Zaljubljenik u hrvatsku knjigu i kajkavštinu

Teško se pomiriti s tako jednostavnom, a ujedno neumoljivom činjenicom da se ovoga mraznoga mjeseca studenoga navršava točno jedno desetljeće od (prerane) smrti prof. dr. sc. Mladena Kuzmanovića, trogodišnjega glavnog urednika Vijenca (od 1998. do 2001), čovjeka koji je ostavio trajan osobni pečat ne samo na Matičinu književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost nego i na mnogim drugim važnim književnim publikacijama, pa i cijelim bibliotekama hrvatskih knjiga. Prisjetimo se, u ovoj prigodi, tek najvažnijih takvih njegovih projekata.

Kao dugogodišnji ravnatelj glasovite Zagrebačke slavističke škole pokrenuo je i uređivao biblioteku pretisaka starih i rijetkih hrvatskih knjiga Cymelia croatica (objavljeno pet kapitalnih naslova); istražio je i tekstološki obradio pet knjiga (15 godišta) reprint-izdanja Danice hrvatske, slavonske i dalmatinsko/ilirske; zajedno s Josipom Bratulićem i Stjepanom Damjanovićem priredio je pretisak Prve hrvatskoglagoljske početnice (iz 1527). A za života tiskano mu je i šest izvornih autorskih knjiga: Rječnik i komentar „Balada Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže (1972); Primjeri novije kajkavske proze (1973); Gartlic kajkavski ili Reč je materina od đemanta sakega preštimanejša – scenično kazivanje vu pet spelavanja (1974); Antologija novije kajkavske lirike (1975), Kerempuhovo ishodište (1985) i Krleža u sjeni Terezije (1998). Objavio je, uz to, i niz književnih rasprava, eseja i članaka…

Nenadmašni krležolog i kajkavolog

Kao jedan od istaknutijih hrvatskih filologa, a navlastito dijalektologa, u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća, Mladen Kuzmanović u dugogodišnjoj je predavačkoj praksi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu središnje znanstvene i stručne interese usmjerio na kajkavski segment Krležina književnog opusa, ali i na hrvatsko pjesništvo nestandardnih idioma (kajkavsko i čakavsko). Bio je uistinu jedan od najupornijih hrvatskih istraživača Krležine kajkavske književne riječi, potvrdivši to i trima respektabilnim samostalnim knjigama posvećenim u cijelosti velikom piscu, ne podilazeći mu pritome (kao mnogi drugi), nego se s njime i osobno sporio. Evo o tome Mladenova svjedočanstva:

„Pisao sam u Vijencu posljednje godine dosta tekstova autobiografskoga karaktera, o svom djetinjstvu u Zagrebu, u kojem opisujem dio Zagreba koji poznajem, od Međašnog placa do Bukovačke ceste, od Petrove do štreke vlaka, obrtnički Zagreb, Zagreb prizemnica i jednokatnih kuća, koji Krleža nije volio. O tome sam se s Krležom jako mnogo sporio (kurziv E. F.), a u tim se svojim tekstovima ja ponovno vraćam i kajkavskom…“ (Kerempuhovo ishodište).

Upravo su ovakva Kuzmanovićeva sporenja s Krležom postala i razlogom njegovih brojnih novih (i drukčijih!) čitanja Balada Petrice Kerempuha, ali i svih Krležinih proznih tekstova (espresionističku mu poeziju na jezičnom standardu, s pravom, nije stavljao u isti književnoumjetnički rang). Stoga nas ne treba čuditi činjenica što su ta Kuzmanovićeva nova čitanja Krleže ne samo rezultirala novim znanstvenim spoznajama o analiziranim djelima nego i bitno pridonijela suvremenoj (re)valorizaciji Krležina pjesničkog opusa u kontekstu hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, kao i razriješila pojedine književnopovijesne dileme iz piščeve građanske i stvaralačke biografije. Takvom se opsesivnom predanošću Krležinu životu i golemu književnom djelu Kuzmanović nedvojbeno potvrdio kao nadasve relevantan, pouzdan i jedinstven krležolog, čija se stručna stajališta i procjene ni u budućim proučavanjima stvaralaštva Miroslava Krleže naprosto ne mogu – zaobići.

