Postoji li danas suverenost

Trajno osporavana, suverenost je i dalje povijesna i politička nužnost

Kada govorimo o suverenosti, govorimo o monopolu nad fizičkom silom nacionalne države. Godina rođenja suverene države je 1648. kada Vestfalskim mirom završava Tridesetogodišnji rat u Europi, ali i jedna epoha u međunarodnim odnosima te nastaje Vestfalski sustav međunarodnih odnosa, koji se zadržao sve do današnjih dana. Prve prave suverene države bile su apsolutističke monarhije u kojima je kralj istinski vladar, plemstvo se razoružava i povlači na dvor te se od njega formira administrativni aparat. Građanskim se revolucijama s plemstva na građanstvo prenosi suverenost. Raspadom multinacionalnih carstava javljaju se i nacionalne države kakve danas poznajemo. Nepunih sto godina nakon konačnoga rođenja suverene nacionalne države već se govori o kraju suverenosti.

Kosovo je nezavisnost steklo u teškim okolnostima: Skënder Hyseni obavještava Vijeće sigurnosti o situaciji na Kosovu, 25. srpnja 2008.

Nakon Drugoga svjetskog rata javlja se ideja da države više nemaju pravo tretirati svoje građane kako ih je volja pod izlikom da je to unutarnja stvar države. Pravno, u slučaju da države potpisnice ozbiljno povrijede ljudska prava svojih građana ili ne pruže dovoljnu zaštitu prava koje krše neki drugi akteri, države se mogu naći kao stranke u sporu pred jednim od regionalnih sudova za ljudska prava (Europski, Interamerički i Afrički). U slučaju da su sudovi u nemogućnosti discliplinirati države te se povrede ljudskih prava nastavljaju, ili države nisu pod jurisdikcijom nekog od tih sudova, kako su ljudska prava univerzalna kategorija, na scenu stupa UN. U pojedinim državama Vijeće sigurnosti UN-a može rezolucijom omogućiti humanitarnu intervenciju – vojni mehanizam.

Globalizacija i integracijski procesi

Globalizacija je također veliki izazov za suverenost. Zbog međunarodnih tijekova kapitala vlade su u nemogućnosti provoditi efektivne gospodarske i monetarne politike. Primjerice, međunarodne korporacije (poput banaka) u svojem djelovanju često su neovisne o nacijama, državama. Upravni odbori pojedinih korporacija svojim odlukama u sjedištu daju smjernice rada svojim podružnicama u drugim državama, što često može bitno utjecati na gospodarske prilike kako privatnih tako i javnih subjekata u tim državama. Tu je i problem cyber-kriminala, gdje pojedinci primjerice iz Kine mogu hekirati, neovlašteno se poslužiti bankovnim računima građana u Francuskoj ili Italiji.

Koliko je suverenost okrnjena, pokazuju i ekonomske i političke integracije. Najbolji primjer za to je Europska Unija, projekt sa svrhom sprečavanja novoga rata među europskim državama, obnove ratom porušene Europe te zajedničke obrane od SSSR-a. Najboljim načinom za postizanje tih ciljeva smatralo se odustajanje od dijela vlastitog suvereniteta stvaranjem EZ-a i Euroatoma. Danas članice Unije djeluju na temelju otvorenosti granica, poštivanja zakona i ljudskih prava, zajedničkog tržišta i monetarnog sustava te zajedničke sigurnosne i vanjske politike. Hrvatska će se tim zemljama pridružiti u Uniji 1. srpnja 2013. i u toj okolini na supranacionalna tijela prenijeti dio svoga suvereniteta. Na temelju načela supsidijarnosti EU neće poduzimati radnje (izuzev u područjima svoje isključive ovlasti), osim ako one nisu djelotvornije od radnji poduzetih na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Sam proces gubljenja suverenosti počinje dobivanjem statusa kandidata za članstvo, jer države kandidatkinje moraju poštovati Kopenhagenske kriterije, što je također svojevrsno narušavanje suverenosti i intervencija u unutarnje politike država kandidatkinja od strane Unije. No Hrvatska je sama preuzela spomenute međunarodne obveze i odrekla se dijela svoga suvereniteta.

