Glembajevski genski kod

Osječki su Krležini dani i ove godine bili sjecištem teatroloških promišljanja i domišljanja te su nastavili slijediti tradiciju ponudivši krut kazališni repertoar i predavački program bez ijednoga polemičnog tona, koji je bio toliko karakterističan za autora čije ime manifestacija nosi

Znanstveno-teatrološka manifestacija Krležini dani jedna je od onih koja se može pohvaliti respektabilnom tradicijom i kontinuitetom koji je u kulturološkom pamćenju grada Osijeka uistinu raritetan. Upravo iz tog razloga njezino je trajanje vrijedno pozornosti. Organizaciju ovoga stručnoga skupa, dvadeset drugoga u nizu, supotpisuje Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, osječki Filozofski fakultet i Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe pri HAZU-u. Ovogodišnja krovna tema zapravo je nastavak znanstvenoga arhiviranja dramskih i kazališnih povjesničara, teatrologa i kritičara koja je otvorena 2010. te se pokazala potentnim vrutkom znanstvenih promišljanja i faktografiranja teatrološke historiografije.

Prizor iz predstave Enciklopedija izgubljenog vremena, HNK u Varaždinu / Snimio Darko Gorenak

Četverodnevni program, koji je trajao od 5. do 8. prosinca, tako je ponudio niz predavanja o kritičkim refleksijama eminentnih imena, periodičke presjeke određenih dramskih korpusa, a nije izostalo ni stručnih promišljanja o glumcima i kazališnoj publici kao relevantnim čimbenicima teatarske povijesne dinamike. Dok su se predavanja čvrsto držala historiografske linearnosti i taksativnosti, sam je završetak teorijskoga dijela pripao predavanju Suzane Marjanić, koja je pokušala prikazati Marijana Susovskog kao prvoga teoretičara umjetnosti performansa u Hrvatskoj. Upravo je spomenuta tema poveznica arhivirane teatrološke kronike i novijega kazališnog modusa, koji će i sam postati kulturnim artefaktom ukoliko se ne pronađu relevantni teoretičari koji bi ga mogli pomnije tumačiti i uzglobiti u prirodno tkivo hrvatske kazališne produkcije, ali i kritike. Ostaje i nada da će se ovako respektabilna kulturna manifestacija otvoriti takvim i sličnim temama u godinama koje slijede te na određeni način resetirati tradicionalistički institucionalni predznak od kojega ne odstupa već drugo desetljeće trajanja.

Dramske prigodnice

Izuzev stručnoga, teorijskog dijela Krležini dani podrazumijevaju i onaj praktični, u sklopu kojega su prikazane četiri kazališne predstave u maniri međunarodne krležologije. Kazališni su dio programa otvorili domaćini; Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvelo je dramu Prolaznici Damira Petričevića koja tematizira nekoliko ključnih mjesta esekerske prošlosti i priziva dramaturško prepisivanje Kovačevićeva Sabirnog centra. Niz započet linearnom i odveć statičnom repertoarnom prigodnicom osječkoga HNK-a nastavljen je još jednom prigodnicom koja je stigla s pečujske adrese.

Prizor iz predstave Gospoda Glembajevi, Atelje 212, Nikola Ristanovski kao Leone

Naime, predstava Hrvatskog kazališta iz Pečuha nastala je u povodu tridesete godišnjice smrti Miroslava Krleže i vrlo je doslovno pronašla sponu između biobibliografskih podataka plodnoga hrvatskog autora i mađarskog toponima. Poznati su podaci o Krležinu pohađanju domobranske kadetske škole u Pečuhu kao i dvogodišnjem školovanju na vojnoj akademiji Ludoviceum u Budimpešti, a upravo se njima dramaturg Stjepan Lukač koristi kao podtekstom predstavi naslovljenoj Šetnja grobnicom mrtvoga djetinjstva.

