Mogu li predrasude voditi stabilnosti?

Umjesto da se snažno razračuna s ideologijom ekspanzionizma velikosrpskoga programa – koja je bila u srži Miloševićevih teritorijalnih osvajanja – i na toj osnovici gradi potporu integritetu i dobrosusjedskoj suradnji suverenih država regije, EU nastavlja politiku uopćenih fraza i slabe učinkovitosti, temeljenu na reagiranju na pojavnosti, a ne na bit problema

U raspravama o politici Europske Unije na Balkanu nedovoljno je uočeno da neke zajedničke europske vanjske i sigurnosne politike nema. Postoji samo akronim, CFSP (Commun Foreign and Security Policy), s malo stvarna sadržaja. Sada već postoji i specifična vrst diplomatske službe koja bi nepostojeću politiku trebala provoditi – a na čelu joj je gospođa iz zemlje koja se oduvijek protivila ideji zajedničke politike.

Stoga ne iznenađuje da ni politika EU-a prema Balkanu nije ukorijenjena u istinski zajedničkoj strateškoj viziji. Umjesto toga Bruxelles je prema regiji vodio politiku najmanjega zajedničkog nazivnika, temeljenu ponajprije na onome što bi, u različitim razdobljima, teško uspjele dogovoriti tri velike sile – Velika Britanija, Francuska i Njemačka – a prihvatile ostale članice EU-a. Primjene takvih politika nadahnule su svojedobno The Economist da regiju nazove laboratorijem suvereniteta.

Diplomacija EU - na čelu s Britankom C. Ashton, iz zemlje koja se protivi zajedničkoj politici EU

Izostanak zajedničke vizije u tako nestabilnu okruženju neizbježno je jačao tendenciju izbora rješenja na kratku stazu, a među njima i nekih koja su graničila čak i s izrazitim nepoštivanjem međunarodnoga prava. Ako je zadatak laboratorija da stabilizira Jugoistočnu Europu, takva kratkovidnost ne pomaže – potrebno je uhvatiti se ukoštac s temeljnim problemima.

Bitni problem regionalne politike nije samo u razlikama i mijenama prohtjeva velikih sila, već i u činjenici da su one, prateći vlastite naume, često upotrebljavale predrasude o regiji kako bi izbjegle da u svome dvorištu raspravljaju o vlastitoj političkoj odgovornosti za nezaustavljanje prve agresije počinjene u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Oslanjanjem na predodžbu iracionalnoga ponašanja regionalnih igrača i jačanjem takve slike u vlastitim javnostima, velike su sile zapale u određenu zamku predrasuda. Ideja o regionalnoj iracionalnosti utrla je put pristupu koji pokušava liječiti posljedice nestabilnosti umjesto da se bavi razlozima agresivnoga ponašanja koje uvijek iznova stvara tu nestabilnost.

Neutemeljene percepcije kao politički instrumenti

Kao granično područje između različitih kultura, svjetskih religija i, nadasve, kao regija pod utjecajem mnogih imperijalnih ratova tijekom stoljećâ, Balkan se u ostatku Europe često smatrao čudnom ili krvavom regijom. Ta se percepcija tijekom 1990-ih sustavno jačala izjavama visokih političara i dužnosnika. Britanski je predstavnik u Vijeću sigurnosti UN-a izjavljivao kako je povijest mržnje među narodima tadašnje Jugoslavije stara „tisućama godina“. Poznati američki novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, pisao je prije samo deset godina o nerazumnim „krvnim mržnjama“, francuski predsjednik François Mitterrand pričao je o „ratovanju među plemenima“, a ministar vanjskih poslova Hubert Védrine o „deliriju osvete“. Međunarodni pregovarači bili su podjednako negativni: primjerice, Lord Carrington govorio je kako su u bivšoj Jugoslaviji „nemogući ljudi... svi jednako loši“.

Takva se vizija regije, kao mjesta anonimnog i nerazumnog nasilja i mržnje, dobrim dijelom samoispunjava. Kad se iz govora odstrane moralni kriteriji dobra ili zla, odnosno kauzalitet u ljudskim i društvenim odnosima, sve što ostaje opća je strahota rata ili individualnih zločina. Nasilje u obrani vlastitoga doma ili života izjednačuje se tada s nasiljem napadača, i oboje se rabe kako bi se dokazalo da je riječ o normalnom stanju života u regiji. „Svi su oni podjednako loši.“

Projektiranje slike mržnjom ispunjena i iracionalnoga balkanskog okruženja imalo je nekoliko učinaka na zapadnjačko javno mnijenje. Prvi je takav učinak otuđivanje i dehumaniziranje („Oni nisu kao mi“), što očigledno umanjuje razinu empatije. Također se legitimira djelovanje (ili nedjelovanje) vanjskih sila i oslobađa ih se od vrednovanja njihovih akcija prema utvrđenim kriterijima. Posljednje, ali ne i manje važno, stvara se ideja moralne jednakosti: jer, po definiciji, oni su svi isti, agresori i branitelji zajedno su opisani kao borci ili suprotstavljene strane, a poznati počinitelji zločina postaju anonimni dijelovi kriminalne scene. Ozbiljna politička i moralna pitanja na taj se način skidaju s dnevnoga reda ili u najmanju ruku relativiziraju.

