Riječ svedena na pjesmu

Majstor epistolarnih zapleta, Pierre Choderlos de Laclos u romanu Opasne veze upravo je pismu namijenio poziciju glavnog pokretača zapleta, pretvorivši ga u hladno oružje kojim je zarezao duboko pod kožu francuskoga društva uoči Francuske revolucije, usput dokoličarskim poigravanjem dvoje libertinaca rascijepivši pokoje uzdrhtalo srce.

Zoran Pribičević (Danceny) i Filip Juričić (Valmont)

Romantičarska iščekivanja pisma čiji sadržaj život znači danas je zamijenila brzinska internetska komunikacija u kojoj vrijeme život znači, a u čijim bi mogućnostima, sigurni smo, Laclos beskrajno uživao. Za razliku od njega, autor mjuzikla Opasne veze Veseljko Barešić odbacio je mogućnost osuvremenjivanja romana, romantičarski duh minulih vremena približivši publici ruhom mjuzikla, istodobno moćnu tajnovitost napisanog ublaživši pjesmom koja razotkriva. I sve bi bilo u redu da je pred sobom imao lako štivo koje uz pomoć pokoje prijevare stiže do završnih sretnih spojeva, no Opasne veze to nikako nisu te imaju mnogo više reći nego otpjevati. Upravo te riječi višestruko su gušile cjelinu predstave, od uvoda u zaplet, koji je zastao u rezigniranu nizanju replika markize de Merteuil (Mila Elegović) i vikonta de Valmontea (Filip Juričić), do songova opterećenih pripovjednošću, odnosno viškom slogova i riječi.

Početni nedostatak kemije između glavnih aktera presudno je odredio cijelu predstavu u kojoj su snažno nedostajali strast i emocija. Jednako tako, redateljica Aida Bukvić nije uspjela pomiriti peckavu i raspjevanu komediju u prvom dijelu te kroniku društva i kritiku pojedinca u pomalo zbrkanu završnom dijelu, napravivši odveć nagao prijelaz. Humorni sloj predstave naslonila je ponajprije na seksualne aluzije, koje su glumci nepotrebno dodatno naglašavali, čineći ih odveć doslovnim. Neskladno je djelovala i scena dvoboja oblikovana putem odjednom niknulih rima koje su, iako duhovite, stršile iz cjeline.

Pismo kao ključna točka romana u predstavi nije uzdignuto do pozicije funkcionalnog lika jasne dramaturške i scenske identifikacije, već je bilo raspršeno između pokretača songova i zapleta te aduta u zavođenju i prijevari. Songovi su često nosili nove sadržaje koji su količinom riječi gušili melodičnost. S druge strane, glazba je dobro pratila i, koliko je mogla, oblikovala ritam predstave, na nekim mjestima zanimljivo dijalogizirajući s pjevačkim dionicama. Ponajbolji dio predstave bila je stilski razigrana i zanimljivo osmišljena koreografija Blaženke Kovač Carić koja je s klasičnim baletnim pokretom dijalogizirala i bogatila ga smrznutim slikama i razlomljenim plesnim pokretom, vrlo dobro razbijajući i dinamizirajući ritam scenske radnje.

Filip Juričić (u alternaciji s Mislavom Čavajdom) bio je izgubljen između dva pola vikonta de Valmontea – hladnog i proračunatog libertinca i zavodnika te povrijeđenoga nerealiziranog ljubavnika. Veći dio predstave djelovao je odsutno i rezignirano, ne uspjevši se nametnuti niti natjerati gledatelja da povjeruje njegovu šarmu. Mila Elegović markizu de Merteuil oblikovala je osjetno življe, no i kod nje se nije mogao iščitati jasan stav prema liku, čega je posljedica bila glumačka razlomljenost kojoj se ne vjeruje u potpunosti. U pjevačkom je dijelu bila znatno uvjerljivija.

Najkompletniji lik ostvarila je Jasna Bilušić, oblikovavši madame de Rosemonde s odmakom u karikaturu koja se topila s tijekom predstave. Bila je daleko najuvjerljivija i u pjevačkim dionicama, zračeći sigurnošću i lakoćom. Na njezinu su tragu bili Dražen Bratulić, koji je oblikovao vrlo dopadljiv lik duhovitog sluge Azolana, te Sanja Marin, koja je lik madame de Volanges razvila od cinične i samouvjerene žene do slomljene majke. Vanda Winter i Ana Kraljević uvjerljivo su oblikovale Valmonteove žrtve, prva tvrdoglavim odbijanjem koje ju je „kaznilo“ u trenutku ljubavnog prepuštanja, a druga prenaglašenom mladenačkom emocijom rascijepljenom između djevojačke ljubavi i okrutne vikontove igre. Zoran Pribičević dobro se snašao u liku Dancenyja, s lakoćom preuzevši od Juričića scenu u prizoru dvoboja, a korektni su bili i Mateja Ivanković kao služavka Josephine, Jan Javiljak kao dvanaestogodišnji Napoleon i Zoran Simikić kao Robespierre.

Ivo Knezović scenu je ogolio do stupova koji su se pomicali poput tadašnjeg društva u raspadu, dok je Mirjana Zagorec kostime prilagodila vremenu u kojemu se odvijaju roman i predstava, u drugom ih, mračnijem, dijelu omotavši u tamnije tonove.

Zbog nedovoljne dramaturške i redateljske promišljenosti Opasne veze pomalo su se izgubile putem od romana do scene, od pisma do pjesme. No i takve sadrže nekoliko vrlo dobrih uloga, epizoda i minijatura.