Obala i riva

Otkako je Vukovar postao poznat, počeli su u njega češće dolaziti i južnjaci. A od njih se može čuti nešto zanimljivo: kad stanu na obalu Dunava, kad pogledaju uzvodno i nizvodno i duboko uzdahnu, oni izjave da ih sve to prilično podsjeća na njihov zavičaj, na Dalmaciju ili Primorje. Vukovarci to shvate kao kompliment, u jednu ruku sebi, a u drugu ruku svome krajoliku: sebi zato što se gosti u Vukovaru osjećaju kao kod kuće, a svome krajoliku zato što južnjake Dunav podsjeća na more.

Prostor je sudbina – Vukovar i Dunav

Tek poslije stane ih gristi crv sumnje: kako može Vukovar podsjećati na sredozemne gradove, kad je različita i arhitektura i klima i vidici i životni stil, dok Dunav nije plav nego siv? A što je još gore, čim upitaju Mediterance na što misle kad kažu da ih Vukovar podsjeća na njihov zavičaj, ovi slegnu ramenima, a onda izjave kako su se možda i prevarili. Očito, radi se tu o nekakvim slutnjama, o nečemu što se ne može lako objasniti. Tako sam onda i ja često lupao glavu tim pitanjem, jer mi se činilo da bi odgovor na njega mogao barem donekle objasniti s jedne strane Vukovar, a s druge Dalmaciju i Primorje.

Sve dok mi jednog dana nije puklo pred očima: radi se naprosto o tome da je Vukovar u odnosu na Dunav postavljen isto onako kako su južni gradovi postavljeni u odnosu na more. Grad se, naime, pruža do obale i ondje prestaje. Dalje se prostire najprije rijeka, pa onda šuma, dakle jedan sasvim drugi i drukčiji svijet. A upravo to je karakteristika svih uzmorskih naselja: nalazeći se na obali, ona imaju jasan rub, iza kojega počinje nešto drugo. I to ih izrazito razlikuje od kontinentalnih gradova, koji nemaju ni početka ni kraja. Kontinentalni gradovi na rubovima se pomalo tanje, pa im ulice postaju uže, kuće rjeđe, da bi sve na kraju prešlo u predgrađe, koje se opet često spaja s njivama. Ploče s imenima tih gradova postavljaju se onako kako kažu zemljišne knjige, a ne prema stanju na terenu: prave granice na terenu naprosto nema.

Drukčije je na moru, jer ondje obala sve određuje i na sve utječe. Grad je ondje ograničen i strogo definiran, pa se zato i ljudi odnose prema njemu drukčije nego stanovnici sjevernih naselja. Znajući točno dokle im se grad prostire, oni se jače vežu za njegov prostor, imaju prema njemu snažniji osjećaj posjedovanja. Dokaz je tomu i činjenica da se u sredozemnim gradovima do dana današnjega jasno razlikuje tko je došljak, a tko starosjedilac: kad je jasno definiran grad, jasno je definirana i pripadnost gradu. A u sjevernim gradovima došljaci se lakše apsorbiraju, jer ne postoji oštra granica između domaćega i stranoga, grada i svijeta.

Jer tu i jest riječ najviše o tome kako se grad odnosi prema svijetu i kako stanovnici doživljavaju taj odnos. Na moru je granica između grada i svijeta jasna i nesumnjiva: svijet je more, i jedan metar od ruba rive počinje svijet. Taj svijet važan je po tome što je on nešto drugo nego grad, a onda i po tome što grad ipak bez njega ne može, jer u odnosu na svijet sebe definira.

A to se pak dobro vidi u načinu na koji su sredozemni gradovi građeni. U njima sve važne ulice vode prema obali, što znači prema kraju grada, ali i prema početku svijeta; kroz te ulice grad odlazi u svijet i svijet ulazi u grad. S druge strane, najveće i najljepše palače u tim gradovima uvijek su okrenute prema moru, premda ih s te strane nije moguće dobro sagledati, jer nema dovoljno prostora da se čovjek odmakne. Zato se i vedute obalnih gradova uvijek slikaju tako kao da je slikar sjedio na brodu usidrenu sto metara od rive i s njega gledao na grad. A jasno je i zašto je tako: ono najljepše i najbolje što ima grad je okrenuo prema svijetu, pa makar ga odande nitko i ne gledao. U sjevernim gradovima najljepše zgrade grade se na glavnom trgu, pa tako ispada da ondje grad promatra sam sebe, sam se sebi divi i sam se u sebi ogleda. Južni gradovi, nasuprot tome, ogledaju se u moru svoje luke i u onom dalekom svijetu kojemu su okrenuti.

Zato se i stanovnici na različite načine koriste svojim gradom na sjeveru i na jugu: onda kad krenu u šetnju, oni se kreću na različite načine. Na sjeveru, šetalište se nalazi u središtu grada, blizu najvažnijih ulica, i to po mogućnosti u kakvu drvoredu, tako da šetači najviše promatraju jedni druge. Na jugu je šetalište smješteno uz more, pa šetači na more stalno pogledavaju. A ako se prisjetimo da je more zapravo svijet, onda izlazi da oni, šećući se onuda, čine isto što i njihov grad: kao što on svoje najljepše zgrade pokazuje svijetu, tako i oni svoju najljepšu odjeću i svoje najbolje manire pokazuju moru (svijetu) i pred njim se ponose.

A nije ni to sve: šećući se tako, oni se zapravo izlažu izazovu svijeta i njegovu utjecaju. Dok hodaju po rivi, oni kao da balansiraju na konopcu, jer nalaze se na samu rubu grada, budući da dva koraka dalje započinje svijet u kojemu vrijede sasvim drugi zakoni. Oni zapravo iskušavaju koliko su dorasli tome svijetu i koliko ih on privlači. Sjeverni gradovi i njihovi stanovnici takvu priliku nemaju, pa oni zbog toga lakše postaju zabačeni i provincijalni.

Osim ako se nalaze uz kakvu veliku rijeku, poput Vukovara, pa su i sami u dodiru sa svijetom. No, kad smo već kod Vukovara, upitajmo se zašto južnjaci korigiraju svoj prvi dojam: prvo im se čini da je krajolik nalik njihovu zavičaju, a poslije izjavljuju kako je ipak drukčiji. Meni se čini da sad znam zašto je tako: vukovarska obala – dakle granica grada i svijeta – okrenuta je prema sjeveru, dok su južnjaci navikli da ta granica bude okrenuta prema jugu. Zato osjećaju da tu nešto ne štima.

A to je još jedan dokaz da je prostor sudbina. Kao rezultat uzgrednog razmišljanja, to i nije malo.