Haneke u Lici

Nakon filma Ćaća Dalibora Matanića, psihološke triler-drame s elementima horora na ljetošnjem pulskom festivalu ovjenčane Zlatnim arenama za najbolju sporednu žensku ulogu Ive Mihalić i kameru Vanje Černjula, potpisani je kritičar spreman revidirati stajalište da se taj iznimno plodan i za hrvatske prilike još mlad redatelj za razliku od urbanoga miljea baš i ne snalazi u adaptacijama oporih i tragičnih „seoskih“ priča kakve su one u Kinu Lika. U priči o dvjema kćerima iz odavno raspadnute obitelji koje se u pratnji dečka jedne od djevojaka negdje u Lici nakon dugo godina susreću s ocem, a koju je najlakše opisati riječima „Michael Haneke u ličkoj zabiti“, Matanić mirno i prilično sigurno analizira patologiju i mračno naličje kolokvijalno kazano disfunkcionalne obitelji. Zapravo, disfunkcionalne je u ovom slučaju preblaga riječ, jer se u ishodištu obiteljskoga mraka koji će naposljetku dovesti do tragedije nalaze vrlo tjeskobne tajne i strašni događaji iz prošlosti koje autor namjerno i efektno većim dijelom filma ostavlja tek naznačenima i sugeriranima. Jednoga snježnog zimskog dana gruba i cinična Ana s mlađom sestrom Lucijom i njezinim dečkom automobilom stiže na udaljeno obiteljsko imanje u Lici koje su djevojke odavno napustile. Na tom imanju osamljen živi njihov šutljivi, grubi i naglašeno asocijalan otac u primjereno podigranoj, no ipak donekle manirizmom obilježenoj ulozi Ive Gregurevića. No njegova asocijalnost krije psihopatologiju tragičnih dimenzija, a ponovni susret oca s kćerima rezultirat će otkrivanjem užasne tajne iz prošlosti i naposljetku dovesti do nove tragedije.

Judita Franković i Ivo Gregurević u atmosferičnom ostvarenju

Matanićeva je režija spretna i sigurna, nerijetko i prilično sugestivna te ni u jednom trenutku ne otkriva da je riječ o filmu koji je zahvaljujući entuzijazmu svih sudionika snimljen za svega deset dana. Imponiraju redateljeve promišljene i vješte uporabe dubinskoga kadra i drugoga plana, kojima se koristi ponajviše u horor-dionicama kakve su one u sceni prve nejasne pojave oca pod svjetlošću udaljene ulične svjetiljke, i u sekvenci iznenadne erupcije dotad naslućivana, no potiskivana nasilja s očeve strane, kad on ubojstvom odluči spriječiti otkrivanje istine iz prošlosti. Matanić se također inteligentno i učinkovito koristi prirodnom i zadanom scenografijom, pri čemu hladnoća i grubost zimskog krajolika savršeno korespondiraju s emotivnom hladnoćom i grubošću protagonista. Prijelazom s dominantnih totala i polutotala u prvoj trećini na sve intenzivnije blize i krupne planove u ostatku filma, kao i povremenom uporabom subjektivnih kadrova, autor nam otkriva i postupno profilira karaktere protagonista. Nažalost, to ipak ne čini dovoljno zaokruženo ni slojevito, baš kao što ostaje škrt i u objašnjavanju motiva djelovanja dvaju komplementarnih ženskih likova, čiji su postupci posljedica zlostavljanja i trauma doživljenih u djetinjstvu. Kad se pokaže da su obje sestre po svemu sudeći istodobno ili barem naizmjenično u ljubavnom odnosu s mladićem, to u kombinaciji s kostimografski i šminkom dodatno izraženom sličnošću sestara pruža mogućnost i za ponešto složeniju slobodnu interpretaciju filma. Što ako su obje sestre zapravo jedna osoba, odnosno dvije psihofizičke inkarnacije jedne raspolućene osobnosti, pri čemu je inkarnacija u liku Judite Franković prividno smirenija, stabilnija i mekša strana kćeri psihopatskog oca, a ona u liku Ive Mihalić stalno nemirna, nestabilnija i grublja? Naizgled mirnija polovica podvojene kćerine ličnosti u sređenim je okolnostima sposobna ostvariti emotivni odnos s mladićem kojeg ona gruba na neprijateljskom terenu u sceni seksa iskorištava za obračun s ocem. No njihove su osobine fluidne i nesigurne, pa kad bilo kojoj od tih polutki zaprijeti opasnost, ona se druga u samoobrani transformira i preuzima obilježja suprotne strane. Tako će za priručnim oružjem i nasiljem prema ocu u završnici posegnuti njegova naoko mirnija kći, a to će nasilje dijelom biti rezultat i provokacija grublje kćeri. Upravo mogućnost takvih složenih i možda preuzetnih psiholoških interpretacija likova zasebna je vrijednost Matanićeva filma.

Premda elaboriranju raspleta i pozadine čitave priče nije posvećeno dovoljno vremena ni pozornosti, zbog čega gledatelj ne dobiva zadovoljštinu u otkrivanju dubine i tragičnosti očevim seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu prouzročenih intimnih drama dviju ili pak samo jedne kćeri, Ćaća je ipak vrlo uspio i vrijedan film. Zbog sugestivne atmosferičnosti i ostalih navedenih vrlina, u asketskim uvjetima realiziranu djelu snimanu na starom Matanićevu obiteljskom imanju koje on zove Ličkom filmskom kućom neke je nedostatke jednostavno oprostiti.