Samo bez brige...

Nazivi izložbi, odnosno radova Vedrana Perkova (Split, 1972.) veoma su zvučni, znakoviti, te često koketiraju s retorikom masovnih medija i pop kulture, to jest referiraju se na različite sisteme i modalitete djelovanja. Primjerice: What’s Up, Doc? (Glocal, Galerija XXL; Sofija, Bugarska, 2000.), The Things That Dreams are Made of (Galerija umjetnina, Split, 2006.), You Got It (Galerija Vladimir Nazor, Zagreb, 2007.; Salon Galić, Split, 2008.). Izložbu otvorenu 23. studenoga u zagrebačkoj Galeriji SC Perkov je naslovio Everything is under Control. I prije nego kročimo u galerijski prostor i shvatimo o kakvom je djelu riječ, zasigurno predviđamo situaciju podređenu kontroli nekoga sistema, a kakvoga možemo tek slutiti: političkoga, institucionalnoga, bankarskoga...

Autor sa svojom instalacijom / Snimio Damir Žižić

Devet godina u istom je prostoru na zajedničkoj izložbi s Claudiom Nanni i Petrom Stanovićem, Perkov izložio rad pod nazivom Don’t Worry, Everything is Under Control. Instalacija, ponešto optimističnije intoniranoga naslova sastojala se od crvenoga zastora na kojem je u maniri sličnoj onima na nekadašnjim školskim priredbama, sindikalnih događanja i zabava u doba komunizma ispisana rečenica iz naslova, dok su ispod nje, na zastoru, bile obješene dvije svete slike. Supostavljanje je stvorilo koliziju dvaju različitih sistema u koje pojedinac vjeruje (ili je prisiljen vjerovati) i koji na određen način kontroliraju, uvjetuju njegov način života. Rečenica je također upućivala na iluziju reda, odnosno na postojanje višega reda koji bi imao kontrolu nad događajima.

U recentnom radu Vedran započinje interesantnu igru: baca tri kockice, zapisuje dobivene kombinacije, potom nastavlja bacati dok ne ponovno ne dobije početnu kombinaciju. Potom statistički izračunava koliko je puta dobivena pojedina kombinacija, koliki je postotak pojedinoga broja, te izrađuje grafikone koji bilježe tu situaciju. Nakon toga baca ponovno kockice i ponavlja cijelu radnju. U igri je ukupno 56 kombinacija, koje se realiziraju nakon brojnih pokušaja. Rezultati svega su ispisi grafikona koji prekrivaju zidove galerije, ispunjavaju njezinu unutrašnjost.

Stvoren je ambijent začudne atmosfere u kojoj se u podjednakoj mjeri iščitavaju logika i apsurd situacije. Prepoznajemo logiku jer su grafikoni uobičajeni podaci koje svakodnevno susrećemo u udžbenicima ili različitim izvještajima iz primjerice bankarskoga svijeta. No posve su i apsurdni ako se upitamo što zapravo predstavljaju svi ti isječci različitih veličina i različitih boja? Koji je podatak u njima sadržan, koja istina, tko njome manipulira? U Vedranovom radu, manipulira ju slučaj ali i on sam koji si zadaje zadatak, ovu zamornu i naizgled bespotrebnu igru.

„U ovom radu Vedrana Perkova sve je objašnjeno i predočeno, ništa nije prešućeno, zapisan je svaki pokušaj, pa i onaj neuspješan. Broj pokušaja odredio je količinu podataka, zabilježeno je baš sve. Autor na taj način radi svojevrsnu inventuru svog umjetničkog rada, zbraja i rezimira (ne)ostvareno te predočava činjenice i suočava se s rezultatom. Prije svega postavlja pitanje samom sebi i osvrće se na svoje djelovanje koje sada, u kontekstu respektabilne biografije, poznatog i priznatog imena i rada potvrđenog nagradama i priznanjima ima drugačije značenje. Svjestan svoje pozicije i njenog značaja u suvremenoj umjetnosti ostaje dosljedan sebi i ponovo ispituje mjerila i kvalitetu osobnog djelovanja. Provjera je to i kontrola vlastitog rada, u ovom slučaju kroz brojke i statistiku igre“, zapisala je u predgovoru izložbe Ksenija Baronica.

„Useljenje, kao opći princip i koncept istoimene Vedranove izložbe u Galeriji Meštrović, iz svijeta umjetnosti u svijet moćnih korporacija, banaka i brokerskih društava, autorova je reakcija na funkcioiranje suvremenoga društva u kojem dominaciju i kontrolu ima upravo financijski sektor“, zaključuje dalje Baronica.

Asocijacije su dakle moguće s bankarskim sustavima, burzama, sustavima klađenja…, ali i s nepostojećim parametrima nepostojećega likovnoga tržišta u Hrvatskoj. No isto tako, discipliniranost i posvećenost bacanja kocke i bilježenja, sam proces možemo prispodobiti kakvoj meditaciji, duhovnoj disciplini, činu koji predstavlja put (samo)spoznaje. Autor ogoljava proces stvaranja, reducirajući ga na repetitivnu radnju, slučaj i statistiku. Uspostavljajući odnos s prethodnom, spomenutom izložbom, od koje je prošlo skoro jedno desetljeće, Perkov čini svojevrsnu inventuru (naizgled bez sadržaja!) minuloga razdoblja u kojem se pozicionirao na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kontrola, koja visi ponad sviju glava, poput Damoklova mača, te slučaj, koji vrti njegovu oštricu, u neprestanom su ukrštavanju i ispreplitanju. U iščekivanju konačnoga ishoda, možemo samo zaključiti: „Don't worry!“. Točka.