Tako je govorio Churchill

Krivica za nastalo stanje nije samo na jednoj strani. Političari su proizvod sredine i vremena. Ako ćemo govoriti o krivici političara, onda je ona u tome što nisu radili ono što su trebali, nego ono što se od njih očekivalo

Obraćajući se Donjem domu Parlamenta nakon što je preuzeo dužnost premijera 13. svibnja 1940, Winston Churchill je, između ostalog, rekao: „Želim reći Domu, kao što sam rekao onima koji su se pridružili ovoj Vladi: nemam ništa ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja.“

Ta izreka postala je jedna od češće navođenih u političkom diskursu, no upotrebljava se uglavnom da se naglasi težina stanja u društvu, a ne kao poziv na primjereno ponašanje, kao uvjet da se to stanje prevlada. Štoviše, navedene riječi najčešće se rabe u niječnom obliku, kao: „Stanje je iznimno teško, no ne pozivam vas na krv, znoj i suze…“ (Zanimljivo je i znakovito da se teški rad iz izvorne izjave uglavnom izostavlja!?) Tako oblikovana, ova izreka mogla se čuti već više puta u našoj tekućoj predizbornoj kampanji, no spomenuo ju je nedavno i Mario Monti u nastupu prilikom sastavljanja nove talijanske vlade.

Zašto je engleski premijer u teškoj situaciji pred sedamdeset godina pozivao narod na najveću požrtvovnost, dok današnji vođe u sličnim prilikama to izbjegavaju? Churchill je znao da će ljudi povjerovati u opravdanost poziva te da će ga zbog međusobna povjerenja slijediti. Današnji vođe znaju da zbog nevjerodostojna ponašanja nemaju takvo povjerenje te i ne pozivaju na odricanja nego daju obećanja – pa dokle ide. Osim toga, naviknuti na desetljeća u kojima se linearno povećavao standard svakodnevnoga života – većina ljudi u Zapadnom svijetu danas i ne zna za nešto drugo – ljudi jednostavno nisu ugođeni za žrtvu, pa je i to razlog zašto ih političari na nju ne pozivaju znajući da im je ona strano.

Krivica za nastalo stanje nije, dakle, samo na jednoj strani. Političari su proizvod sredine i vremena. („Svatko ima vladu koju zaslužuje.“) Ako ćemo govoriti o krivici političara, onda je ona u tome što nisu radili ono što su trebali, nego ono što se od njih očekivalo. No oni očigledno nisu sami pokrenuli „revoluciju rastućih očekivanja“, koja bitno određuje naše doba. Kao pogled na život – hedonizam, permisivnost i konzumerizam – talože se po crti manjeg otpora već desetljećima, oblikujući mentalitet za koji se ne može reći da je proizvod projekata uže ili šire, neformalne ili formalne skupine. Riječ je jednostavno o duhu vremena.

Upravo to čini stvarnost zamršenom, a rasplet teškim. To težim što se rješenja ne mogu više odgađati, a djelovati treba brzo. U svakom slučaju prvi je korak na političkim elitama koje bi, uvjeren sam, među prioritete trebale staviti vraćanje povjerenja. A to nije lako jer se ono skriva u područje iracionalnog. Ta nije li mu u osnovi vjera.

Evo što o tome piše Francis Fukuyama u knjizi Povjerenje – društvene vrline i stvaranje blagostanja:

„Ako se želi osigurati nesmetano funkcioniranje raznih demokratskih institucija, i u konačnici samog kapitalizma, u društvu nužno moraju koegzistirati i određene predsuvremene kulturne navike koje će omogućiti njihovo dobro funkcioniranje. Kategorije kao što su zakon, ugovor i ekonomsko rezoniranje osiguravaju neophodnu, ali ne i dovoljnu osnovu za stabilnost i prosperitet postindustrijskog društva; oni pak trebaju biti prožeti istom količinom moralnih obveza, odgovornosti prema zajednici i povjerenjem, a sve se te kategorije zasnivaju na tradiciji i navikama, a ne na razumnom proračunu. One ne predstavljaju anakronizam suvremenog društva već sine qua non pretpostavku bez koje se ne može zamisliti uspješno funkcioniranje suvremenog društva.“

Slažem se. No jesmo li ipak u prednosti pred drugima zato što se u hrvatskom ne nalaze riječi hedonizam, permisivnost i konzumerizam, nego ih treba opisivati?