Visoka kultura hrvatskih mecena

Prosječni promatrač slika starih majstora najčešće uopće ne zna što točno promatra. Je li ono što vidi uopće izvorno cijela slika? Gdje su bila oštećenja? Koliki je udio velikog majstora, a koliki njegove radionice? Tko su naslikani likovi i zašto baš oni? Po čemu je slika važna? Takva i slična pitanja rijetko se postavljaju, a ova izložba na njih nastoji skrupulozno odgovoriti

Razdoblje renesanse svatko će odmah i uglavnom posve opravdano povezati s humanizmom ili univerzalizmom, shvaćanjima koja će u jesen srednjega vijeka – da se poslužimo nazivom znamenite Huizingine knjige – potaknuti mnoge istaknute pojedince na aktivno i znanstvenim metodama otvoreno promatranje/istraživanje prirode i društva. Renesansni čovjek, za razliku od srednjovjekovnog, okolni svijet doživljava ponajprije iz vlastite vizure, pa će i sve stvari ili pojave promatrati isključivo u odnosu sa samim sobom. Čovjek u središtu i Čovjek kao mjera svih stvari, uostalom, općepoznate su i pomalo idealizirane maksime što ih već stoljećima pripisujemo renesansi. Umjetničkim stvaraocima takva će shvaćanja, dakako, itekako pogodovati, za što u Europi postoje doista bezbrojni primjeri. Ali renesansu nije moguće promatrati isključivo kroz procvat kulture, umjetnosti ili znanosti.

Vittore Carpaccio, središnje polje poliptiha sa Svetim Martinom

Tijekom renesansnih stoljeća vode se, naime, brojni ratovi i primjenjuje novo oružje, haraju smrtonosne bolesti, raste popularnost magijskih rituala, a nedvojbeni razvoj djelatnosti kao što su diplomacija ili trgovina nerijetko je popraćen perfidnim urotama i okrutnim ubojstvima. Osim umjetničke kreativnosti, očigledno je kako se podjednako razvijala i ona atentatorska, pri čemu su glavnu riječ vodili mačevi, bodeži i – kao osobito omiljeno i učinkovito sredstvo – najrazličitiji otrovi. Osim toga, u razdoblju renesanse na europskom će se tlu i morima stalno i žestoko sudarati islam sa zapadnim kršćanstvom, a i kršćanstvo je zadesio raskol, popraćen dugotrajnim i krvavim vjerskim ratovima u kombinaciji sa seljačkim ustancima.

Narudžbe od venecijanskih majstora

A što je s hrvatskim prostorom u 15. i 16. stoljeću? Povijesno gledano, i ovdje je riječ o burnom i nesigurnom razdoblju. Tada, naime, dolazi do mnogih političkih, ali i – isključivo gubitničkih – teritorijalnih promjena, tijekom kojih će većina stanovništva biti prisiljena ili na iseljavanje, ili na život izložen neprestanoj strepnji i pogibelji. Do kraja drugoga desetljeća 15. stoljeća sve su hrvatske komune na istočnojadranskoj obali i otoci – nakon dinastičkih sukoba što su godinama potresali Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo – ponovno uključene u sastav Mletačke Republike, s iznimkom, dakako, samostalne i diplomatski nadasve lukave Dubrovačke Republike. Kontinentalni dijelovi Hrvatske istodobno su i dalje bili u sastavu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Nad svim pobrojanim državnim tvorevinama već tada se nadvila velika opasnost; oko sredine 15. stoljeća Turci Osmanlije sve izrazitije prodiru na jugoistok Europe. Nakon pada Bosanskog Kraljevstva oni se snažno zabijaju u trbuh ugarsko-hrvatske države, a mletačke gradove na obali gotovo posve lišavaju njihova zaleđa. Dubrovačka Republika, također pritisnuta sa sjevera, još će se jednom uspješno osloniti na svoju vještu diplomaciju i nepogrešiv osjećaj za balansiranje između snažnijih sila, pa će sultana uspjeti uvjeriti kako mu je u njezinu slučaju isplativije trgovati i uzimati danak nego vojno osvajati. Nakon smrti – inače izrazito renesansno orijentirana – kralja Matije Korvina, započelo je nezaustavljivo rasulo višestoljetne ugarsko-hrvatske države, koja će nakon poraza na Mohaču 1526. prestati postojati, a kontinentalne hrvatske zemlje svele su se na ostatke ostataka nekadašnjega slavnog hrvatskog kraljevstva i kao takve ušle u novu državnu zajednicu pod okriljem dinastije Habsburg.