Dvojezična retrospektiva Krležina djetinjstva u kojemu je obrazovan kako bi postao žrtva „krvožednoga boga rata“ ili „talog austrijske imperije“ zamišljena je kao sinteza triju izričaja; dramskog, plesnog i filmskog. Naime, u režiji Slavena Vidakovića Krležina je biografska epizoda predočena u nizu isječaka njegove esejistike, putopisne proze i dnevničkih zapisa koji se tumače recitativno, koreografski i putem videoprojekcija bojišta Prvoga svjetskoga rata. Glumci Stipan Đurić i Zsolt Lipics tako nastoje retrospektivno protumačiti dio intimnog (istodobno i svjetskog političkog) životopisa u kojemu su dječaci obučavani kako bi postali dijelom „teutonske kohorte“ velike Monarhije; živad za klanje revno uvježbavana za besmislene i unaprijed izgubljene bitke. Krležini ulomci intimistički su podcrtani koreografskim tekstom Balazsa Vinczea koja se na trenutke ipak doima stilski disfunkcionalnom u predstavi koja ima problema s ciljnom ravninom i dramskim ritmom. Naime, u toj disproporciji najuvjerljivije izgledaju videoprojekcije dok se koreografski i recitativni dijelovi ne prožimaju dovoljno uvjerljivo i zanimljivo. Šetnja grobnicom mrtvoga djetinjstva predstava je pompozna naziva, ali ne i dalekometnoga kreativnog zahvata pa se doima odveć prigodničarski i amaterski te ni u jednom trenutku ne natkriljuje knjišku misao autora čijim se životom bavi.

Prenapeto iščitavanje glembajevskoga genskog koda

Središnji događaj dramskoga programa trebalo je biti gostovanje beogradskog Ateljea 212 s predstavom Gospoda Glembajevi, koja je izazvala veliko zanimanje gledatelja jer riječ je o gostujućem kuriozitetu na koji su Osječani morali čekati uistinu dugo. Predstava koja je iznjedrila kvazipublicističke članke koji su, istina, u većoj mjeri tematizirali društveni kontekst i procjenu reakcije hrvatske publike no kvalitetu same predstave, ipak nije opravdala pompu s kojom je stigla. Unatoč tomu što dio kritičarske javnosti lamentira o krležijanskoj apstinenciji na hrvatskim kazališnim pozornicama, meni se čini kako se domaći redatelji još nemušto hrvaju upravo s Krležom i Shakespeareom, nastojeći u tim okorjelim dramskim koordinatama pronaći određeno samopoštovanje. Ta klasika kojom se mjeri vrijednost iole ozbiljna teatra znatno je iscrpljena, tako da se odluka redatelja Jagoša Markovića koji Krleži prilazi iz jednostavne čitateljske perspektive doima logičnom i poštenom.