Na takvom moralno poravnanom medijskom polju sve vrsti politika i političkih dogovora bile su obranjive, uključujući i one najkratkovidnije. To je prirodno okružje za ideju nemiješanja, od početne primjedbe ministra Bakera („Nemamo psa u ovoj trci“), do inzistiranja predsjednika Mitterranda na ingérence humanitaire, tj. isključivo humanitarnom radu. Nepristranost i jednak odmak postali su omiljeni recepti za situaciju koja nije mogla biti neizjednačenija. Posljednji korak u instrumentaliziranju stanja u kojem je nasilje postalo anonimno bilo je stvaranje stalnoga statusa quo. Promjene do kojih se došlo oružanom agresijom zamrznute su bez ikakvih učinkovitih protumjera pa čak ni pokušaja da se posljedice agresije uklone. Naprotiv, ideja zamrzavanja počela se tumačiti kao nešto što ima neku vlastitu uvriježenu vrijednost pa se to počelo rabiti kako bi se opravdala navodna nepristranost politike. Tako djeluje zamka predrasude: Ako je agresija normalna pojava, onda je već samo zamrzavanje njezina učinka važan civilizacijski iskorak.

Brojne su vlade sustavno sugerirale medijima takav opći pristup regiji. U knjizi objavljenoj još 2001. povjesničar iz Cambridgea Brendan Simms to je iscrpno dokumentirao na primjeru vlade Johna Majora. Otprilike istodobno na Cambridgeu je dovršena doktorska disertacija o pisanju britanskoga tiska o izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji 1991–92, u kojoj je jasno dokazano da se izvještavanje dopisnika, njihovih ljudi na terenu i svojevrsnih svjedoka istine, često bitno razlikovalo od relativizacija u uredničkim osvrtima istih glasila, pisanima pod utjecajem Whitehalla. U mnogim zemljama, uključujući SAD, kritike službenih politika bile su u medijima ušutkivane, čak i kad su dolazile od visokorangiranih političara poput senatora Gorea i Dolea. Uporaba predrasuda kao dimne zavjese postalo je politički korektno sredstvo, a pokušaji shvaćanja uzroka tragičnih ratova učinkovito su zaustavljani. Na taj su način velike sile mogle preusmjeravati svoje vanjske politike bez osobita propitivanja i kontrole informiranoga javnog mnijenja. Rezultat takva pristupa bio je dugoročno porazan.

Regionalne politike EU-a

Regionalne politike koje je EU vodila od početka 1990-ih prilično su vrludale. Najprije je prešutno prihvaćena Miloševićeva velikosrpska kampanja usmjerena kontroli i centralizaciji Jugoslavije. Kad se ona razbuktala, a zatim u Hrvatskoj (a donekle i u BiH) bila zaustavljena ili barem usporena, Unija je poslije teških unutarnjih rasprava priznala bivše jugoslavenske republike. Suočene s nastavkom agresije i njezinim katastrofalnim posljedicama vodeće su članice Unije ipak ograničile vlastite aktivnosti u regiji na čuvanje (najvećim dijelom nepostojećega) mira i na humanitarne zadatke.

Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma na osnovi američke politike izjednačenja odnosa vojne sile Europska je komisija nastojala razviti svoj regionalni pristup. Zamišljeno je da se stvori mreža regionalnih tijela za suradnju na raznim poljima kao supstitut za institucije bivše države. Istodobno su barem neke od članica daleko od očiju javnosti dogovorile akciju političkih smjena u vrhovima ratne vlasti – kako agresorskih tako i braniteljskih država. Nakon što je ponajprije na američku inicijativu NATO-ovim napadom na Srbiju 1999. zaustavljen masovni bijeg Albanaca s Kosova, uslijedila je akcija razvlaštenja Miloševića. Potom je EU preuzela odgovornost za Kosovo, ali je ostala podijeljena na pitanju njegova priznanja.

Nakon rata na Kosovu EU je preuzela inicijativu stvaranja Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu. Pakt je predstavljen kao „prvi ozbiljan pokušaj međunarodne zajednice da zamijeni prijašnje, reaktivne politike intervencije u krizi u Jugoistočnoj Europi sveobuhvatnom, dugoročnom strategijom prevencije sukoba“. Od sama je početka bilo upitno kako bi Unija, koja nema vlastite dugoročne strategije, mogla stvoriti nešto nalik na to unutar okvira kojem su se deklarativno priključili predstavnici polovice svijeta, uključujući petnaestak međunarodnih organizacija, od UN-a nadalje. Pakt je preživio gotovo deset godina kao prilično birokratizirana struktura, a naslijedilo ju je početkom 2008. Regionalno suradničko vijeće (RCC), kao relativno anonimni okvir suradnje koji su u svoj većinski posjed preuzele zemlje regije.

