Predan Hrvatskoj

I znenadna smrt Ferde Bušića duboko nas je potresla. Veliko mnoštvo prijatelja i poštovatelja došlo ga je ispratiti na vječni počinak na Mirogoju i izraziti sućut njegovoj obitelji.

Svatko od nas koji ga je poznavao imao je za njega samo dobre riječi. U djetinjstvu i mladosti prošao je put od rodnih Donjih Vinjana i Imotskog do Zagreba, put sličan mnogim životnim stazama radničkih i seljačkih sinova koji su se školovali šezdesetih i sedamdesetih godina nastojeći postići naobrazbu i vrijedno raditi u struci koja ih je privlačila.

Poslije osnovne škole i gimnazije u Imotskom upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu. U studentskim domovima bilo nas je iz svih naših gradova i krajeva. Prožimali su se običaji i sportske aktivnosti, lektira i pjesma, razgovori i gostoljublje. Posebna su bila iskustva sa Student-servisom, gdje smo zarađivali dragocjene dinare za školovanje i gdje smo upoznavali svijet radničkog Zagreba. Učili smo u učionicama studentskih domova i fakulteta boreći se da ne izgubimo rokove i godinu, da ne ostanemo bez studentskog kredita, a da ipak stignemo na sva ona sjajna mjesta gdje je bujao zagrebački studentski kulturni život. Osobito je bila privlačna čitaonica Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u kojoj se osjećao duh sveučilišnog Zagreba na najljepši način. S druge strane bilo je vrlo razvijeno djelovanje studentskih zavičajnih klubova – dragocjenih mjesta druženja i prijateljskog susretanja. Imoćani su, razumije se, imali svoj zavičajni klub. Bila su to i mjesta za političko promišljanje i očitovanje o gospodarskoj, kulturnoj i osobito političkoj suvremenosti. U svemu tome vrlo angažirano i predano, a opet s nekom jednostavnošću i vedrinom, sudjelovao je i Ferdo Bušić.

Te sedamdesete godine bile su prožete raspravljanjima o politici i stvaranjem dotad neslućena i neviđena studentskog pokreta. Istodobno su imale nešto posebno, jer se prijateljsko druženje, odlaženje na kazališne i glazbene priredbe, uz razgovore i pjesmu, prepletalo s važnim političkim zbivanjima. Sudjelovali smo u studentskom političkom životu upoznavajući svu raznovrsnost i bogatstvo zagrebačke i hrvatske sveučilišne zajednice.

Ferdo Bušić bio je sudionik burnih studentskih gibanja. Na skupštini Saveza studenata Zagreba 4. travnja 1971. izabrano je novo studentsko vodstvo na čelu s Draženom Budišom. Za tajnika je bio izabran Ferdo Bušić. Taj je događaj odjeknuo širom Hrvatske i Jugoslavije. Studentsko gibanje i organizirano političko djelovanje proželo je cijelu Hrvatsku. Održavali su se vrlo sadržajni studentski zborovi i skupštine u Rijeci, Splitu, Osijeku, Zadru, Dubrovniku... Cijelo proljeće 1971. trajao je buran studentski politički život. Nastojali smo u Savez studenata unijeti sve što smo znali i mogli kako bismo politički artikulirali ono što se na Sveučilištu već godinama govorilo, osjećalo i stvaralo. Naše studentske sobe bile su pune raznovrsnih knjiga i časopisa. Do kasno u noć raspravljalo se što i kako treba raditi, što je potrebno naučiti i kamo treba putovati. Na sjednicama Predsjedništva te su rasprave bile sustavne, uokvirene dnevnim redom i oblikovane događajima koji su se strelovito odvijali na hrvatskoj i jugoslavenskoj političkoj sceni. Trebalo je pisati priopćenja, odgovarati na neočekivana, a i provokativna pitanja s raznih strana, susretati se s novinarima, odlaziti na skupštine, zborove i konferencije, putovati u Ljubljanu, Novi Sad, Beograd, Sarajevo.

U svemu tome predano je sudjelovao Ferdo Bušić. On je tom ozbiljnom, pa i dramatičnom zbivanju uvijek znao dati mnogo srdačnosti i vedrine. Često bi zastao i promišljao što i kako treba učiniti. Nastojao je da ga ne vode samo osjećaji nego da promišljeno dade što bolje odgovore na nove događaje i na nove izazove.

U ljeto 1971. putovali smo u Istru obilazeći povijesne gradove i živa središta, mjesta stradanja hrvatskih rodoljuba, kulturne i povijesne znamenitosti. Nosili smo sa sobom knjige povezujući Maticu hrvatsku i Hrvatsko sveučilište s našim sjajnim sugovornicima, kulturnim i javnim radnicima, glazbenicima, svećenicima i studentima. U to su vrijeme novi, burni politički događaji još više pokrenuli sve studente, sve do poznatoga studentskog štrajka te nasilnih političkih i policijskih udara, uhićenja i suđenja u atmosferi očekivanja strašnih višegodišnjih kazni i teške robije.

