Književnost prije svega

U predblagdansko vrijeme darivanja, kada miris cimeta i kuhanoga vina boji oštar prosinački zrak, a okićeni trgovi i zvuci božićnih pjesama bude radost i griju srca, i riječki nas ogranak Društva hrvatskih književnika dariva blještavim darom – novim brojem Književne Rijeke. Četvrti broj u 2011. zaključuje prvu godinu uređivanja Igora Žica koja je donijela brojne promjene i novi dizajn, nudeći pregršt dobre poezije i drame, što urednik objašnjava pokretanjem brojnih hrvatskih književnika, koji su inače prilično tihi, umorni i depresivni. Među vrhunce broja ulaze kratki tekst Slobodana Novaka te scenski mozaik Mire Gavrana Parovi, uz prijevod jednog od posljednjih razgovora s poljskim pjesnikom i nobelovcem Czesławom Miłoszem i s vrlo živim i odmetnutim Riječanom Romanom Latkovićem.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, ogranak u Rijeci

Na proznim je stranicama osobito zanimljiv fragment iz autobiografije pokojne grofice Marije Pejačević Virovitičke, tiskane na engleskom u Nizozemskoj, koja u Hrvatskoj još nije objavljena, a svakako zaslužuje ozbiljnu pozornost. Arheolog Ivan Mirnik preveo je taj dosta zahtjevan i dug tekst i Književnoj Rijeci prepustio jedno čarobno, zaokruženo poglavlje o – putovnicama! Fragment naime ironički prikazuje neugodnosti s kojima se grofica sa svojih osam putovnica suočavala, ističući kako su nakon Drugoga svjetskog rata raseljene osobe i prognanici postali dokumenti, komadići papira i puki brojevi. „Boja, veličina i tekst tih dokumenata određivali su tvoju vrijednost (...) Ako nisi imao dokument ili si posjedovao samo onaj niže vrijednosti, prijetilo ti je trunuti u logoru za izbjeglice (...) skrivati se ili umrijeti od gladi.“ Slobodan Novak u novoj kratkoj prozi Buđenje uz večernja zvona s podnaslovom U naslijeđenoj maniri živim jezikom ocrtava svoje „plutanje u mlačnom moru rujanskog predvečerja po bonaci“, oko Cresa i Lošinja, uz obalu „kao u gustom sirupu, po mrtvoj utihi i na rubu tamna odraza naše velike šume“, razmišljajući je li sva ova ljepota naša ili je, razbaštinjeni, našom samo zovemo. Promišljajući nepregledna morska prostranstva i prirodu kojom proživljava vlastiti život, borove osamdesetogodišnjake „tvrdih iglica, raspucane kore, s mnoštvom suhih šišarki“, probuđen pozivom na blagoslov sa zvonika ozareno zaključuje: „Pa sve je to moje, majku mu! Sve ovo! Sve!“. Dok Robert Ampuero daje ulomak iz svoga čileanskog svjedočanstva Naše gore list, a Fernando Jerez slavi Juliju Roberts, Juan Mihovilovich Hernandez donosi Delirij, Milan Osmak Herkulovu batinu, Ljubica Kolarić Dumić Kuću na prodaju, Tea Mayhew Don Bartola i njegove žene, Jovor Novak I zimi... s proljećem, Branko Križnjak Sjećanje na rat, Ivo Kajzer Roman za nagradni natječaj, a Željka Kovačević Andrijanić zaključuje da To nije-to.

Suvremenu čileansku književnu produkciju predstavila je Željka Lovrenčić iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, povezujući odličnu informiranost s beskrajnim entuzijazmom za hispanističke teme i autore. Katica Čorkalo Jemrić osvrnula se ogledom Jubilej, nadasve vrijedan na pedeset godina plodnoga djelovanja hrvatske pjesnikinje, prevoditeljice i književne kritičarke Ljerke Car Matutinović, koja je objavila sedamnaest pjesničkih zbirki te niz eseja i kritika u dvadesetak hrvatskih i talijanskih časopisa. „Shvaćajući cijeloga života zov pjesme kao sudbinu“, Jemrićeva je istaknula kako se „poetesa koja predvodi prvu ligu naših pjesnikinja dragovoljno predala slojevitom procesu razotkrivanja osebujnog i intrigantnoga lirskoga temperamenta, gradeći u dosluhu s polifonijom sadržaja i zvukova vlastitu poetiku.“ Igor Žic predstavlja Književni trag Dimitrija Popovića, a Željka Lovrenčić Dvije knjige o gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj.

U zimskom broju Književne Rijeke predstavljena je poezija čak jedanaestero poeta, od Czesława Miłosza, Tomislava Kovačevića, Jakše Fiamenga i Borbena Vladovića, do Elke Nyagolove, Andrije Vučemila, Arona Baretića, Marinka Kovačevića, Borisa Kazija i Alberta Nugenta. Broj donosi i prikaze recentnih izdanja te pregled najvažnijih kulturnih događaja.

Karakteristika je zimskoga broja Književne Rijeke mnogo kvalitetne recentne poezije, proze i drame vrhunskih hrvatskih umjetnika, uz nešto skromniju esejističku produkciju. Vrijedni prinosi i imena koje broj donosi potvrđuju važnost i kontinuitet kvalitete riječkoga književnog foruma.