Kuzmanovićevo „cjeloživotno“ bavljenje Krležinim Baladama posve je razumljivo, ako se ima u vidu još jedna njegova velika ljubav – hrvatsko kajkavsko i čakavsko pjesništvo, i to kao bitnih sastavnica cjelovitog identiteta hrvatske književnosti i jezika. Naš zajednički iskreni i dugogodišnji prijatelj i suradnik, akademik Ante Stamać, o tome je – netom nakon Mladenove prerane smrti u studenome 2001. – u Vijencu zapisao:

„Docent, neposredno pred profesurom, Kuzmanović je još daleke 1968. godine bio sudjelatnikom na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta, posvetivši se proučavanju i prenošenju znanja iz kajkavskog i čakavskog jezika/narječja te njihovih književnosti (…) Bio je Kuzmanović vrlo susretljiv, žovijalan, no strog stariji prijatelj svim studenti(ca)ma, i za pretpostaviti je da mnogi i mnoge među njima svoje znanje o kajkavskim i čakavskim jezičnim likovima i književnim tvorevinama duguju upravo tom marljivom sveučilišnom djelatniku.“

U takvu ozračju upoznao sam i ja, kao student, profesora Kuzmanovića na Odsjeku za kroatistiku ranih sedamdesetih. Već nakon prvih susreta on je ustrajavao da se oslovljavamo sa ti, navodeći pritom i svoje dodatne razloge: zato što sam rođeni kajkavac (i to u Zagrebu, kao i on), uz to sam i hrvatski pjesnik te profesionalni književni urednik (tada u Tiskarsko-izdavačkom zavodu Zrinski u Čakovcu)… A Mladen je upravo tih godina već počeo pripremati svoju Antologiju novije kajkavske lirike (tiskanu 1975).

Kompetentni antologičar

Ukratko, naš se odnos kao profesora i studenta ubrzo pretvorio u iskreno i duboko prijateljstvo, a svako novo druženje donosilo nam je uistinu obostranu radost i zadovoljstvo. Kako i ne bi, kad nam je vječna zajednička tema bila – kajkaviana, kojoj smo ne samo bili beskrajno odani nego smo postali i profesionalni suradnici na njezinoj (re)afirmaciji u hrvatskoj književnosti i jeziku. A ta se suradnja osobito pokazala korisnom i plodonosnom pri Kuzmanovićevu uredničkom kreiranju Antologije novije kajkavske lirike, prve knjige te vrste nakon objave važne (istoimene) Antologije novije kajkavske lirike koju je 1958. u izdanju zagrebačkog Lykosa uredio poznati kajkavski pjesnik Nikola Pavić.

Budući da se Kuzmanovićeva antologija bitno razlikuje od Pavićeve, kako po izboru autora tako i po prezentaciji njihovih pjesničkih opusa (čak i za razdoblje koje obje knjige „pokrivaju“, tj. od početka 20. stoljeća do 1958), valja priznati kako se Kuzmanović našao pred iznimno delikatnom uređivačkom zadaćom. Posebice zbog činjenice što je za svoju knjigu morao za antologiju izabrati i između dvadesetak novih pjesničkih imena, iz generacije koja se na kajkavskoj književnoj sceni pojavila nakon 1968, odnosno od početka izlaženja časopisa Kaj i redovitog održavanja kajkavskih recitala u Zelini i Zlataru. I valja odmah reći – on je tu odgovornu zadaću, tj. profesionalni posao, obavio germanski precizno (njegov izraz!), ali i s izrazitim ukusom i senzibilno. Pa ipak!