Optuženi su bili Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Goran Dodig. U drugoj skupini optuženih zagrebačkih studenata bili su Stjepan Sučić, Veljko Božikov, Ferdo Bušić, Krešimir Martinec, Davorin Pamić, Rene Hollos i Krešimir Ganza. Optuženi smo po članku 100. Krivičnog zakonika kao kontrarevolucionari koji napadaju državno i društveno uređenje. Ferdo Bušić osuđen je na dvije godine strogog zatvora i zabrane javnog djelovanja. Još su mnogi i mnogi studenti uhićivani, preslušavani i suđeni u većim ili manjim skupinama ili pojedinačno. Suđenja članovima studentskih rukovodstava, prvacima Matice hrvatske i mnogim drugim protagonistima Hrvatskog proljeća revno su pratile sve dnevne i tjedne novine. Objavljivani su bezbrojni izvještaji i komentari prepuni strasti i mržnje. Činjenice su bile izokretane i obvezatno su im dodavane razne poluistine i laži. Naši najbliži – majke i očevi, rodbina i prijatelji – slali su nam knjige i časopise, pretplaćivali na novine. Djevojke su nam donosile hranu i draga pisma koja su, razumije se, prolazila cenzuru. U brojnim procesima hrvatskim studentima, na sudovima u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Splitu..., mladi su bili suočeni s bešćutnošću komunističke propagande i njihovih optužbi s nevjerojatnim tvrdnjama i zahtjevima tužiteljstva. Ipak, uza svu strepnju i osjećaj neizvjesnosti, nadali smo se da će jednom doći i bolji dani. Uz nas su bili mladi na Sveučilištu i naši najbolji profesori. Svoju građansku odvažnost i pravu solidarnost pokazivali su i vrlo otvoreno i vrlo jasno, a često puta prikriveno, ali mudro i domišljato. Upoznali smo čestitost i hrabrost naših odvjetnika.

Sedamdesete godine bili smo studenti koji uče, rade, putuju, otkrivaju, raspravljaju, pjevaju...

Sedamdeset i prve preobrazili smo Savez studenata Zagreba i Hrvatske i vrlo živo sudjelovali u političkim događajima od kojih smo mnoge i mi potaknuli i organizirali. Cijela je Hrvatska s velikim simpatijama i nadama bila zajedno s Hrvatskim sveučilištem, a osobito s tim novim političkim naraštajem...

Sedamdeset i druge godine upoznali smo komunističko sudovanje i zatvorske prostore u Petrinjskoj ulici...

Sedamdeset i treće mnogi su od nas poslani na izdržavanje kazne u Lepoglavu, u Staru Gradišku ili neke druge zatvore i kaznionice...

U Staroj Gradiški su se i Ferdo Bušić i Dražen Budiša i Vjekoslav Čule i Mijo Jukić i Stjepan Sučić našli s Vladom Gotovcem, Zlatkom Tomičićem, Matom Marčinkom, Stjepanom Sulimancem, Brunom Bušićem, Brunom Tandarom, Borisom Vidovom, Rafom Božićem i mnogim, mnogim drugima, studentima i radnicima, političarima i seljacima, osuđenim za razna djela koja su marljivo bilježili tužitelji i suci. Posjećivati su nas mogli samo najbliži i to vrlo kratko, a dopisivanje je bilo strogo kontrolirano – predviđen je bio točan maksimalni broj redaka mjesečno. Dolazili su nam odvjetnici. Ferdu Bušića posjećivao je dr. Lav Znidarčić, koji je i sam iskusio komunističke sudove i zatvore.

Nakon izdržanih kazni vraćali smo se obiteljima, prijateljima i kolegama studentima. Oni su nas pitali za sve pojedinosti s mnogo prijateljskog razumijevanja i zajedničkog osjećaja solidarnosti i poštovanja. Uzvratili smo im pitanjima o tome kako je njima bilo. Saznavali smo pojedinosti njihovih životnih putova i sudbina, uvidjeli da su i oni prošli kroz šibe... Sav taj studentski naraštaj živio je u posebnom ozračju prijateljstva i zajedništva, ljubavi i rodoljublja. Te su godine bile teške i preteške, a ipak su donijele toliko dobra.

Ferdo Bušić završio je fakultet i uz mnoge teškoće uspijevao raditi u struci. Živo i zauzeto sudjelovao je u političkom životu devedesetih godina angažirajući se u HSLS-u i dajući svoj prinos hrvatskoj slobodi. Bio je više godina vijećnik Zagrebačke skupštine i pročelnik Odjela za obrazovanje.

S radošću smo susretali njega i njegovu dragu obitelj, radovali se s njima njihovim slavljima i uspjesima, strepili i suosjećali u nedaćama i bolestima. Sada, na kraju životnoga puta, s bolnim osjećajem gubitka i prijateljske sućuti ispratili smo u žalobnoj povorci draga i dobra čovjeka, požrtvovna supruga i oca obitelji, vrijedna profesora i nadasve draga prijatelja.