Distopijska slika Hrvatske

Za novi roman Ede Popovića Lomljenje vjetra jak je iskorak iz njegova dosadašnjega tematskoga kruga, a u kontekstu suvremene proze uklapa se u njezinu danas vrlo snažnu, dapače središnju struju – oštro kritičko seciranje suvremenoga hrvatskog društva. Već nekoliko godina pristižu romani i priče koji problematiziraju socijalnu patologiju – brojna maligna mjesta naše svakodnevice – i upozoravaju na metastaze koje bi u uskoro mogle drastično izmijeniti poznatu nam sliku svijeta. Podsjećam na naslove u kojima se o kaosu našega vremena govori anamnezom bliske prošlosti, i na neke koji iz bolesti našega vremena projiciraju antiutopijsku budućnost: Centimetar od sreće Marinka Koščeca, Odlično je baviti se kriminalom Nenada Stipanića, Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Razbijeni Gorana Gerovca, Groblje manjih careva Zorana Malkoča...

Popovićev roman nema novu temu, ali je jedan od onih rjeđih koji spajaju i prepleću blisku prošlost, sadašnjost i skoru budućnost pa je u tom pogledu blizak Koščecovu; a svakako je i tekst s najradikalnijim konzekvencijama. U svojoj „negativnoj utopiji“ autor je do krajnosti zaoštrio postupke svojih likova i oblikovao žestoku sliku rasapa društvene strukture Hrvatske. Roman obuhvaća razdoblje od devedesetih do 2020, a zbivanja su ispripovijedana u dvjema fabularnim linijama. Jedna događajna linija prati priču ratnoga veterana Ivana Vide, a druga govori o Nejestivima – članovima pokreta otpora potrošačkom društvu: Vrtlaru, Fraktalnoj i Vanči – povremenim pripovjedačem. Zanimljivo je da se likovi iz tih dviju fabularnih linija ni u jednom trenutku ne susreću, no u romanesknu cjelinu prirodno ih uključuje logika njihovih sudbina. Jer priča o onome što rade Nejestivi duboko je motivirana pričom o onome što se dogodilo Vidi: zlokobna slika Hrvatske 2020. godine projekcija je nadahnuta strahotama nedavnoga rata i okrutnošću tranzicijske zbilje. U slaganju toga futurističkog hrvatskog mozaika, u kojem je optimizam davno zaboravljen, Popović se služio naširoko poznatom građom i slučajevima koji naše društvo potresaju već dvadesetak godina, služeći se tek ponekad (lako odgonetljivim) aluzijama.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2011.

U Lomljenju vjetra Hrvatska 2020. ne postoji kao država: jadranska obala, otoci i Istra u vlasništvu su offshore-kompanija i banaka (sličan geografski raspad zemlje postoji u distopijskom cyberpunk romanu Danila Brozovića Bojno polje Istra), a nekoliko većih gradova opasanih zidom ujedinjeni su u Holding. Ostali dijelovi privatno su vlasništvo korporacija. Sve što je ostalo neograđeno zidovima, ničija je zemlja i naziva se Zonom. Država je tako pretvorena u „mrlju na geografskim kartama“, a do toga ju je dovela organizacija HANEZLO, koja Hrvatskom vlada od 1991. Autor je odmah stavlja u globalni kontekst pa se kao srodne organizacije u svijetu navode Čikaška škola ekonomije, MMF, WTO, British Petroleum, CIA, itd.

Nakon ubojstva jedne srpske obitelji, na koje nitko nije reagirao, pa je to shvaćeno kao znak da se sve može nekažnjeno raditi, Hanezloti su se dali u masovnu pljačku i rasprodaju nacionalnih dobara. U svom Holdingu, zabranili su sve pametno, osobito književnost: na indeksu zabranjenih knjiga našla se gotovo sva književnost do 21. stoljeća. „U dvadesetprvom stoljeću ionako se malo tko bavi literaturom. Ima mnogo pisaca, ali malo literature. “ U ovom kratkom, ironično obojenu citatu pripovjedač romana iznosi ocjenu suvremene hrvatske književnosti, koja je nedvojbeno negativna, a istodobno dijagnosticira njezino maligno stanje: i književnost je dospjela u ralje konzumerizma! Suprotstavljanje načelima potrošačkoga društva i inače je jedan od ključnih motiva Popovićeva romana pa je jedan njegov lik uvijek spreman i na fizičke likvidacije pojedinaca koji simboliziraju konzumerizam.

U Popovićevu je romanu osobito zaoštrena socijalna diferencijacija hrvatskoga društva, a motivirana je kriminalnom privatizacijom i divljim kapitalizmom. Za oblikovanje uvjerljive slike sve većeg broja osiromašenih ljudi nasuprot novokomponiranim bogatašima, a i napetosti koja se među njima stvarala i posljedica koje je izazvala, piscu se građa svuda nametala. Tako je svoje Tamne kapuljače – mnoštvo otpuštenih radnika, umirovljenika i nezaposlenih – pronašao pokraj gradskih kontejnera u kojima su tražili hranu, a na lice su, od srama da ih tko ne prepozna, navlačili kapuljače. I priča o najbogatijem hrvatskom tajkunu, milijarderu Tešiću, „kupcu” Sabora, tipična je hrvatska priča. Tešić je osamdesetih godina prošlog stoljeća krenuo s montažnom limenom pečenjarom na groblju Miroševcu, potom se snašao u privatizaciji te je sada najbogatiji Hrvat.

Tamne kapuljače, kojima je zabranjeno tražiti hranu po kontejnerima, morale su napustiti Zagreb, a Nejestivi, koji su potekli iz redova Tamnih kapuljača, protjerani su iz grada jer su se suprotstavljali bogatima i moćnima. Kao grupa koja je prakticirala nenasilne prosvjede, raspali su se kad je među njih došao Vrtlar, koji je počeo likvidirati pripadnike izrabljivačke elite. „Ubijali smo menadžere, bankare, brokere, sve koji su praznoruki sudjelovali u poslovima, prisvajajući golemi dio zarade, ostavljajući radnicima za žvake.“; Vančino distanciranje od takva uzimanja pravde u svoje ruke i Vrtlarova ustrajnost da sam kažnjava uzimajući živote dvije su mogućnosti rješenja piščeve moralne di leme o tome ima li pojedinac pravo sam dijeliti pravdu. O nemoći pojedinca u društvu u kojemu moć novca ravna svime pa i životima govori sudbina poštenoga ratnog veterana Vide. On je žrtva manipulacije i tranzicije; ostaje bez posla „tri puta u dva mjeseca“ jer odbija sudjelovati u nasilju nad gladnima, pa mu ne preostaje drugo doli ubiti se. Njegovi razgovori s ratnim veteranom koji se borio na drugoj strani neka su vrsta iskazivanja naknadne pameti, ali u njima se može naslutiti možda jedino zrno nade za taj strašni novi svijet: da će njihova djeca možda biti pametnija od očeva.

Roman Lomljenje vjetra (može li se vjetar doista slomiti?) uvelike ide na pogon autorova emocijom nabijena socijalnog angažmana, i ta činjenica određuje i njegove (sitnije) slabosti i (krupnije) vrline.