Crno pokriva trbuh svijeta

MOLITVA CRNCA

Bože moj, svaki moj ulazak u san

ulazak je u tvoj dvor

u mrtvu sobu u zemlji

Bože moj crni, u pećinama

obilje je života

urezano u stijenu

leopardi razjapljenih čeljusti

s ljudskim glavama

na nogama

Bože, Bože moj, prije nego uđeš

i pticu žrtvuješ duhovima

neka oni koji su započeli

i završe svoj život na zemlji

Bože moj, s lakoćom daha uzmi me

dok sanjam voli me

nevolja je crnca što vjeruje

snovima

BOŽE, OSLOBODI ME SVJETLOSTI

Bože, ne gledaj me svijetlo

svjetlost me ubija

mene ubi bjelokost

ubiše me demoni vapna

uroci u mlijeku majke

Bože, oslobodi me svjetlosti

oslobodi besmrtnosti

križa

koji se ne susreće

pod tvojim nogama

Mene ubija zlato

sunce u očima

ubija me sve nadrealno

snijeg

koji nikada

do mene neće stići

KADA CRNAC SKUPLJA UGLJEN

Kada crnac skuplja ugljen

on postaje crn

on postaje sunce

skriveno u zemlji

Kada crnac skuplja ugljen

on postaje

skrivena vatra

koju je otela zemlja

Kad Afrikanac usred ljeta

u podne

nosi ugljen

na glavi

nosi ugasli život

krv

koja ciči na studeni

Kada crnac skuplja ugljen

crnac će se sam od sebe

zapaliti

SAMO SAD, SAMO DANAS

U Africi znaju za sad

u Africi

postoji samo danas

I Hemingway se

u Africi

budio

sretan

Uvijek je znao:

danas

dogodit će se

nešto ružno

ili lijepo

Afrika je slavlje

života

slavlje

koje je preostalo

danas

U Africi brzo

nestaje boli

nestaje je

sad

patnja brzo pobijeli

U Africi se pleše

u valovima

pjeva

i kada zlo dolazi

u valovima

Drukčije se ne može

živjeti

U Africi

uz pjesme

palmi

poskakujući

slave sadašnjost

puni mjesec

osvjetljava

glineni pod

kolibe

bijele zube

u šaci zobene kaše

Sad postaje danas

stopala

ispucala od hodanja

u prašini

u Africi

AFRIČKA NOĆ

Kako crn

noću

hodati gradom

čim se oglase

pijetlovi

sunce zađe

Kako znati

da crni anđeli

nemaju dogovor

sa Sotonom

Afrička je noć

puna života

i ona diše

u krošnjama

visokih stabala

Dok spašavam

jedan život

ne propada li

cijeli svijet

CRNCU DAJU RUM

Crncu daju rum

krv

svojih neprijatelja

Nema ratnih zarobljenika

crncu daju

otvorene ruke

daju mu noć

da trguje

i ratuje

Crncu daju tikvicu

za rakiju

vreću ugljena

da na žaru peče

jarca

Za sve što naoružan učini

neće odgovarati

crnac tragediju zove

svakodnevnica

Crncu daju piti

erupciju

vulkana Nyragongo

slabići su bez izgleda

oni odlaze

u rat

i više se ne vraćaju

VJEROVANJE

Vjerujem vjerujem

bez obzira na sve

nemam

djetinjstva

Vjerujem vjerujem

oženit ću se

djevojkom

za koju mi trebaju

tri krave

a ja imam

jednu

Vjerujem vjerujem

s milijunima

bez perspektive

preživjet ću

vjerujem

u sve

kad popijem

pivo

od banane

CRNCA UČE SADITI PAMUK

Crnca uče saditi pamuk

pamuk je bijel

Crnca uče brati pamuk

pamuk je bijel

Crnca uče presti pamuk

pamuk je bijel

Crnca uče sašiti

bijelu košulju

od pamučnog platna

Crnac zna kako biti gol

HOĆE LI CRNAC OSTATI ŽIV

Zemlja je spaljena

kaučukom sunca

Je li kraj svijeta

iza oštre žute trave

Hoće li crnac

ostati živ

dok zriju grozdovi

zelenih banana

Moja će žena

rađati

dok bude mogla

začeti

Hoće li crnac

ostati živ

dok slaže slonovaču

u piramide

Hoće li crnac

ostati živ

dok se brani

ratničkim štitom

kojim se Picasso koristi

kao inspiracijom

Zemlja se raspukla

po sredini moždane kore

živi li svijet

odsječen od sjećanja

CRNAC JE CRN SAMO U AFRICI

Crnac je žut

na Dalekom istoku

crnac je bijel

na ledu sjevera

usred vatre

crnac je boje krvi

zelen na igralištu za golf

modar na pučini

poput blata

u dubokoj je vodi

Crnac je boje smrti

na cesti

varljiva života

u zrcalu vode

mokar je do kože

ima boju

pramaterije

Crnac je crn

samo u Africi

KONGO JE UVIJEK U SRCU TAME

Bijela cesta vodi

u srce

tame

gdje je nada pokrivena

lišćem

gdje ne očekujem

da išta mogu učiniti

zelenim rukama

Kongo je golema zemlja

cesta je duga

i svjetluca

kao zmijin rep

John Gunther bi dodao:

veličanstveno

veličanstveno

Na cestu su izišli svi

čak i orhideje

sa starcima

s dugim štapovima

i mlade žene

koje se poput vode

u slapovima

stropoštavaju

u jame

koje urliču

Jesu li to mravi

ili ljudi

na cesti

crni su

i mnogo ih je

Bijela cesta vodi

u afričku noć

Kongo je uvijek

u srcu tame

a sunce nigdje nema noževe

kao u Africi

u raspuklini

što zjapi bijela

od bezumlja

(iz ciklusa Afrika)

Ciklus Afrika T. M. Bilosnića

Egzorciranje globalnog

vampirizma

Uistinu postoji izvrnut svijet, duhovno, moralno i fizički nasuprotna zbiljnost. Isus u Evanđelju po Luki kaže da "ono što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom", da će, kako smo naučili, ali jedva uspijevamo vjerovati, "mnogi prvi biti posljednji, i posljednji prvi". "Sit gladnomu ne vjeruje", iskustvom ovjerovljeno i posve točno uči nas poslovica, a Antun Branko Šimić, kao u proročkome gledanju današnjeg vremena i nasuprotnih društvenih stvarnosti, kaže: "Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi: / skoro će po zemlji ići tek vampiri. / Zemlja biva pusta / nekoliko samo bića debljajući stenje." Tako su i Afrika, crnci i njihov način života svagda za zapadni kolonijalni materijalizam bili izvrnut svijet, srce tame kao nesvjesna zrcalna slika vlastite nečiste savijesti. Nije pretjerano reći da je i poezija danas u najvećoj mjeri izvrnut svijet u odnosu na konzumerizam.

Tomislav Marijan Bilosnić zna da je taj izvrnut pjesnički svijet jedino uporište koje će prokazati zlosilnost već davno unormaljena stvarnosnoga globalnog vampirizma, da se tek na crnačkoj i afričkoj pozadini vidi sva crnina bjelačke povijesti. Stoga asocijativna metaforička začudnost, šok neobičnosti, Kafkina sjekira za zamrznuto more u nama, zapravo egzorciraju spomenuti vampirizam, crnci svojim crnim suncem otvaraju prostor za još živ – makar i neispeglan – humanitet koji ni prejasna sunca, željezne i smrtonosne apstrakcije, bjelačkih ideologija nisu posve spržila ("Kada crnac skuplja ugljen / on postaje crn / on postaje sunce / skriveno u zemlji // Kada crnac skuplja ugljen / on postaje / skrivena vatra / koju je otela zemlja").

Bilosnićeve pjesme u ciklusu Afrika stoga su jednostavna a sugestivna izričaja, nasuprotna brbljavom, a mrtvački banalnom medijskom svijetu. Njegove slike barataju temeljnim kozmološkim, društvenim i psihološkim oprekama, poezija se prisjeća svoga djetinjstva, kada je u nefunkcionaliziranom sinkretizmu još dodirivala kozmičku tajanstvenost i životnu izvornost, svaka stvar nanovo zadobiva svoju sadašnjost neukroćenu cerebralnim redukcijama ("U Africi se pleše / u valovima / pjeva / i kada zlo dolazi / u valovima / Drukčije se ne može / živjeti // U Africi / uz pjesme / palmi / poskakujući / slave sadašnjost / puni mjesec / osvjetljava / glineni pod / kolibe / bijele zube / u šaci zobene kaše"). Sudbina toga, kako rekosmo, izvrnuta svijeta sudbina je, sugerira nam zapravo Bilosnić, nas samih. "Hoće li crnac / ostati živ / dok se brani / ratničkim štitom / kojim se Picasso koristi / kao inspiracijom", zlokobno nam je to, ali ujedno i jedino pravo pitanje koje onaj temeljni, duboki crnac, – upravo čovjek sam – u svakome od nas želi čuti od sve zlokobnijeg života, ali i od poezije, koja nikad nije prestala biti i seizmograf vremena.

Ukratko, Bilosnićevo pjesništvo stalo je – posebice u zadnjim knjigama, koje su i imale snažniju recepciju – postavljati prava poetička i ljudska pitanja pročišćenim i odmjerenim izrazom, arhetipskom, elementarnom slikovitošću i mudrosnim uvidima u naizgled međusobno izvrnute svjetove Boga i ljudske duše, toga dvoga što bi prema Svetome Augustinu bilo i jedino bitno. Pitanja koja su to preča u svjetlu uistinu zloslutnih i nažalost točnih pjesnikovih zapažanja: "Zemlja se raspukla / po sredini moždane kore / živi li svijet / odsječen od sjećanja."

Davor Šalat