EU je u međuvremenu, nakon micanja čelništva pojedinih država iz vremena rata, započela Proces stabilizacije i pridruživanja (SAP) nadahnut idejom regionalnog pristupa. Mogućnost pristupanja Uniji uporabljena je kao mrkva s pomoću koje bi se potencijalne zemlje kandidatkinje navele na ispunjavanje brojnih uvjeta, od općih demokratskih reformi, do vrlo specifične harmonizacije zakonskih i ekonomskih sustava s onima Unije. Proces je tijekom dugih godina pratila unutarnja nesloga u sklopu Unije.

Neke su zemlje, posebno Velika Britanija, željele dogovor o paketu koji bi pokrio cijelu regiju, bez obzira na velike razlike u razvoju pojedinih država, što je podrazumijevalo i mogućnost da regija ne uđe u puno članstvo. Druge zemlje, ponajprije Njemačka, općenito su favorizirale pomoć pojedinim državama pri ispunjavanju kriterija, s time da ih se integrira u Uniju ako i kada udovolje postavljenim kriterijima. Dihotomija između ta dva pristupa uključivala je i različita viđenja suverenosti novostvorenih država – na mukama laboratorija suvereniteta našli su se tako ne samo objekti eksperimenta nego i laboranti koji su pripremali pokuse.

Ta je debata uglavnom prestala oko 2005, kad su počeli pristupni pregovori s Hrvatskom. Dva integracijska pristupa spojena su u jedan: pojedine države mogu ući u Uniju individualno, ali samo nakon što su prošle vrlo složen pregovarački proces i ispunile niz dalekosežnih kriterija. Kako je to vodilo dugotrajnim pregovorima, odnosno ispitivanjima provedbe, zagovornici zajedničkoga pristupa mogli su naći utjehu u tumačenju da bi na taj način drugi regionalni kandidati, prije svega Srbija, mogli dobiti na vremenu i uklopiti se u kandidatski postupak. To se nije dogodilo.

U potrazi za korijenima zla

Miloševićev pad nije praćen kritičkim preispitivanjem vrijednosnih prosudbi koje su ostale za njim. Glavne snage srbijanske politike ostale su zato nerekonstruirane i to je, među ostalim, prouzrokovalo izostanak suradnje s Haškim sudištem i nastavak dvolične igre sa srpskim entitetom u BiH. I srbijanski pokušaji generiranja utakmice za politički utjecaj između Bruxellesa i Moskve bili su relativno neuspješni. Dok je Hrvatska upravo potpisala pristupni ugovor, Srbija je ostala na počecima kandidature, suočavajući se s listom teških kriterija koji su joj svojedobno trebali pomoći u hvatanju vlaka! Te je kriterije još teže ispuniti u slučaju Bosne i Hercegovine, gdje su temeljni problemi nastali agresijom i do danas ostali neriješeni.

Dakle, izuzev Hrvatske, proces regionalne stabilizacije i pridruživanja u velikim je nevoljama. Najvažniji je uzrok takvu stanju nespremnost EU-a da se kritički i odlučno pozabavi uzrokom umjesto simptomima regionalne nestabilnosti. Umjesto da se snažno razračuna s ideologijom ekspanzionizma velikosrpskoga programa – koja je bila u srži Miloševićevih teritorijalnih osvajanja – i na toj osnovici gradi potporu integritetu i dobrosusjedskoj suradnji suverenih država regije, Unija nastavlja politiku uopćenih fraza i slabe učinkovitosti, temeljenu na reagiranju na pojavnosti, a ne na bit problema.

Upravo je u nedavnom razgovoru objavljenom u Vijencu Latinka Perović podsjetila da u Srbiji postoje snage koje su svjesne koliko je ideologija ekspanzionizma opasna u prvom redu za Srbiju samu, a onda i za cijelu regiju. Snažna materijalna i moralna potpora tim snagama svakako bi bio najveći doprinos Europske Unije trajnom miru u regiji. Jasno, u krvavim procesima koje je potaknuo Memorandum Srpske akademije nitko u balkanskom loncu nije mogao ostati posve bezgrešan – kad se dopusti da se razmašu nasilni retrogradni procesi, kao što je to bilo u Miloševićevo vrijeme, pojave se i u drugim sredinama ekstremni elementi koji za vlastiti račun ili uime isključivih ideologija žele nastupiti na sličan način. No njihov je utjecaj marginalan pa je tim važnije zadržati hladnu glavu i dosljedno ustrajati na zahtjevu da političke raščlambe bob nazivaju bobom, a popa popom.

U nekim svojim skrovitim potezima, posebice onima koje je vukla kroz medije, zapadna je politika upravo na tom planu uvelike zakazala. Služeći se konceptom navodne nepristranosti, a zapravo robujući predrasudama o regiji kao niveliranom igralištu sa sve samim moralno opterećenim igračima, potrošena su golema sredstva s dugoročno upitnim rezultatom.