomorskih, gospodarskih, trgovačkih i diplomatskih središta, jedinom hrvatskom području u to vrijeme koje je živjelo u potpunoj slobodi. Čini se da su Držićeve komedije, pastorale i tragedija Hekuba podjednako okrenute antičkim uzorima i suvremenosti, svakodnevici. Držić poštuje načela, pravila i odrednice humanističke i renesansne poetike: u prostorima Vidrinih drama vidljivo je načelo oponašanja života (imitatio vitae), dramski mehanizam koji funkcionira kao zrcalo običaja (speculum consuetudinis) i slika istine (imago veritatis). U ta „načela“ ulazi i pisanje na svom, hrvatskom jeziku kakav se mogao čuti (u „prozi“) i čitati (u „stihovima“) u Dubrovniku 16. stoljeća, unoseći u njih, snagom gotovo magnetofonske dokumentarnosti, autentičan dubrovački govor kakav se (možda samo neznatno izmijenjen) i danas može čuti na dubrovačkim ulicama i u kućama, u obiteljskim i prijateljskim razgovorima, pa i govor o kulinarskim specijalitetima, o jelima, o receptima, o hrani i piću u svem njihovu bogatstvu i siromaštvu pučkih ili vlasteoskih, kućnih i uličnih silnica.

Vladar od ljudi

Marin Držić Vidra, razbijajući okvire konvencionalne renesansne komedije, i u komediju Dundo Maroje, najveću i najbolju komediju u hrvatskoj književnosti i kazalištu, ugrađuje svoj glas, tijelo, pokret, osjećaj. U središte komedije stavlja Pometa Trpezu (slugu, zabavljača, inteligentnoga „vladara od ljudi“ vrlo slična sebi – Vidri, sa sentencama u komedijski iskrivljenu ruhu preuzetima djelomice iz Machiavellijeva Vladara). Dramske osobe u komediji nevidljivo pokreću niti redatelja događanja – Pometa, čovjeka koji zna vladati sudbinom, akomodavati se (prilagođavati se), afirmirajući sposobne i pametne, jake i vrle, na račun nesposobnih i opakih u svijetu u kojem gospodari Fortuna. Pomet je istodobno Držićeva veza s publikom: smijemo se ljudskim manama i slabostima rasterećujućim, veselim, slavodobitnim, pouzdanja punim smijehom skupa s Pometom-Držićem: Dundo Marojevoj škrtosti, Marovoj melankoliji i darivanju marcapana, Bokčilovoj vječnoj gladi i žeđi, Popivinoj popjevačkoj i zapijačkoj gluposti, Perinoj upornoj gladi za životom u zaljubljenosti, Laurinoj pohlepi, svekolikom fenganju, pretvaranju, tučnjavi, mahnitanju, smijehu... u hodočasničkoj 1550. godini prikazanoj karnevalske, pokladne dubrovačke 1551. na prostoru rimskoga trga s vratima kurtizana (prostitutki) i oštijera (gostioničara), u dubrovačkom scenskom okruženju Vijećnice i Kneževa dvora. Istodobno s Pometom uspostavljamo odnos pravih i nepravih ljudi, ljudi nazbilj i ljudi nahvao, spašenih i prokletih, gladnih i sitih... koje Držić imenuje u prvom od svojih dvaju prologa u komediju što ga usmjeruje Negromant Dugi Nos. Pomet je istodobno zapletač radnje između našijenaca i nenašijenaca, ali i komentator događanja kao zastupnik renesansne filozofije i doktrine, vjertuoz (nositelj virtu – vrline), renesansni pojedinac obdaren vrlinom, nositelj renesansnoga načela humanitas koji se zna „nositi“ s Fortunom (sudbinom, ali i srećom), preduhitriti je.

Pomet je osim u podsjećajućem filozofsko-sociološkom citatnom i parafrastičnom/farsičnom obilju i u središtu hedonističkoga, uživalačkoga načela u komediji, povezanoga s konzumiranjem hrane, jela, pića i žena. Antologijski je prvi prizor drugoga čina, tzv. Pometov monolog o hrani. Pogledajmo samo početak toga monologa koji izgovara ni više ni manje nego čovjek koji se zove Trpeza:

POMET: Reče se: „tko je namuran nije sam“, – sad ja po mom Tudešku poznam. Nut što je bit čovjek i imat judicijo. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah ali je isprigan ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: „jeđ me, jeđ me“, i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdius inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: „Blaženi, uzmite!“ I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis. Tako istom Tudešak moj i uzdahnu, uzdahnu drugu votu a mene dozva: „Pomet!“ Ja se osvijestih: „Signor patron, comanda!“

Iće, piće i napitnice

Glavno je jelo na Pometovoj trpezi (stolu) pečeni kapun (kopun), nadjev su debele masne ptičice, okruženje su dvije sočne jarebice, ukras su premlada teletina, zečevina i slanina, nakit su klinčići i kosovići, dodatak su mali luk i začini, a voće suho grožđe i mjendulići (bademčići). Sjetimo li se, međutim, da je na isti način pučka mašta prikazivala plodove Zemlje obilja, i da je tako ona bila naslikana na onodobnim slikarijama, moramo se zapitati ne demantira li Pomet postojanje realne hrane, i nije li bogatstvo rimskodubrovačkih trpeza (apsolutno svaki prizor u prvom činu Dunda ispisuje novu priču o jelu i piću, o vrućem marcapanu /marcipanu/, inače zabranjenu u Dubrovačkoj Republici, i otvara vrata u moguću prostoriju rimskoga i dubrovačkoga svakodnevlja) – iluzija, kao što je iluzija bilo „Rim iz Dubrovnika gledat“. I kao što su danas za većinu ljudi većinom iluzija slike obilja što ih svakodnevno gledamo u zastorima televizijskih ekrana – zaslona.

