HRVATSKO IZDANJE 200 GODINA ZABRANJENOGa SAMIZDATA

Ruska književnost ima bogatu tradiciju samizdata. Nažalost, moglo bi se reći, jer samizdat je nastao kao posljedica cenzure, odnosno zatiranja slobode riječi od strane autokratskih ruskih vlastodržaca. Radi se o publikaciji koju izdaje sam pisac, najčešće ilegalno i nepotpisano. Samizdati se najmasovnije javljaju u bivšem Sovjetskom Savezu, ranih 1960-ih godina, a prema 70. članku sovjetskog Kaznenog zakona, bili su kazneno djelo antisovjetske propagande, sve do sredine 1980-ih, kad je Gorbačov ukinuo tu zakonsku odredbu.

Prev. Irena Lukšić, Šareni dućan, Koprivnica, 2011.

Prvi i najslavniji samizdat, koji je bio zabranjen gotovo dvjesto godina, jest Putovanje iz Peterburga u Moskvu Aleksandra Radiščeva, čiji smo prvi prijevod na hrvatski jezik nedavno dobili, agilnošću prevoditeljice Irene Lukšić i koprivničkog izdavača Šareni dućan. Aleksandar Radiščev (rođ. u Moskvi 1749) bio je imućan čovjek, sin veleposjednika i visokog časnika. Pravo je studirao u Leipzigu, govorio je francuski i njemački, a znao je i latinski i poljski te je radio na čelu peterburške carine. Godine 1790. anonimno objavljuje Putovanje iz Peterburga u Moskvu, da bi, nakon što se otkrilo autorstvo rukopisa, bio uhićen i osuđen na smrt. Ipak, u posljednji je čas pomilovan i prognan u Sibir, a nakon nekoliko godina, ukazom cara Aleksandra I, dopušta mu se povratak u Peterburg i rad u povjerenstvu za izradu zakona. No 1802. zbog sastavljanja Projekta liberalnog zakonika u kojemu se zalaže za slobodu tiska i socijalnu jednakost ponovno mu se prijeti izgonom u Sibir, pa Radiščev ispija otrov i umire.

Koji su grijesi Radiščevljeva putopisa, zbog kojih je bio osuđen na smrt? Aleksandar Radiščev živio je u vrijeme vladavine carice Katarine Druge Velike, koja je osvojivši Ukrajinu, Krim, Gruziju i velik dio Poljske znatno proširila ruske granice, pa se njezino carstvo protezalo od Baltičkog do Crnog mora. Također je provela industrijalizaciju zemlje, znanost i umjetnost doživjele su procvat, a unaprijeđeni su zdravstvo i školstvo. Istodobno su se pak razvile velika socijalna neravnoteža i društvene suprotnosti. Radiščev svoj putopis piše kao reakciju na socijalne nepravde, a izravan povod bilo mu je caričino putovanje iz Peterburga na Krim 1787, za vrijeme kojega su, po nalogu generala Potemkina, uz cestu kojom je putovala carica postavljene kulise koje su trebale dočarati bogatstvo ruskih sela, s lažnim seljacima, lažnim pastirima i lažnim stadima, kako carica ne bi postala svjesna stvarnoga stanja u ruskoj provinciji (otud i izraz Potemkinova sela, koji i danas označava nešto što u zbilji ne postoji, nego je prisutno samo kao privid i opsjena). Godinu nakon caričina putovanja Radiščev kreće na put od Peterburga do Moskve kako bi svjedočio i pisao o pravom stanju stvari na ruskome selu, a njegova je knjiga katalogizacija društvenih nepravdi, socijalne nejednakosti i obespravljenosti tzv. malog ruskog čovjeka u tadašnjoj carevini.

