Zbirka koja raste

I ove godine Moderna galerija u Zagrebu odlučila je predstaviti sve nove akvizicije u svojim prostorima prigodnom izložbom. Od mnoštva radova koji čine novitete u korpusu velike zbirke koja stalno raste naše važne ustanove, osvrnut ćemo se na možda najzanimljivije. Recimo, tu su dvije nove slike Vlahe Bukovca, Studija za glavu Krista na platnu gdje se vidi za zreloga Bukovca karakterističan potez usitnjenih crtica (poentilistički, možemo reći, ali s velikom rezervom) i veliki Portret Duje Karamana iz 1884, koji pokazuje nešto mračnijeg Bukovca od onoga na kojeg smo navikli (u koloritu sličnu njegovoj Crnogorki na sastanku), prije negoli je otvorio paletu, što je postalo temelj takozvane zagrebačke šarene škole. Ipak, i ovdje je očigledan Bukovčev portretistički dar u vrlo izražajnu licu subjekta.

Slavko Šohaj, Portret Tatjane Bićan, između 1950. i 1955; vlasnik Moderna galerija, Zagreb / Snimio Goran Vranić

Još jedan veliki secesionist (u najširem smislu riječi) Bela Čikoš Sessija u fundusu je dobio još jednu svoju sliku – Mladić u slamnatom šeširu. Taj isječak stvarnosti, i po rezanju motiva, i po njegovoj svakodnevnosti, ali najviše po gotovo potpuno rastvorenu potezu, odaje, oko 1900, znatan utjecaj francuskog impresionizma na umjetnika, na koji naša publika možda još nije bila spremna.

Ekspresionizam možemo vidjeti na platnima Karla Mijića, simbolističkoj kompoziciji Put kroz život, s ljudima koji su svedeni na plohe u mračnom ambijentu, 1916, a na slici U našim planinama iz 1919. koristi se nereferentnim bojama i prilično oštrim konturama, kao i oplošnjavanjem volumena, čime se svrstava u preteče realizama dvadesetih, a u svome vremenu slijedi nit primitivizacije umjetnosti, i po temi (seljački život) i po njezinoj izvedbi, zasigurno pod utjecajem heroizacijske retorike medulićevaca. Mijić je na ovoj izložbi zastupljen i nekolicinom crteža koji odaju njegovu vještinu u korištenju linije.

Tri Šulentićeva portreta iz četrdesetih prikazuju članove obitelji Pelc, načinjeni su u sivim bojama (što je neobično za nekadašnjega kolorista). U svojoj skicoznosti portreti uspijevaju dočarati osnove sličnosti. U istoj je prostoriji vrlo efektan Portret Tatjane Bićan, autora Slavka Šohaja iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Osim što u frizuri i odjeći portretirane odaje modu vremena, bojama postiže dojam velike živosti i poletnosti. Poznato je da je Šohaj imao velik osjećaj za boju. U ovom portretu pozadina korespondira boji sakoa portretirane, pa cijela slika rezultira skladom koji se proteže od svijetloružičaste, preko ljubičaste, do tamnocrvene. Boje su komponirane tako skladno da se gotovo i ne zapažaju njihovi suptilni prijelazi, a ljubičasta (koju umjetnici rabe umjereno) daje osnovni ton posve nenametljivo.

Zlatko Šulentić zastupljen je još Portretom advokata Bićana iz 1933, koji se crvenkastim inkarnatom ističe živošću boja, a postavom modela sa snažnim prekriženim rukama i zavrnutim rukavima košulje daje naslutiti njegovu samouvjerenost. Na slici su primjetni tragovi grebanja po boji, što je utjecaj Kokoschke i njegovih portreta s početka tog stoljeća.

Od mlađih autora tu su apstrakcije Vladimira Blažanovića iz 2008, pet velikih platna Kesera iz devedesetih, kao i Louis Fachat, hrvatsko-francuski umjetnik, također apstraktnog izričaja. Teško je govoriti o apstrakciji danas, posebice u ovim već donekle očekivanim kompozicijama. Zanimljiv se, primjerice, čini Goran Petrač, čija Oranica iz 2007. podsjeća impastom na rubne astratiste pedesetih (Glihu i Šimunovića), ali kadriranjem i smjelim bojama unosi i neku inovaciju u tu formulu. Njegova ekspresija podsjeća neodoljivo na Anselma Kiefera, samo što je vedrija.

Slika Reklama Tomislava Lončara donosi kombinaciju pravilnih ploha i nepravilna poteza, grabeći element živosti danas u visokoj kulturi toliko omraženim reklamama koje nas okružuju. U slici umjetnik se ograđuje od referentne stvarnosti, ne pokazujući o kojoj je reklami riječ, on slika apstraktnu reklamu kao igru boja i oblika.

Zanimljiva i pomalo karnevaleskna interpretacija najpoznatijega Cervantesova lika u skulpturi djelo je Petra Ujevića iz 2007. Njegov Don Quijote načinjen od nepravilnih volumena daje dojam kao da se njiše na konju koji posrće pod njim. Čini se da autor nije želio naglasiti tragiku i romantični patos lika, koliko njegovu humorističnost. Kad smo kod karnevala, nemoguće je ne spomenuti Antuna Babića i njegovu kruškoliku glavu od gline, karikaturalnu skulpturu, ali i dva zanimljiva reljefa: Kola iz 1964. i Geografa iz 1976. Likovi na njima su kao lutke bez kontrole, posebice na kolima u kojima se voze (u nisku reljefu, izlivenu u bronci) smiješno izvedeni likovi na kolima s nepravilnim kotačima. Njegov Geograf možda hini strogost, ali, prikazan (u vrlo visokom reljefu, također u bronci) gol sa šeširom, kao da otjelovljuje našu neznatnost pred stvarnošću koju želimo spoznati (mapirati). Ulomak o skulpturi bio bi nepotpun da ne spomenemo dva Krleže Tomislava Ostoje. Prvi je samo njegova glava, vrlo vješto izvedena, no s dobroćudnim smiješkom koji nikako ne odaje osobnost pisca Balada. Njegova skulptura od srebrnoga metala koji reflektira povodi se za dvjema već okušanim formulama u plastici: izlomljenim, ravnim plohama koje čine vanjsku površinu i blagom nagnutošću unatrag (što je daleki odjek Rodinova Balzaca). Unatoč tomu figura djeluje prilično uspjelo, a čak i lice, oko kojega se, vidi se, autor mučio u manjem mjerilu doima se pogođeno. Ali svakako nije za veliki spomenik.

Na kraju spomenut ćemo i zanimljivu sliku iz novijega ciklusa Anabel Zanze, M (red). Od čistih crno-bijelih tekstualnih kompozicija umjetnica je prešla na bijele tekstove na crnoj podlozi u kojima ističe riječi ili slova crvenom bojom. Uvijek efektan koloristički duo crvene i crne obogaćen je igrom riječima: red u naslovu, znači i redak teksta, i crveno na engleskom. Odabrano slovo kao da sja na njezinu radu, očuđujući riječi, oduzimajući im značenje i dodajući nova, koja nisu (samo) jezična nego (i) vizualna.