Portret Krleže Miljenka Stančića

No problemi beogradskih Glembajevih leže u djelomično pogrešnom interpretativnom fonu koji ne nalazi opravdanje u samoj dramskoj tektonici i logici Krležina teksta. Sva ta salonska glumatala i njihova pelivanska konverzacija prenaglašeni su do te mjere da se doimaju karikaturalno i ekscentrično, što još drži vodu tijekom prvoga čina, koji secira snobovsku i socijalno neosjetljivu malograđanštinu. No kada sukob postaje intimniji i dublji, osobe Markovićeve drame ne posustaju u svojoj pretjeranosti, tako da dobivamo primjerice odveć samouvjerenu i intonacijski odveć čvrstu Angeliku lišenu bilo kakve ezoterije ili spiritualne zavodljivosti. Nadalje, iskeženi Altman Tanasija Uzunovića na trenutke je negledljiv, dok barunica Castelli Anite Mančić čak iritira vulgarnošću i nametljivim gardom priproste sponzoruše, čime bitno umanjuje organski sukob cijele drame. U takvu ironijski hiperboliziranu tonu predstave uspjelim se čini tek zaigrani klerikalni cerek Svetozara Cvetkovića (Silberbrandt) i odmjereni nastup Branislava Trifunovića (Puba Fabriczy). Autorska odluka Jagoša Markovića da se epicentralno bavi odnosom oca i sina svoje opravdanje dobiva tijekom drugoga čina, u kojemu se zbiva i najljepši prizor predstave; pametno i proživljeno smirivanje dvaju glembajevskih neurastenika, sjedinjenih u iskrenoj spoznaji o tome koliko su udaljeni od vlastitih snova. U spomenutom se prizoru vrlo dojmljivo spajaju krivulje dviju nosećih interpretacija predstave; uvjerljivije i emotivnije, koju potpisuje makedonski glumac Nikola Ristanovski i one nedorečene Borisa Cavazze. Leone tako prestaje biti cinik prvoga reda kakav je u većini dosadašnjih dramskih portreta i postaje latentni paranoidni hipersenzibilac čiji se unutarnji sukob okončava animalnom glembajevskom artikulacijom – prenapeti razmetni sin potom pomirljivo izgovara čuvenu maksimu o genskom kodu obitelji kojoj tako neoprostivo pripada. Upravo tom epiloškom gestom Marković zaokružuje svoje gotovo doslovno knjiško insceniranje Krleže, čiji problem nije u klasičnosti rukopisa, već u nedostatku neke opipljivije proživljenosti i energije.

Šnajderovska karnevaleskna potraga za izgubljenim vremenom

Posljednji kazališni naslov ovogodišnjih Krležinih dana nadoknadio je upravo taj izostanak scenske dinamike. Varaždinska predstava Enciklopedija izgubljenog vremena obiluje naime igrom, energijom i brzim scenskim izmjenama. Tekst Slobodana Šnajdera intertekstualni je patchwork koji tematizira martirij malog i sirotog radnika raskupusane države koji se nikako ne uspijeva posttranzicionirati te tragikomično ustrajava na povratku svog „izgubljenog vremena/života“, kakav god on bio. Šnajderov tekst istodobno je i burleska i karnevaleska brza na jeziku i jasna u aluzijama na hrvatsku stvarnost; ima uspona i padova, ali je pričljiva i zanimljiva, što su rijetke odlike institucionalnoga dramskog repertoara. U toj makabričnoj igrivosti dosljedno je prati režija Snježane Banović kao i sjajan rad cijele ekipe, od kostimografije Đenise Pecotić preko scenografije Dinke Jeričević sve do izvrsne glazbe Mate Matišića u ulozi sekundarnoga pripovjedača. Varaždinska je Enciklopedija predstava neujednačena ritma i s vidljivim oscilacijama u kvaliteti (smjenjuju se britke i uspjele dosjetke s pretencioznim parabolama), ali posjeduje dobru scensku energiju, ujednačen glumački ansambl i interakciju sa suvremenom dekadencijom koja ima i duha i šarma.

Popratni programi XXII. Krležinih dana promovirali su tiskana izdanja sadržajno vezana uz umjetničko stupovlje same manifestacije. Tako je predstavljena knjiga Borisa Senkera Uvod u suvremenu teatrologiju I, zbornik Zlate Šundalić i Ivane Pepić O smješnicama & smješnice kao i dva zbornika istaknutih kazališnih autora. Prvi rekapitulira rad prerano preminula Marina Carića, a drugi kroz monografiju Hrvoja Ivankovića predstavlja lik i djelo Joška Juvančića.

Osječki su Krležini dani i ove godine bili sjecištem teatroloških promišljanja i domišljanja te su nastavili slijediti tradiciju ponudivši uglavnom očekivan predavački i kazališni program. I dalje je to manifestacija eminentnih književnih imena, kruta repertoarnog izbora i upristojena, bez ijednoga polemičnog tona koji je oznakovio opus autora čije ime nosi. Nakon što je rezimirana povijest, teorija i kritika hrvatskoga teatra, možda je vrijeme da se Krležini dani okrenu i vlastitoj budućnosti.