Tijekom putovanja Radiščev se druži s ljudima i u knjizi prenosi njihova iskustva, a ona uključuju brojna svjedočanstva o nepravdama – financijske malverzacije carskih činovnika, primjere uzaludnih borbi maloga čovjeka s nemani sustava, državnog aparata i potkupljivoga sudstva, prisilno novačenje ljudi te prodaju seljaka veleposjednicima. Autorova kritičnost, osim što je ponajprije uperena protiv trke za materijalnom koristi, koja posljeduje „zatvaranjem ulaza u ljudsko srce“, uključuje i prosvjed upućen sveučilišnom obrazovnom sustavu koji podrazumijeva isključivo nastavu na latinskom jeziku, bez mogućnosti obrazovanja na ruskom. Radiščev se ne usteže od oštre kritike upućene crkvi i svećenstvu koje se „prepustilo praznovjerju, krenulo putem fanatizma te uzdiglo poglavara i proširilo njegovu vlast – pa je papa postao najmoćniji car“. Ipak, najuporniji je u obrani prava potlačenih i obespravljenih; Radiščev kritizira sudstvo koje djeluje na način da štiti vlastelu, na račun prava nižih staleža, zalaže se za jednakopravnost među ljudima, protiv ropstva i potlačenosti, posebice seljaka i poljodjelaca jer, kako kaže, oni su naši hranitelji, oni su ti koji utažuju našu glad, koji nam daju zdravlje i produljuju život, a nemaju pravo raspolagati ni onim što obrađuju, ni onim što proizvode. Pritom Radiščev kritizira prisilni rad iznoseći praktične i nepobitne dokaze o ekonomskoj neodrživosti kmetstva jer, kako naglašava, ako je njiva tuđa, kao i njezini plodovi, onaj tko je obrađuje ne brine se hoće li urod propasti, a tko obrađuje vlastitu zemlju, taj ne žali truda i ništa ga ne može odvući od posla, jer je izravno ovisan o rezultatu rada. Zagovarajući oslobođenje ljudi od ropstva i uspostavu prirodne jednakosti među ljudima Radiščev predviđa krvavu pobunu potlačenih, u čemu je, kako povijest svjedoči, bio u pravu.

Pripadništvo pokretu sentimentalizma Radiščev ističe već u uvodnoj napomeni („Makni povez s očiju prirodne osjećajnosti – i bit ćeš blažen“), a svoj putopis piše pod snažnim utjecajem Laurencea Sternea i njegova Sentimentalnog putovanja po Francuskoj i Italiji. Baš kao i Sterne u tom djelu, iako piše putopisnu knjigu, Radiščev svoj rukopis u potpunosti lišava opisa predjela kojima prolazi već ga ispunjava samoanalitičkim dionicama, refleksijama i subjektivnim razmišljanjima o ljudima i njihovu životu. Rukopise povezuju i uzvišenost osjećaja, digresivnost, glatko pripovijedanje te životnost i autentičnost dijaloga. Iako oba autora na suosjećajnosti i čovječnosti zasnivaju sve socijalne kontakte te se u svakoj prilici nastoje staviti u kožu (i um) onoga drugoga, Radiščev nije pobornik Sterneove tzv. filozofije radosti. Sterneov imperativ dobra ponašanja i vesela raspoloženja u svakoj situaciji i životnoj okolnosti Radiščev zamjenjuje socijalnom analitičnošću i oštrom kritikom uočenih nepravdi.

Kako prevoditeljica knjige i velika poznavateljica ruske književnosti Irena Lukšić u pogovornoj bilješci napominje, veliki pobornik Radiščevljeva djela bio je Aleksandar Puškin. No unatoč njegovu nastojanju, cenzura nije dopuštala ni fragmentarno objavljivanje Radiščevljeve knjige. Putovanje od Peterburga do Moskve Aleksandra Radiščeva prvo je cjelovito izdanje doživjelo tek 70-ih godina prošlog stoljeća, gotovo dvjesto godina nakon što je napisano. Danas brojne ruske ulice i biblioteke nose njegovo ime, održani su mnogi simpoziji njemu posvećeni, a ruske putničke agencije organiziraju putovanja koja prate trasu iz njegova putopisa.