Kada mi je početkom 1975. Kuzmanović, u svome zagrebačkom stanu, prvi put predočio praktično već dogotovljen rukopis svoje antologije, nakon prvotnog oduševljenja (i spontane čestitke autoru) gotovo sam mu sa strahopoštovanjem kazao – da su u njegovu izboru (ipak!) izostavljena, po mom sudu, barem tri recentna antologijska pjesnička imena. Mladen je načas ostao bez teksta, a onda mi uzbuđeno, povišenim tonom odgovorio: Ali, to je nije moguće! Pa pregledao sam sve dosad objavljene kajkavske zbirke i zbornike suvremene kajkavske lirike! Rekoh mu kako jednu od tih zbirki (Čestitke i križi) autorice Marije Novak, tiskanu 1972. u nakladi TIZ-a Zrinski u Čakovcu, jamačno nije dobio na uvid (propustom nakladnika), dok još dvije kajkavske zbirke vrlo darovitih autora – Za nohti zemlja Stanislava Petrovića i Zopet sem tu Ivice Kutnjaka – naprosto i nije mogao pregledati, jer su još kod mene, u rukopisu, čekajući na objavljivanje tiskom…

Tako se, zahvaljujući našem druženju, dogodilo da je i troje spomenutih pjesnika u zadnji čas uvršteno u Kuzmanovićevu antologiju, a Petrović i Kutnjak čak i bez tiskane prve knjige! A sve troje autora svojim su kasnijim pjesničkim stvaralaštvom i više negoli opravdali takav Kuzmanovićev kredit, što samo iznova potvrđuje ne samo njegovu uredničku ažurnost i germansku preciznost nego i antologičarsku kompetentnost, kritičku vrsnoću i estetsku senzibilnost. Uostalom, to je bila i neskrivena Mladenova želja:

„Ako se dio generacije pjesnika koji su se javili neposredno nakon rata gotovo slomio pod bremenom prebogata pjesničkog nasljeđa, generacija koja dolazi na najboljem je putu da nam otkrije nove, još neslućene ljepote i vrijednosti kajkavske riječi. U revalorizaciji cjelokupne novije kajkavske lirike afirmacija njihovih imena bila je velika intimna želja sastavljača ove antologije.“

Poslije ove sretne suradničko-antologičarske zgode, dakako, i naše se prijateljstvo još više produbilo, a profesionalna suradnja intenzivirala. Štoviše, upravo je Mladen Kuzmanović sukrivac što je samo tri godine kasnije tiskana i moja prva kajkavska pjesnička zbirka Morje zvun sebe (1978), o kojoj pak je Stijepo Mijović Kočan obznanio i činjenicu – da je to uopće prva tiskana knjiga kajkavskih pjesama u prozi u povijesti hrvatske književnosti… No možda je u ovoj prigodi zanimljivija i važnija činjenica što je upravo Mladen Kuzmanović najizravnije, znalački i neštedimice sudjelovao i u samu nastanku te raritetne zbirke – kao moj neposredni poticatelj, stručni savjetnik, vrsni redaktor i, napokon, kao njezin likovno-grafički urednik. Zbog svega toga beskrajno sam mu zahvalan.

Knjiga kao zajednički prijatelj

Prisjećajući se s današnje vremenske distance, uz desetu obljetnicu prerane Mladenove smrti, zajedničkih sustvaralačkih prijateljevanja s tom kajkavskom zbirkom, mogu tek iz prve ruke potvrditi koliko je on uistinu bio strastveno predan hrvatskoj knjizi uopće, a kajkavskoj napose. Primjerice, kada je dovršavao spominjanu značajnu antologiju gotovo mi je vizionarno najavio: „Znaš, žao mi je što u ovoj knjizi tebe nema, jer si se dosad afirmirao samo poezijom na štokavskom standardu. Ali ja sam posve siguran, jer si izvorni kajkavac, da ćeš se uskoro jezično prekodirati i početi pisati i kajkavske pjesme! Uostalom, domoljubna je zadaća svih dobrih hrvatskih pjesnika, i kajkavskih i čakavskih, da osim na štokavskom standardu pišu i na svojim materinskim hrvatskim jezicima!“