Gozba je topos renesansne komedije, snažno upisana u Držićevim tekstovima. Na slici postmoderna parafraza iz drame Matka Sršena: Darsa–farsa, DLJI, 2008.

Ogledajući se u Držićevu renesansnom i manirističkom zrcalu, prepoznajemo njegove pismotvorbe kao nikad današnjije, a sveopću primitivizaciju, postavljanje umjetnika i intelektualaca u cijelom svijetu na rub egzistencije, odlaske na putovanja u potrazi za zabavom u okružju gladovanja možemo motriti kao komedijski prototip Držićeve sudbine. U kontekstu stalno prijetećega rata, potresa, gubitka posla i sreće preživljavanja pod strahom gladovanja čini nam se da se nakon četiri stotine i šezdeset godina Dundo Maroje iz Rima premješta u današnji Dubrovnik, odnosno bilo koji grad ili državu na rubu svijeta – bogatstva te da sami ispisujemo njegovu (našu) pantagruelovsku i gargantuelovsku žudnju za jelom i napajanjem, svijetom Obilja.

Blagdansku trpezu hrvatske književnosti nemoguće je zamisliti bez pića, zdravica i napitnica. Zoranić će iz svojega 16. stoljeća uputiti poruku današnjemu potrošačkom društvu koju vjerojatno neće čuti sve mnogobrojniji mladi i stari u divovskim prodajno-kupovnim središtima moći, šminke i izvanjskoga isticanja bez poznavanja prostora unutarnjega bogatstva i duševnosti: „Bolje j kus jimiti kruha i vina žban, / a moći ga užiti slobodno radostan – / neg napuniti stan svega blaga dosti, / a biti žalostan u skrbi i žalosti.“ Fran će Krsto Frankopan u sedamnaestome stoljeću napisati ratno-viteško-ljubavne Napojnice pri stolu: „Nek vam projde misal nujna, / toči čašu vina rujna / da se srce razveseli, / dobra volja k nam priseli. Što težaci prideluju, naj ležaci nasladuju. // Vitezovi, da ste zdravi, / vrla srića vama rabi, / haj, pri stolu gospockomu, na mejdanu junačkomu; muzovire Bog ubio, a pravične počasnio! // Desna ruka kopje lomi, / dobra volja srce goni; / haj, hod’mo se veseliti, pehar vina izroniti. // Mi dva vam dvim naklanjamo, / s napojnicom pozdravljamo. / Koji koga ljubi v bitju, / zagovori u nebitju, / a za hrptom koji hudi, / kurva mati njemu budi.“

U 19. će stoljeću na prvi pogled prigodničarski, a iznimno lucidno i danas aktualno svojih Pet čaša što i vizualno strofično a različitooblično čašoliko strukturiraju imagološko-simbološke silnice hrvatskih figurativno-prostornih, društvenih, kulturnih, ideoloških i moralno-duhovnih koordinata Petar Preradović namijeniti domovini, slavnima umrlima, svima živima, odlutalima i svojima najdražima:

Tvojih loza, domovino,

Tvoji sinci piju vino;

Tvojoj žrtvi krvca naša,

Tvojoj sreći prva čaša!

Druga čaša, braćo sada

Slavnijem nam mrtvim spada,

Da oživi duh njihovi

I u nas se da ponovi.

Treća čaša svim živućim,

Koji uvijek srcem vrućim

Za dom i za narod rade –

Da dug život Bog im dade!

A četvrta onoj braći,

Koju vid i razum kraći

Stranputice basat čini –

Da se vrate domovini.

Peta čaša svaki svomu,

Što na srcu leži komu –

Da se vrate domovini.

Peta čašu svaki svomu,

Što na srcu leži komu –

Bila ljuba, bilo zlato –

Od Boga mu budi dato!

Vršnjaci Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić predočit će različite krajolike koji oslikavaju i strukturiraju imaginarij vinskih staza: Vidrić će u Pompejanskoj sličici u prostor predočljiva i zastrta hedonizma i erotičnosti uvesti suigru satira i nimfa u bojama i točenjima vina:

Tamo u dolu gdje lovori šume

I srebrene vode teku,

Kucaju srca. – Crni satiri

Rumenog ovna peku.

Pod svijetlim panjem penje se plamen,

Ožarene dršću grane,

O grud satiru sakriva žena

Obraze milovane.

A okol-okolo skaču satiri,

Pak se rozima biju –

Krčage nose – krčage vuku,

Slađano vino piju.

