Štovanje tradicije, osjećaj mjere

Hrvatska književno-znanstvena i kulturna scena ostala je 25. studenoga bez jednog od naših najvažnijih književnih povjesničara i esejista: u 86. godini preminuo je akademik Miroslav Šicel, dugogodišnji profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost.

Miroslav Šicel rođen je 16. kolovoza 1926. u Varaždinu, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1950. jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko godina službovao je kao profesor na zagrebačkim gimnazijama, a 1957. izabran je za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1962. tezom o Franji Horvatu Kišu i iste godine bio izabran za docenta. Od 1974. redoviti je profesor na istoj katedri. Za člana suradnika HAZU izabran je 1983, a za redovitog člana 1996. Za svoj rad odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999), Nagradom Antun Barac (2002) i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2006). Počasnim doktorom Sveučilišta u Rijeci proglašen je 2001. godine.

Od pedesetih godina prošloga stoljeća, kada se javio prvim književnim kritikama i recenzijama, pa sve do smrti, Miroslav Šicel formirao se u najizrazitijega historiografa poratne hrvatske književnosti i najdosljednijeg nastavljača djela svoga učitelja Antuna Barca. Nema gotovo nijednoga važnijeg pitanja ili problema u hrvatskoj književnosti od narodnoga preporoda o kojem akademik Šicel nije izrekao relevantnu prosudbu. Pridodamo li tomu i predan pedagoški rad, gostujuća predavanja na domaćim i stranim sveučilištima, priređivanje djela brojnih hrvatskih pisaca, sastavljanje srednjoškolskih udžbenika po kojima su učile generacije gimnazijalaca te brojne društvene funkcije (direktor Instituta za književnost Filozofskoga fakulteta, predstojnik Hrvatskoga filološkog društva, predsjednik Saveza slavističkih društava Jugoslavije, predsjednik Kajkavskoga spravišča itd.) – dobit ćemo potpuniju sliku plodne djelatnosti iznimno svestrane i dinamične osobnosti.

Svima koji su se u našoj sredini malo sustavnije pozabavili poviješću hrvatske književne historiografije – dakle onim što bismo mogli nazvati metahistorijom književnosti – sigurno je odmah upalo u oči da se kao svojevrsni provodni motiv brojnih tekstova još od Jagića pa preko Vodnika do Barca i Kombola provlačila misao o zanemarenosti te fundamentalne nacionalne discipline te o nebrizi za njezin razvoj. Barac je u svojoj poznatoj raspravi Između filologije i estetike (1929) napisao da je povijest hrvatske književnosti jedna od naših najzapuštenijih disciplina, a zatim je, nakon postavljene dijagnoze, naveo uzrok, tijek i povijest bolesti: nemamo monografija o pojedinim piscima i razdobljima, nemamo biografija ni bibliografija, nemamo dakle osnovnih predradnji koje su preduvjet za bilo kakvu ozbiljnu, kritičku rekonstrukciju naše književne povijesti. U međuvremenu mnogo je toga učinjeno, dakako ne i dovoljno. Akademik Šicel pripada onom najužem krugu znanstvenika, arhitekata kroatistike, koji su bitno pridonijeli da su Barčeve riječi danas ipak dobrim dijelom izgubile na aktualnosti.

Šicelov je doprinos hrvatskoj književnoj historiografiji respektabilan. Napisao je četiri monografije (o Matošu, 1966; Gjalskom, 1984; Kovačiću, 1984. i Jorgovaniću, 1991), nezaobilazne književnopovijesne preglede i sinteze (Pregled novije hrvatske književnosti, 1966; Književnost moderne, 1978; Povijest hrvatske književnosti I–V, 2004–2009) te više knjiga studija, eseja, književnih portreta i interpretacija (Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, 1971; Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, 1972; Osmišljavanja, 1987; Hrvatski književni obzori, 1997, Pisci i kritičari, 2003; Hrvatski književni retrovizor, 2011). Tu su i brojne studije i kritike razasute po književnim časopisima, od kojih bi se mogla sastaviti još pokoja knjiga, zatim antologije hrvatskog eseja i kratke priče, predgovori u najvažnijim hrvatskim edicijama (PSHK i SHK), dvanaest čitanki za srednje škole (u suradnji s V. Zaninovićem i D. Rosandićem), recenzije, prigodni članci, itd.

Ime književnog povjesničara Antuna Barca sigurno se s pravom redovito spominje u kontekstu prosudbe rada Miroslava Šicela. Barac je ključno djelovao na formiranje Šicelovih književnoznanstvenih opredjeljenja. Od Barca je naslijedio metodologiju književne historiografije, osnovna estetska mjerila, ali i uvjerenje da je literaturu nemoguće izolirati od društva, običaja, politike, kulture, dakle i povijesti duha. Pogotovo je to nemoguće kod malih naroda, kao što je hrvatski, kod kojih je književnost izrazito povezana s narodnim životom. Dovoljno je da, poput Šicela u jednoj studiji, postavimo pitanje – Ljudevit Gaj, književnik, da ili ne? – pa da osjetimo kako se autonomija estetskoga znaka u nekim razdobljima nužno smanjuje u korist nacionalne funkcionalnosti književnosti. Zato Šicel u svojim tekstovima pokazuje kako estetska vrijednost u književnoj povijesti nije statična, zauvijek zadana kategorija; ona je podređena vremenu, povijesnom kretanju, a često i hirovima ukusa i senzibiliteta.

Barčevu sociološko-pozitivističku metodu Šicel je obogatio novim spoznajama i postupno proširivao novim teorijskim koncepcijama, osobito metodom interpretacije pod utjecajem Zagrebačke stilističke škole. Osnovna su načela njegova rada štovanje tradicije, uvažavanje radova prethodnika, oprezna inovacija, osjećaj za mjeru.

Opus Miroslava Šicela obuhvaća impozantnu biblioteku: dvadesetak knjiga i više od dvije stotine znanstvenih rasprava. No tomu treba pridodati – kao posve ravnopravan segment – i brojne naraštaje studenata kroatistike koji su slušali njegove kolegije i učili iz njegovih knjiga. Radio je doslovno do posljednjega dana života: izabrana djela Antuna Gustava Matoša u njegovoj redakciji uskoro će izići u Stoljećima hrvatske književnosti. Uvijek susretljiv, izrazito pozitivne energije, hedonist u plemenitom smislu riječi – studentima je bio omiljeni profesor, a kolegama drag prijatelj i nesebičan savjetnik. Sada, kada se ispod jednoga radnog vijeka podvlači konačna crta, možemo reći da je akademik Šicel iza sebe ostavio impresivno djelo koje svjedoči o iznimnoj marljivosti, radnoj energiji i intelektualnoj znatiželji.