Vitalnost istarske čakavštine

Istarski i hrvatski pjesnik, pripovjedač i putopisac Tomislav Milohanić objavio je još jednu knjigu posvećenu tradiciji istarskog ozračja u kojoj se na osebujan, slojevit način promiče istarski čakavski idiom, njegovo autonomno, prirodno bivstvovanje. I dok je u stazositnicama Cvjetne strane Galileje iskazao nenametljivu privrženost istarskim krajolicima i ljudima (2006), u zbirci pjesmotvora P. S. Dodir svjetlosti (2009) i knjizi proznih zapisa i crtica Satkan od zemlje i svjetla (2009) autor razmiče istarske zavičajne prostore i vidike, da bi ih u novoj knjizi Deštini i znamenja zaokružio u izboru priča, pjesama i putositnica, namijenivši ih generaciji novih čitatelja, posebno mladih. Naime, knjiga je zamišljena kao specifičan književni doprinos lektiri i uz mogućnost izbora, kako bi se za budućnost očuvala pripadnost i privrženost istarskom, hrvatskom tlu.

VASPET

raspet

meštar ud verši

z modrin inkjoštron razmiče kunfine

skube bile cunje

ud šajet

i škurine

(Prez kunfini)

Izd. Lektira, Kostrena, 2011.

Pripovjedač Milohanić unosi u svijet svojih likova i njihovih osebujnih sudbina neponovljivi šarm kazivanja, obogaćen narodnom predajom. Dovoljno je iščitati naslove priča (Vesela svaća, Zvizdoznanac, Infišan u tovara, Galoper) pa da drevna istarska bašćina progovori autentičnim glasom u kojem ima i živopisna radovanja životu, ali i prigušene tuge zbog opore svakodnevice. Upravo specifičan, zavičajni istarski izričaj pridonosi tom osjećaju ljudskosti i dobrote: „Bite mi da, barba, malo kruha – učini voju Miniju zadah kruha u Zorzijevoj kužini. A bilo je sve jedno logo: i kužina i kamara. Pustinjak i čudak povede mićega ragača u kamarin. / Tamo kruh zaboden na čava. Ranjena biga kruha… Smili se Miniju probodeni kruh kako da je živi stvor, namah mu je pasala voja za njin. /– Ma… neću, ne, barba Zorzi! Neću ranjenega kruha… Njega to boli. I mene bi.“ (Galoper).

I uvrštene pjesme govore o Milohanićevoj poetskoj meštriji koja promiče ljubav prema rodnom kraju, prema njegovim autentičnim krajolicima i etici ljudi koji u njemu obitavaju (Di je Badavca, Teplina za druge, Prez kunfini, Domaća grota, Istarska mati, Libar).

Doista bismo mogli reći, bez straha da će to zvučati patetično – da „meštar ud verši“, uvijek(!) raspet, razmiče granice takozvanog svijeta da bi škurina (kmica!) bila podnošljivija. I na kraju: Ova knjiga namijenjena školskoj djeci i zaljubljenicima u poeziju, mudro donosi rječnik manje poznatih riječi. Uz mjerodavan predgovor akademika Josipa Bratulića i iscrpnu metodičku obradu Ine Randić-Đorđević, Milohanićevi Deštini i znamenja putuju svojim stazositnicama. Neka im horugva ćuhta.