Jazz i zabavnjaci

Jazz-festival koji se svake jeseni održava u Čakovcu doživio je 17. i 18. studenog sedamnaesto izdanje. Programski nešto skromniji negoli dosad, ove se godine Jazz Fair u sklopu obilježavanja tridesete obljetnice Centra za kulturu Čakovec, u kojem se redovito održava, ograničio samo na domaće jazz-snage. Festival je dosad ugostio niz domaćih i stranih ansambala, ponekad i onih kojima u programu jazz-festivala teško da bi bilo mjesta. Mislim tu na grupe poput sisačkoga rock-sastava Bambi Molesters, koji je nastupio prije nekoliko godina, a to i nije bio jedini takav slučaj.

Ove je jeseni prva večer festivala održana u sklopu stalne tribine Čakovec četvrtkom, pa to možda opravdava mješavinu jazza i zabavne glazbe, predstavljenu pod imenom Tolja pjeva Sinatru. Riječ je bila o nastupu Big banda Hrvatske radiotelevizije, po novome Jazz orkestra HRT, pod ravnanjem Saše Nestorovića, koji je nakon prvog instrumentalnog dijela, u programu nekih hitova Franka Sinatre, pratio riječkoga pjevača zabavne glazbe Marka Tolju. O kvaliteti sviranja tog orkestra osnovana za programske potrebe Radija Zagreb još daleke sezone 1946/47. ne bi trebalo posebno govoriti. I ovom je prigodom, kao i mnogo puta prije toga, orkestar pokazao veliku uigranost i sposobnost da obavi sve zadaće pa tako i programa ovoga festivala. Danas je, čini se, in da pojedini pjevači zabavne glazbe osjete potrebu da se okušaju i u jazzu. Bez obzira na njihove motive i sposobnosti za to, riječ je srećom tek o povremenim pokušajima, a to je bio i slučaj Marka Tolje, koji je nastupio u drugom dijelu koncerta, i zbog kojega se očigledno dokraja i ispunila velika dvorana čakovečkoga Centra za kulturu. Pjevač je to dobra glasa i intonacije, kojem ni potraga za popularnošću nije strana, a očijukanje mu s novijim hitovima glasovitoga Frankieja bolje leži negoli nekim drugim zabavnjacima, koji su se pokušavali latiti toga dosta zahtjevna posla. Pa je tako Tolja posegnuo za manjim dijelom nekih široj publici najpoznatijih Sinatrinih hitova kao što su: Strangers In The Night, Fly Me To The Moon, My Way, Come Fly With Me, I’ve Got You Under my Skin i sličnim, za koje su postojali primjereni aranžmani, zaboravljajući pritom činjenicu da je legendarni Sinatra na sceni bio više od pola stoljeća s fascinatno širokim repertoarom iz kojega se moglo izabrati i nešto drugo. Ovako je nakon nekoliko pjesama Tolji očigledno ponestalo Frankiejeva repertoara, što je pokušao nadoknaditi popularnim aranžmanima na koje pleše u njemu očito važnom showu HRT-a Ples sa zvijezdama, a nije izostao ni tipičan način zabavnoglazbene komunikacije s više negoli brojnom i zahvalnom čakovečkom publikom, najveći dio koje je evidentno na taj koncert došao samo radi njega.

Jazz-vunderkind: Šimun Matišić

Instrumentalni nam je dio programa prve večeri festivala donio i nekoliko vrijednih izvedbi Jazz orkestra HRT-a s nizom vrlo dobrih solista. Tu, uz temu Blue Line, vrijedi ponajprije istaknuti tri obrade međimurskih narodnih pjesama Muraland, Vehni, vehni, fijolica i Pod oblokom, u aranžmanima Ladislava Varge, Silvija Glojnarića i Joea Kaplowitza, odsviranih s nizom izvrsnih sola alt-saksofonista Arsena Ereša, trubača i krilničara Davora Križića, trubača Antonija Gečeka, basista Saše Borovca i tenor-saksofonista Željka Kovačevića. Tom uspjelom i profiliranom instrumentalnom bloku valja dodati i izvrsnu izvedbu poznate teme Joea Zawinula Birdland, jednu od najvećih jazz-uspješnica toga bečkog jazz-pijanista i skladatelja međunarodne glasovitosti. Više negoli korektno izveden aranžman sa solistima, među kojima vrijedi istaknuti sopran-saksofonista Miru Kadoića, basista Sašu Borovca te napose u toj inspirativnoj izvedbi solističke koruse raspoloženoga tenor-saksofonista Željka Kovačevića.

