Problematizacija ljudske naravi

Kad je prošloga ljeta časopis The New Yorker objavio popis dvadeset najboljih američkih književnika/ica mlađih od četrdeset godina, jedna je autorica s pravom mogla biti ponosna, s obzirom da je uvrštenje na tu uglednu listu zaslužila vrlo dojmljivim pisanjem na gostujućem terenu stranoga jezika. Yiyun Li je naime rođena 1972. u Pekingu, gdje je i odrasla, a u SAD doselila se 1996. kako bi na Sveučilištu Iowa studirala imunologiju. No ubrzo odustaje od znanstvene karijere i počinje pisati, i to s velikim uspjehom: njezina debitantska knjiga pripovijedaka Tisuću godina molitvi (objavljena i u nas) osvojila je brojne nagrade.

Prev. Nada i Maja Šoljan, Vuković & Runjić, Zagreb, 2011.

U međuvremenu je objavila u nas nepreveden roman The Vagrants (2009) te knjigu kratkih priča Zlatni dečko, smaragdna djevojka.

U svojem priručniku Pisanje kratke priče. Od prvopisa do tiska Andrej Blatnik podsjeća na jedno od najpoznatijih nepisanih pravila dobra pisanja, koje kaže: „Pišite o onome što poznajete“. Doselivši se u SAD, u Yiyun Li još je snažno bilo iskustvo življenja u Kini pa je bilo logično da svoje priče locira u zemlju rođenja. No iako su svi likovi njezinih priča iz zbirke Zlatni dečko, smaragdna djevojka Kinezi i premda su sve priče ambijentirane u suvremenu Kinu, one sve tematiziraju probleme koji su univerzalni i globalni. Osamljenost, samoća, životni neuspjeh i tuga zajedničke su tematske okosnice svih u knjizi sakupljenih priča, a to je općeraširena i dobro razumljiva tematika, bez obzira na nacionalnost protagonista i zemlju u koju su priče smještene. Istina, u nekoliko slučajeva autorica otkriva političku situaciju kao mogući uzročnik tegoba koje likovi proživljavaju, ali u njezinu primarnom interesu uvijek je intima pojedinca, dok se političkih tema dotiče tek periferno, s kritikom u podtekstu, ne dopuštajući da prevelika angažiranost našteti suptilnosti problematizacije ljudske naravi.

Knjiga sadrži devet pripovjednih cjelina, od kojih je samo prva priča (Ljubaznost) nešto opsežnija (80 stranica), dok ostale dužinom ne premašuju 30 stranica. Sve su priče stvarnosno utemeljene i locirane u sadašnje vrijeme procvata kineskoga gospodarstva. Autorica njeguje istančan, suptilan stil, a iako je kratka priča vrlo pogodna za različite eksperimente na planu forme i sadržaja, Yiyun Li tomu nije sklona. Sve njezine priče krasi glatko pripovijedanje, a radnje se razvijaju linearnom progresijom, uz tek povremene analepse i flashbackove kojima kratkim pogledom u prošlost autorica osvjetljava pojedine događaje, skladnije na taj način zaokružujući protagonistove portrete, uz implicitnu elaboraciju motivacije postupaka. Osvrtanje unatrag najistaknutije je u prvoj priči (Ljubaznost), jedinoj napisanoj iz perspektive prvoga lica jednine. U njoj autorica vješto isprepleće tri narativne linije, sve vezane uz junakinjino odrastanje i mladost te tematski osovljene oko osamljenosti i pasivnosti. Junakinja naime još u ranoj mladosti odlučuje život provesti sama, bez vezanja za druge ljude, dok njezini roditelji žive u nekoj vrsti dogovorena braka, uz uzajamno poštovanje, ali bez izraženije ljubavi. I preostala dva lika – profesoricu Shan i poručnicu Wei – autorica promatra kroz optiku njihova samotnjaštva. Posredovanjem profesorice Shan, duboko razočarane u ljudski rod, Yiyan Li, na način sličan Diegu Munozu Valenzueli u njegovoj zbirci priča Tajna mjesta problematizira proces koji osamljenika pretvara u mizantropa, ali i nastojanje da se nužda (samoće) pretvori u vrlinu, dok poručnica Wei, koja se grčevito ali bezuspješno nastoji zbližiti s podređenim vojnikinjama, simbolizira dehumanizirajući učinak hijerarhiziranih društvenih cjelina (u ovom slučaju, vojske).

Sve priče bave se pitanjima srca, bilo da je riječ o suprugu koji sumnja da ga žena vara s njegovim ocem (priča Požar) ili o profesoru nepravedno optuženu za nedoličan odnos s učenicom (priča Čovjek kao on). Ljudska intima i emocije uvijek su u primarnom autoričinu interesu, a Yiyan Li iznimno je uspješna u gradaciji različitih emotivnih registara, s velikim dozama empatije i razumijevanja za ljude različitih generacija i društvenih statusa u borbi s moralnim dvojbama, iskušenjima i strahovima. Likovi su svi odreda ili samci, ili siročad, ili udovci, ili rastavljeni supružnici, a na svakoga od njih samoća drukčije djeluje – neki je pomireno prihvaćaju, dok je drugi nastoje odagnati očajnički pokušavajući steći nova poznanstva, da bi na koncu i oni osvijestili vlastitu nesreću i prepustili se rezigniranoj pasivnosti. I dok se svijet oko njih ubrzano mijenja (kineski ekonomski procvat u podtekstu je većine priča), oni ili ne uspijevaju ili jednostavno ne žele uhvatiti korak, životareći u čahuri vlastite samotnosti, u svakodnevici u kojoj je rutina utjeha jer je tako dobro poznata, na nju su se navikli i ona ne znači nikakvu prijetnju.

Najpotresnija je priča (Vrtna cesta broj 3) o starcu kojega žena na samrti preklinje da nakon njezine smrti potraži novu ženu koja bi se brinula o njemu, a on se, udovoljivši posljednjoj želji supruge, susretima sa ženama koje se uzaludno nadaju da će ih oženiti koristi kao anestetikom protiv tuge za preminulom suprugom. Bol zbog samoće tu doseže najvišu potenciju jer joj svjedočimo u slučaju većeg broja neutješnih ljudi. Naslovna priča zbirke pak uz borbu sa samotnjaštvom problematizira i stigmatizaciju kojom okolina kažnjava osamljenike. U toj priči majka svoga sredovječnog sina, za kojega ne zna da je homoseksualac, nastoji spojiti sa svojom prijateljicom, kako bi sve troje zajedno živjeli te se brinuli jedno o drugome, a oni na koncu pristaju, svjesni da si „uzajamno neće umanjiti tugu, ali mogu, vrlo pažljivo, stvoriti svijet koji će prihvatiti njihovu samoću“.

Riječ je o pričama ujednačene, visoke razine kvalitete koje tematiku samoće promatraju iz različitih kutova, uz istodobnu analizu problema odnosa tradicije i moderniteta, međuljudskih odnosa i psihologije te morala i njegove uloge kod samopoštovanja. Yiyun Li njeguje izrazito suptilan izričaj, snažne emocionalnosti i iznimne dubine uvida u ljudsku psihu, a njezine priče iziskuju pomna čitatelja, spremna na iščitavanje značenja iz šutnji likova, iz njihovih gesti, grimasa, pokreta i osmijeha, koji i bez riječi jako mnogo govore.