Crtice iz Medovićeva života

Najdarovitiji student

Detaljan kronološki tekst u katalogu navodi i vinjetu iz dana Medovićeva münchenskog naukovanja na likovnoj akademiji. Kada je akademiju posjetio car Franjo Josip, zatražio je od profesora Löfftza da mu pokaže najdarovitijega studenta iz njegove (Austro-Ugarske) monarhije, našto mu je profesor doveo upravo Medovića. Čini se da je Medovićev stil našao na dobar odjek kod njemačkih akademskih slikara. Akademski je historicizam tijekom cijelog 20. stoljeća bio napadan kao konzervativan i odraz „devetnaestostoljetnog neukusa“, nasuprot impresionističkom razlaganju forme, a zanemarivao se ukus vremena tog eruditskog stoljeća kojega su historijsko slikarstvo i arhitektura bili predstavnici.

Bukovčev portret Medovića iz 1896.

Bukovac i Medović – bonvivan i fratar

Iako je na otvaranju izložbe sve brujalo o mogućim danas živućim potomcima slikara koji se kao katolički svećenik zavjetovao na život u celibatu, to ipak ostaje samo spekulacija. Ali Medović se družio s jednim posve svjetovnim slikarom, dubrovačkim sugrađaninom Vlahom Bukovcem. Slikar Gundulićeva sna bio je za razliku od Medovića pravi bonvivan 19. stoljeća – poznato je da je vrlo dobro prodavao slike, a svoju je kuću na zelenoj potkovi u Zagrebu, rad tvrtke Hönigsberg i Deutsch, opremio ekstravagantnim orijentalnim dekoracijama. Nedjeljko Subotić u feljtonima o Medoviću u Hrvatskoj prosvjeti (1925–1928) spominje slikarev neugledan interijer kao i to da je većinu honorara trošio na obnovu roditeljske kuće u Kuni i pomoć braći, da je volio vino, punu trpezu i razgovor sa seljacima konavoskog i pelješkog kraja.

Bukovac i Medović prijateljevali su od prvoga susreta 1879, kada je Bukovac bio završio prvu godinu studija u Parizu, a Medović se bavio slikarstvom amaterski kao fratar. Bukovac je živim koloritom utjecao na intenziviranje boja u svih suvremenika, pa ni Medovićev münchenski sivkasti ton nije odolio tom utjecaju. Njihov odnos nije protekao bez trzavica proisteklih iz profesionalne ljubomore zbog narudžbi onoga drugog (kletva našega malog umjetničkog tržišta), ali Medović je izabran kao krsni kum Bukovčevoj kćeri Mariji, što ipak svjedoči o prijateljstvu. Portret Mata Celestina Medovića, rad Vlaha Bukovca iz 1896, odaje poštovanje kolegi. Crvenkastosmeđa pozadina razlaže se u potezu dajući osnovni ton slici. Suzdržanost u ekspresiji modela odaje skromnost potpuno suprotnu samouvjerenu izrazu koji je Bukovac imao na autoportretima. Na drugom Bukovčevu portretu (iz 1894) Medović u sobi sličnog kolorita, raskriva zastor što skriva pogled na jedan tipičan medovićevski pejzaž. Gesta otkrivanja pogleda ukazuje na Bukovčevo divljenje pejzažima tog umjetnika, vrsti kojom se sam nije osobito bavio.

Svađa sa Strossmayerom

Subotićevi feljtoni navode i sukob Medovića sa đakovačkim nadbiskupom Strossmayerom. Naime, ovaj je mecena za đakovačku katedralu naručio slike Žrtva Abrahamova i Žrtva Noemova, s kojima nije bio zadovoljan jer nisu odgovarale (neo)nazarenskom stilu oslika Ludwiga i Maximiliana Seitza u istoj crkvi. Slikar se obratio pravaškom vođi Josipu Franku, inače velikom Strossmayerovu političkom neprijatelju (jer pravaši su se zalagali za hrvatsku autonomiju, nasuprot biskupovoj ideji jugoslavizma) i tužio svog nesuđenog mecenu za dvije tisuće petsto forinti. Kako je svećeniku zabranjeno tužiti drugoga svećenika, pogotovo biskupa, Medović je od reda zaradio suspensio a divinis, lišavanje svećeničkih prava i ovlasti.