I vjenčav se lišćem vinjage bujne

Buku podižu divlju.

Kucaju srca. S ljupkog se gaja

Bijele nimfe ozivlju.

Blagdanske trpeze

Dragutin Domjanić oslikovljuje nostalgično-melankoličan ambijent rasutih fragmenata sjećanja i bivšega domaćinskoga izobilja primjeren i našemu, tzv. postmodernističkom vremenu u pjesmi Loza žuti što suptilno vizualno oblikuje i trs i posudu za vino:

Loza žuti,

Grozdja već nî,

Ali zreli

Kaplja, kaj v kmici se skriva.

Sunce bu v njoj,

V kapljici toj,

Smeh i popevka bu živa.

Lepo je to,

More li gdo

Sunca i radosti zbrati

I onda vse,

Kak loze te,

Drugom žalosnomu dati.

U dvadesetom će stoljeću Gustav Krklec u pjesmi Čaša napisati groteskno-parodijsko-zbiljsku odu čaši nagovješćujući problem alkoholizma koji se kao epidemija širi današnjim nam čovječanstvom:

O čašo od mutnog stakla,

često su moja usta

rubove tanke ti takla,

srknuv napitka gusta.

Talozi crnog vina

nakit su tvoj iznutra:

cvjetni vijenac rubina

o grlu tmurnoga jutra.

Mene su sveg, bez daha,

zanosi tvoji ponesli.

Ti si me riješila straha

kad su se temelji tresli.

Doba me kinjilo, trlo,

mučilo nadahnuće,

a ja te nagnuh na grlo,

da skratim groznice vruće.

Il noć me crna, duga,

stisnu kliještima mňre,

o, čašo, nađoh druga

s kojim dočekah zore.

Mene će đavoli davno

na ognju žarkom žeći

negdje u crnom paklu –

a ti ćeš trajati slavno,

mutna u svojoj sreći,

krhka u svome staklu.

Sličan će fenomen ocrtati i Antun Branko Šimić u za njega djelomice atipičnoj pjesmi Napitnica nabijenoj ekspresionističkim krikom:

Mi smo siti. Mi smo siti.

A za druge nek se stara

Onaj ko ih stvara!

Sad hajdemo piti, piti!

Plod sve tuđe muke

dolazi u naše ruke!

Opijmo se, opijmo se!

Za bol drugih nijemi,

za krik drugih gluhi!

I bez nas se zemlja vrti!

Ko se muči i ko trpi

sam će naći mir u smrti!

Pijmo!

U vijencu fragmenata krajolika hrvatske gozbovite i gozbene književnosti iznimno je originalna i domišljeno ostvarena Tadijanovićeva zamisao predočenja književnosti kao svečane gozbe egzistencijalno bitne za smiraj nakon lutanja i hodočašća u pjesmi Gozba koja grafički oslikovljuje proširenu čašu s vinom i s podloškom:

Poslije lutanja i hodočašća

Bezumnim i dragim Svijetom,

Vrati se, moje neutaživo srce,

U svoj skromni dom, gdje ti je

Priređena svečana gozba;

Pozdravit će te bogate knjige

U koje si položio svoj život,

I nade, i nevolje, radost i bol.

A ti ćeš, usred gozbe, podići čašu s vinom

Pa umjesto zdravice reći: Dopustite

Da kažem samo riječ! Sav je moj život

U knjigama mojim, i koliko one

Živjele budu, živjet ću i ja, a sve ostalo

Potonut će u ništavilo!

Rab, 5. VIII. 1987.

I, napokon, što zaključiti o hrani, banketu, trpezi i gozbi u božićnom dvobroju Vijenca u trenutku kad Europa pokušava spasiti svoju egzistenciju, a Hrvatska, paradoksalno, ali i snažno „ponovno ulazi“ u nju, kao da je dosad motrila iz prikrajka slavljeničku gozbu velikih koji nemaju ni hrvatsku trpezu, ni krajolik kulinarskih i sjećanja i sadašnjosti, raspoređene specijalitete u obliku hrvatskoga zemljovidasta kiflastoga kolača, možda iz Šenoine slastičarnice, raznolikoga punjenja, od Vukovara do Dubrovnika, od gozbi uz koje su pjevali, plesali i glumili na dvorovima i u Gradu-teatru prvi hrvatski glumci, Martin iz Vukovara i Ivan Pavlović u Dubrovniku do današnjih bogatih i siromašnih, materijalnošću ili duhom i dušom, blagdanskih trpeza?

Slobodan Novak, Mirisi, zlato i tamjan:

Počeo sam brže-bolje mrmljati bilo što, povlačeći se u našu sobu-kuhinju, a Draga je došla za mnom, stala valjuškati ribu po brašnu i ispod glasa moliti: „Pokoj vječni daruj njima i svjetlosvječna za naše duše morat će mi donijeti vodu nestalo je jer se moram okupati prije duše u čistilištu, a onda možeš poslije počivati koliko hoćeš počivali u miru amen...“

Živjeli sretno uz bogatu trpezu, bez mrvica ili s Pometovim mrvicama nakon gospodarskih stolova!