Druga je, za razliku od prve ne više tako dobro posjećena, večer festivala donijela neku drukčiju, komorniju atmosferu. Za to se na početku pobrinuo duo u sastavu: Vesna Pisarović, vokal, i Matija Dedić, glasovir. Vesna Pisarović, trenutačno s berlinskim domicilom, vokalistica je delikatnoga mikrofonskog glasa i dobre intonacije. Poznati su njezini napori da se kao jazz-pjevačica educira u Londonu i Den Haagu, što je očigledno, barem u jednom dijelu njezina načina interpretacije jazza, ostavilo traga. Dosta neodređen repertoar Vesne Pisarović, koji je započeo izvedbom popularne filmske melodije Blue Moon, varira od pjesama Elvisa Presleyja, preko jazz-tema kao što su Stella By Starlight ili tradicionalnoga bluesa autorice Ma Rainy See See Rider, balada poput Love Letters ili Are You Lonesome Tonight, preko obrada nekih židovskih pjesama, do ne baš jednostavne interpretacije Monkove balade ‘Round About Midnight, izvedene kao dodatak nastupu. Cijeli je taj raznorodan repertoar Vesna Pisarović izvela korektno, ali kod informiranijeg slušatelja ipak s nekim nejasnim osjećajem da joj jazz nije baš temeljna ni jedina preokupacija. U tom komornom duu treba svakako naglasiti izvrsnu pratnju pijanista Matije Dedića, koji je vrlo disciplinirano shvatio svoju ulogu u tom delikatnom sastavu. Prateći atraktivnu vokalisticu držao se svih zadatih harmonijskih kanona, da bi u solističkim dijelovima pokazao i sav svoj bogati pijanističko-džezistički raspon i besprijekornu uigranost s vokalom.

Nakon dua Pisarović–Dedić nastupio je mladi vibrafonist Šimun Matišić sa svojim triom. U tom su sastavu bez bubnjeva nastupili njegov otac, jazz-gitarist i dramski pisac Mate Matišić, poznat iz malih sastava Hot Club Zagreb i nekih drugih, te kontrabasist Nenad Jura Vrandečić, istaknuti član kvarteta Zagreb Jazz Portrait. Sastav je to visoke razine interpretacije jazza i specifična zvuka, koji svira s mnogo swinga te nije bez razloga oduševio publiku. Šimun Matišić (Zagreb, 1996), zagrebačko je džezističko čudo od djeteta. Već je s četiri godine svirao bubnjeve, da bi se potom školovao u Glazbenoj školi Elly Bašić učeći glasovir u klasi prof. Meštrović te na Školi Pavao Markovac, na kojoj je učio udaraljke kod prof. Rebića. Nakon ljetnih jazz-tečajeva Glazbene mladeži u Grožnjanu i s evidentnom predispozicijom i talentom za jazz, već se s petnaest godina razvio u zapažena jazz-vibrafonista, koji bez problema svira s četiri palice pretvarajući vibrafon u harmonijski instrument. Repertoarno dinamičan, ali potpuno u stilskom idiomu jazza, trio je, poštujući ponajprije tradiciju, u programu predstavio djelo Keitha Jarretta In A Right Place, potom u bržem tempu Goodman-Hamptonov swingerski hit Air Mail Special i blues Milta Jacksona Bag’s Groove. Šimunu Matišiću generacijski su, pa tako i muzički, bliski glazbenici poput vibrafonista Garyja Burtona i gitarista Pata Methenyja te ne čudi što je u program uvrstio i jednu Methenyjevu skladbu, izvevši je s dosta poštovanja prema autoru, ali zvukovno i njegovu prvom mentoru Garyju Burtonu. Pri kraju tog doista vrlo dobra nastupa slušali smo još Afro Blue te na zahtjeve nemnogobrojne, ali zahvalne publike, koja je znala ocijeniti kvalitetan jazz trija Šimuna Matišića, i dva dodatka, od kojih je blues Green Lobster’s Dream bio posvećen uspomeni na autora Boška Petrovića.