Premda sam te daleke 1975. Mladenu odlučno odgovorio da u takvu njegovu prognozu naprosto ne vjerujem, jer dotad nisam osjetio ni poriv ni inspiraciju za pisanjem na kajkavštini, njegova me misao o jezičnom prekodiranju neprestance kopkala, kao mogući novi kreativni izazov. No stalno me mučilo i Mladenovo upozorenje – kako se gotovo cijela poratna generacija hrvatskih pjesnika „slomila pod bremenom prebogata nasljeđa“, kao i osobna dilema – ima li smisla pisati kajkavske pjesme nakon genijalnih Krležinih Balada?! Jer Krležinih, a osobito Galovićevih, Domjanićevih i Pavićevih epigona bila je već dotad cijela bulumenta, dok se autentičnih suvremenih kajkavskih pjesnika jedva (pro)našlo za kritičku vjerodostojnost Kuzmanovićeve antologije…

Samo dvije i pol godine poslije, početkom ljeta 1978, dogodilo se očito ono što se moralo dogoditi, tj. što je Mladen inventivno predvidio. Naime, kada sam pokusno jednu svoju štokavsku pjesmu prepjevao na kajkavštinu, rezultat je – razočarao. Tek tada sam shvatio Mladenovu formulu jezičnog dekodiranja: moraš i misliti na kajkavskom jeziku, da bi se njime mogao kreativno izraziti, tj. napisati uspjelu pjesmu! Nakon tog otkrića, u nepuna dva ljetna mjeseca, nastao je prvi ciklus mojih kajkavskih pjesama u prozi (Zlamenke iliti Rieč Človečja), a potom i drugi (Morje zvun sebe), po kojem je i cijela zbirka (od svega dvadeset pjesama) dobila ime. Dakako, njezin prvi kritički čitatelj bio je Mladen Kuzmanović, a zatim i urednik knjige. Ali kakav ingeniozan urednik!

Mladen je, doslovno, odlučivao o svemu: a) o tome da će to biti knjižni raritet (tiskan u samo numeriranih 550 primjeraka, i to s vlastoručnim potpisima autora i ilustratora); b) za ilustratora je odabrao sjajnog Antuna Borisa Švaljeka, uz jasan nalog – „da ne crta vinjetice, već da likovno interpretira svaku pjesmu“; c) za tisak je pronašao specijalni šamoa-papir od 120 grama, nalik na pergament (u čakovečkoj tiskari Zrinski, dok su tisak i uvez knjige izvedeni u Štamparskom zavodu Ognjen Prica u Karlovcu); d) odredio je tipove i veličinu slova za korice i knjižni blok; e) za prvih deset numeriranih primjeraka knjige Švaljeku je odredio da ih kompletno ručno kolorira, itd. itd. Ukratko, ni najmanji detalj – sve do „mirisa grafičkih boja“, kao što bi rekao akademik Josip Bratulić – u nastanku tog izdanja Mladen nije prepustio slučaju, o svemu se pomno i zanesenjački osobno brinuo…

Razumljivo je, dakle, zašto nam je ta knjiga postala novi zajednički prijatelj, odnosno produbila, osnažila i učinila trajnim i jedinstvenim naše prijateljstvo. Razumljivo je, također, zašto sam upravo središnju kajkavsku pjesmu istoimene knjige, Morje zvun sebe, posvetio Mladenu Kuzmanoviću. To je upravo naše zajedničko morje, naša skupna ljubav i usud, najdublja odanost prema kajkavskoj riječi i hrvatskoj knjizi.

Posljednji javni nastup imao je Mladen Kuzmanović 3. studenoga 2001. u njemu posebno dragu gradu Varaždinu, na predstavljanju knjige kajkavskih feljtona Bogomraki – pisma s ladanja našega zajedničkog prijatelja Vladimira Malekovića. Govorio je Mladen i o toj vrsnoj kajkavskoj knjizi stručno i nadahnuto, kako je samo on znao, pred odabranom publikom, u Studijskoj čitaonici Gradske knjižnice Metel Ožegović – među knjigama gdje je proveo sve svoje slobodne sate vojnoga roka odslužena u tome baroknome gradu. Bio je to, nažalost, i naš posljednji prijateljski i suradnički susret za njegova života: srce mu je stalo, nenadano i prerano, 22. studenog, pred zgradom Filozofskoga fakulteta, kad se nakon predavanja održana studentima u svom skromnom spačeku nakanio odvesti u redakciju Vijenca…