Konceptualni neuspjeh

Malo koji umjetnik koji je radio u hrvatskom kazalištu ima tako impozantnu biografiju kao belgijski utemeljitelj i voditelj kazališta Troubleyn Jan Fabre. Djelatan na području performativnih umjetnosti, Fabre je jedini europski umjetnik koji se može podičiti samostalnom izložbom u pariškom Louvreu. Hrvatska ga publika bolje poznaje kao autora predstava koje su gostovale na Eurokazu i Festivalu svjetskoga kazališta, a manje kao vizualnog umjetnika. Predstava Car neuspjeha koju je prema njegovu tekstu premijerno izveo Frano Mašković 10. prosinca u Zagrebačkom kazalištu mladih dočekana je stoga s velikim očekivanjima.

Izvrsni Frano Mašković u Caru neuspjeha

Na sceni koja zbog tamnocrvenih brokatnih zastora s izvezenim zlatnim vijencima (koji mogu biti i lovorovi vijenci i snopovi žita) podsjeća na kakav kabaretski prostor, dominira naslonjač. Sjedeći u njemu, Frano Mašković započinje gotovo dvosatnu izvedbu teksta čija je tema ponajprije osobni obračun autora s „nepodnošljivom žudnjom za uspjehom“, koji se u biografiji klauna i glumca ne ostvaruje. A kako na desnoj strani scene leži lutka Frane Maškovića u prirodnoj veličini, gledatelj može pretpostaviti i da je cijela predstava zapravo postavljena kao onostrani, posthumni obračun glumca-klauna s nemogućnošću da dopre do publike i da dobije priznanje kakvo je mislio da zaslužuje. I cijeli taj niz izvedbenih pokušaja, pogrešaka, glumačkih ekstemporacija, komunikacija s tonskim tehničarem koji uvijek zakasni pustiti tuš, povremenih imitacija u kojima bi se moglo prepoznati (koji put sa sigurnošću, a katkad tek naslućujući) glumačke citate Rade Šerbedžije, Izeta Hajdarhodžića ili Pere Kvrgića te još ponekoga znamenitog interpreta Držićevih drama na Dubrovačkim ljetnim igrama (Mašković je Dubrovčanin) još bi i mogao biti izvedbeno zanimljiv da nije autorovih intervencija. Prije svega, riječ je o motivu s kojim počinje predstava, odnosno o srcu koje Frano Mašković drži u plastičnoj torbici, tijekom predstave premješta ga noseći ga oko pojasa, na nozi, na leđima... ili ga vadi pa stavlja na tanjur režući i jedući komade sirovoga mesa. I u svemu tomu što se zbivalo na sceni gledatelj je trebao pronaći „umnožene slike u metafizičkim okvirima svijeta“ (Dubravka Vrgoč u programskoj knjižici), a to je bilo prilično teško.

Jedino što je sigurno jest da „dramski mono-log” Car neuspjeha preispituje vlastito mjesto u kontekstu postdramskog kazališta, a čini to stavljajući na kušnju izdržljivost izvođača i strpljivost publike. Frano Mašković ovom je izvedbom dokazao da se može nositi sa svim zahtjevima autorskoga koncepta i glumački uvjerljivo pristati na izvedbu koja i izvođača i gledatelja ostavlja u potpunosti izložena preispitivanju granica performativnosti. Razlomljen dramaturški koncept, koji poput toka svijesti, ponekad besmisleno ulazeći u euforiju ili agresiju, Maškoviću ne ostavlja druge mogućnosti no da ga bespogovorno slijedi u furioznom i tjelesno i duševno zahtjevnu tempu gledatelju ne govori mnogo. Ne razrješava dvojbu je li u umjetnosti važniji uspjeh ili samoostvarenje, već razmaženo pršti bijesom zbog nepriznanja u nesuvislim verbalnim eskapadama koje se iscrpljuju u ponavljanju istih performativnih obrazaca. Klaunov neuspješan nastup, njegova filozofsko-performativna ela-bo-racija, konzumiranje srca, razbijanje tanjura, premještanje rekvizita, poneki uspješno izveden trik, razgovor s mravom, sputavanje vlastita tijela gumenim trakama i – na kraju – uspjeli trik s raznobojnim užetom koji cijelu scenu – vizualno vrlo dojmljivo – ispuni šarenim girlandama iscrpljuje se u konceptualnom ponavljanju i dolazi – ne do granica performativnog nego do granica zamora gledatelja. Unatoč energičnoj, koji put uistinu potresnoj izvedbi Frane Maškovića, koja čak i uspijeva izmamiti poneki blagonakloni smijeh, u dokazivanju da je uspješnost svake izvedbe za umjetnika zapravo neuspjeh, autorski koncept Jana Fabrea doslovno je razorio sve elemente zanimljivosti i oprimjerio upravo neuspjeh u kojem Car neuspjeha suvereno vlada. A svima koji bi mogli reći kako im takva vrsta umjetničkog izričaja nije zanimljiva ova predstava podastire razlomljeno zrcalo postdramske strukture na kojem su (vjerojatno krvlju izvođača) ispisane riječi: vi sigurno niste razumjeli o čemu je ovdje riječ. I tu svaka argumentacija, suprotna autorovoj, prestaje jer njegova biografija pripovijeda priču o uspjehu.