Jacopo Tintoretto, Oplakivanje Krista

Za to vrijeme Venecija koliko-toliko uspijeva obuzdavati turske napade, ulazeći u sukobe samo kada su bili apsolutno neizbježni, a pritom joj je u prilog išlo i to što su glavni udari i pohodi bili usmjereni prema Ugarskoj. U takvim okolnostima, dakako, sudbina renesansne umjetnosti u hrvatskim zemljama ovisit će o uspješnosti mletačke taktike ograničenih sukoba, čvrstoći zidina priobalnih i otočkih gradskih komuna i dubrovačkoj diplomaciji. A ta umjetnost, promatrana u kontekstu ovako izrazito nepovoljnih okolnosti, bila je, zapravo, poprilično bogata. I doista, u hrvatskim priobalnim gradovima i na otocima u sastavu Mletačke Republike te u Dubrovačkoj Republici traje književna djelatnost, a postoje i neke važne arhitektonske, skulptorske odnosno slikarske narudžbe. Što se posljednjega tiče, hrvatska područja pod mletačkom vlašću oslanjat će se gotovo isključivo na narudžbe od venecijanskih majstora, a to isto činio je i Dubrovnik, uz napomenu kako su tamo potkraj 15. i početkom 16. stoljeća djelovali i neki važniji domaći slikari. A od koga se naručivalo? Većinom, dakako, od sljedbenika i epigona velikih majstora, ali u igri su se – ovisno o trenutnim financijskim mogućnostima naručitelja – znala naći i najveća imena venecijanskoga renesansnog slikarstva.

Edukativna izložba

Izložba Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse, nedavno otvorena u Galeriji Klovićevi dvori, na jednome mjestu nastoji objediniti bogatstvo talijanskog/mletačkog renesansnog slikarstva što se danas čuva u različitim zbirkama u Hrvatskoj. Riječ je o na prvi pogled jednostavnu, ali zapravo iznimno složenu i osjetljivu zadatku, koji uključuje probleme transporta, adekvatnog postava i sustavne prezentacije. Srećom, autor izložbe Radoslav Tomić sa suradnicima ispunio ga je na doista uzoran način. Ponajprije, valja istaknuti izvrsno izvedenu edukativnu stranu izložbe. Najvažnije slike popraćene su opširnim – nimalo zamornim – legendama, koje pružaju informacije o povijesti njihova nastanka, usko tehničkim podacima, načinu dolaska na mjesto gdje se trenutno čuvaju, argumentima odnosno mogućim dvojbama oko atribucija, kao i o dosad provedenim restauratorskim zahvatima. Prosječni promatrač slika starih majstora, naime, najčešće uopće ne zna što točno promatra. Je li ono što vidi uopće izvorno cijela slika? Gdje su bila najveća oštećenja? Koliki je udio velikog majstora, a koliki njegove radionice? Na osnovi čega je slika atribuirana? Tko su naslikani likovi i zašto baš oni? Po čemu je slika važna? Tko je sliku naručio? Takva i slična pitanja pred djelima starih majstora rijetko se postavljaju, a ova ih izložba stimulira te na njih nastoji skrupulozno odgovoriti. Riječ je, zapravo, o projektu kojim je na lako čitljiv i zanimljiv način uspostavljen i vizualiziran idealan omjer između znanstvene skepse i egzaktnosti. Što se same koncepcije postava tiče, autor Tomić i kustosica Marina Viculin slike su, posve logično, grupirali prema autorima. Najveća imena i glavne atrakcije na izložbi – Carpaccio, Tizian, Tintoretto i Veronese – za svoja su djela dobili zasebne prostorije, a to isto pripalo je i obitelji Vivarini – čine je Antonio, Bartolomeo i Alvise – važnoj za razvoj venecijanskog slikarstva od kasne gotike prema ranoj renesansi. Dva djela vodećih venecijanskih slikara na prijelazu 15. i 16. stoljeća, braće Giovannija i Gentilea Bellinija, smještena su pak uz radove njihovih manje važnih i u nas čestih sljedbenika poput Francesca Bissola, Benedetta Code, Marca Palmezzana ili Francesca Girolama da Santa Crocea. Istaknuto mjesto, dakako, dobili su i braća Vittore i Carlo Crivelli, koji će neko vrijeme čak boraviti i stvarati u Zadru, a značaj toga grada kao dalmatinskog umjetničkog središta dodatno je potvrđen početkom 16. stoljeća – tada tamo živi Giorgioneov sljedbenik Lorenzo Luzzo – ali još više nešto ranije, potkraj 15. stoljeća, kada se od glasovitog Carpaccia za katedralu Sv. Stošije naručuje izrada poliptiha za oltar Sv. Martina. Ipak, možda je glavna atrakcija izložbe Tintorettovo Oplakivanje Krista, izrađeno za oltar što ga je dao podići hvarski pjesnik i plemić Petar Hektorović. Riječ je o slici dojmljive dramatike, kvalitetom posve na razini Tintorettova onodobnog stvaralaštva. Isto tako, posebnu pozornost zaslužuju i dubrovački Venera i Adonis Parisa Bordonea, hvarski Poliptih Sv. Lovre Veronesea i radionice te, dakako, bočni dijelovi Poliptiha Uznesenja Blažene Djevice Marije Tiziana i radionice iz dubrovačke katedrale. A kako bi se dodatno istaknula višestoljetna povezanost priobalne Hrvatske i Serenissime, profesor Giorgio Fossaluzza u katalogu izložbe predstavlja i Bratovštinu Sv. Jurja i Tripuna u Veneciji, tradicionalno mjesto okupljanja Hrvata koji su živjeli i poslovali u tome gradu, ali i mjesto veličanstvenoga Carpacciova slikarskog ciklusa. Slike, dakle, nisu naručivali samo Hrvati iz domovine, nego i oni iz Venecije.

Ukratko, za izložbu Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse vrijedi: Nikako ne propustiti!