Globalni terorizam

Al-Kaida, kao nedržavni akter u međunarodnim odnosima, ugrozila je 11. rujna 2001. ne samo američku suverenost nego i ideju suverenosti kao takve i Vestfalski sustav međunarodnih odnosa. Amerika je kao velika sila morala odgovoriti. Suverene države mogu dopustiti sudjelovanje nedržavnih aktera u sukobima, ali nedržavni akteri sami na to nemaju pravo. Kako je Al-Kaidinim kršenjem pravila igre ugrožena dominantna paradigma u međunarodnim odnosima, a time i hegemonija SAD-a unutar sustava međunarodnih odnosa, Sjedinjene su Države morale djelovati, jer bez kazne pravila se ne mogu održati. Za razliku od Hamasa, Hezbollaha, IRA-e ili ETA-e, koje žele uspostaviti nacionalne države i ne negiraju međunarodni poredak, Al-Kaida osporava legitimnost nacionalnih država i UN-a. Amerikanci su se sada našli u situaciji da kao velika sila ne mogu odvratiti male nedržavne aktere od napada. I druge velike sile time su se osjetile pogođenima, pa su uz NATO-partnere (Amerikanci su se čak pozvali na članak 5) SAD-u potporu iskazale čak i Rusija i NR Kina.

Neuspjele ili propale države (failed states) države su sklone oružanim sukobima, dubokoj političkoj i socijalnoj podijeljenosti te ekonomskom kolapsu u Aziji, Africi, na Balkanu, Kavkazu, u Latinskoj Americi te na Bliskom istoku. Neuspjele su države one koje nemaju potpunu kontrolu nad svojim teritorijem ili monopol nad fizičkom silom. Obilježava ih također erozija moći vlasti da donosi kolektivne odluke i nemogućnost pružanja javnih usluga te gubitak kapaciteta za interakciju u formalnim odnosima s drugim državama kao punopravnih članica međunarodne zajednice. One su suverenost izgubile zbog određenih okolnosti (Haiti i Somalija), ili su tek nastale proglasivši nezavisnost i državnost u razdoblju oružanog sukoba ili teških socioekonomskih okolnosti (Kosovo i Južni Sudan). Takve države mogu vrlo lako destabilizirati susjedne države, ali i čitave regije (Pakistan i Sjeverna Koreja).

Suverenost uzvraća udarac

Unatoč svim spomenutim fenomenima koji nagrizaju suverenost država, priče o smrti suverenosti kao takve odveć su napuhane. Suverenost je od svojega nastanka bila trajno osporavana, a nastala je kao povijesna nužnost. Hobbes je naglašavao važnost samoograničavanja suverena u odnosu prema svojem narodu, dok je Bodin smatrao kako je opravdano da drugi vladar intervenira i smijeni tiranina koji ugnjetava vlastiti narod. Slično je i danas s humanitarnim intervencijama u ime obrane ljudskih prava i prava manjina. Ekonomske su promjene u svijetu čak i prije sto pa i dvjesto godina znale utjecati na države na drugom kraju svijeta, iako nije bilo globalizacije. No bilo je velikih kolonijalnih carstava u kojima su i matične države i njihove kolonije bile međusobno ekonomski isprepletene i zavisne. Kao što je Orwell napisao da postoje „jednaki i jednakiji“, tako postoje i države koje imaju više suverenosti i one koje je imaju manje ili je uopće nemaju. Istinski su suverene države one koje imaju iznimnu vojnu i ekonomsku snagu. Problem je jedino što je ta kategorija prijelazna, pa onda suverenost putuje s onih država koje slabe na one koje jačaju. Nekadašnje su kolonijalne sile djelomično izgubile svoju punu suverenost, dok je njihove bivše kolonije poput Indije i Brazila stječu. Ako pak pogledamo tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a – SAD, Rusiju i Kinu – uočit ćemo da su te države istinski suverene. SAD i Rusija tako bez ikakvih problema vojno interveniraju u države poput Iraka ili Gruzije a da im se nitko ne može suprotstaviti. Sve te tri države jednako tako ozbiljno krše i ograničavaju ljudska prava kako na svojem teritoriju tako i po svijetu, bez ikakvih vidljivih posljedica. Suverenost tako i dalje postoji, jedino su se promijenile države koje ju istinski posjeduju.