Nova tumačenja Držića

Replikom Dživa, lika-rezonera iz komedije Skup „Moj Bože, čudan ti je animao čovjek“ naslovio je Milovan Tatarin svoju najnoviju knjigu rasprava o dubrovačkom komediografu i kanonskom piscu Marinu Držiću. Osim predgovora, knjiga sadržava deset studija i rasprava, a svaki tekst ima sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku. Na kraju knjige nalazi se kazalo imena.

Izd. HAZU, Zagreb – Dubrovnik, 2011.

U prvoj studiji, naslovljenoj Marin Držić i književna historiografija 18. i 19. stoljeća, autor kritički komentira književnopovijesno istraživanje života i rada Marina Držića, mijene i inovativne spoznaje koje je to istraživanje doživljavalo tijekom dvaju stoljeća. U studiji Ponešto o kronologiji izvedbi Držićevih drama autor, na temelju prethodne znanstvene literature, ali i na temelji istraživanja brojnih arhivskih vrela, donosi dopunjenu i inovativnu kronologiju izvedbi Držićevih djela pridonoseći na taj način slici kazališnog života u renesansnom Dubrovniku, života koji nam je poznat samo iz šturih i nepouzdanih vrela i izvora. U studiji Nekoliko rečenica s početka prvog prologa Dunda Maroja autor dubinskim čitanjem prologa – intrigantna teksta svakom proučavatelju Držićeva djela – iznosi tezu da negromant govori o izvedbi Pometa te da je i ta izgubljena Držićeva komedija izvedena u istom prostoru u kojem je izveden i Dundo Maroje, u Vijećnici Kneževa dvora, usuprot mišljenjima koja su izvedbu postavljala pred Knežev dvor. U raspravi Dva prologa Tirene dubinskim čitanjem samih prologa i na temelju brojnih arhivskih podataka autor nastoji pokazati da je sadržaj prvog prologa u vezi s kritikom Pometa koji je, očigledno, izvođen prije Tirene i koji je kao inovativan žanr u prozi doživio u renesansnom Dubrovniku kritike te da u svojem prologu Držić polemizira sa svojim kritičarima. U studiji Prolog negromanta Dugog Nosa Milovan Tatarin taj paratekst analizira kao iznošenje Držićeva poetičkog stajališta i polemiku s onim kritičarima koji su smatrali da komedija u prozi s temom iz svakodnevice nije dostatni predmet književnog djela. U studiji Tri rimska krčmara na temelju pomna čitanja teksta Dunda Maroja korigira neke Rešetarove previde u kritičkom izdanju Držićevih djela i donosi vrlo prihvatljivu koncepciju o likovima krčmara i njihovu jezičnom profiliranju u toj komediji. U raspravi Putovanje Mande Krkarke na temelju tekstološke analize i predodžbe lika Laure u Dundu Maroju Tatarin pokušava odgovoriti na pitanje zašto je predstavljena kao Krkarka, Korčulanka, te vrlo zanimljivo zaključuje kako je odrednica Krkarka iz dubrovačke perspektive bila stereotipski sinonim za kurtizanu. U studiji Držić i Machiavelli na temelju dubinskog čitanja lika Pometa iz komedije Dundo Maroje i brojnih podataka iz arhiva i prethodne držićološke literature korigira uvriježenu sliku i interpretaciju Pometa kao lika koji utjelovljuje ideje Nicolóa Machiavellija iznesene u Vladaru, smatrajući da bi makijavelizam toga lika možda trebalo razumijevati u ironijskom ključu. U studiji Gorki smijeh komedije Tripče de Utolče pomnim čitanjem teksta komedije nastoji pokazati da i ta Držićeva komedija ostvaruje više estetske dosege nego što su joj pridavani u dosadašnjoj stručnoj literaturi zato što vrlo relevantno oblikuje sliku renesansnog društva i njegova dvostrukog morala. Rasprava Čitanje Grižule iz drugog kuta pomna je tekstološka analiza Držićeve pastorale u kojoj se prepleću mitološki i rustikalni svijet te se taj odnos objašnjava na temelju erotske žudnje, odnosno različitih koncepcija muško-ženskih odnosa.

Već samo navođenje brojnih i relevantnih držićoloških problema kojima se Milovan Tatarin u knjizi bavi svjedoči da je ona plod vrsna poznavanja života i rada dubrovačkoga renesansnog pisca, što i nije čudno jer je Milovan Tatarin jedan od urednika Leksikona Marina Držića te je svoje vrsno, detaljno i precizno znanje kao i još postojeće zagonetke u vezi s Držićevim životom i radom unio u najnoviju knjigu. Sve studije i rasprave u knjizi obilježene su, u metodološkom smislu, dvojako: s jedne strane autor je dobar poznavatelj tradicionalne filologije u najboljem smislu te riječi te parametrima tog pristupa osvjetljava još i danas velike nepoznanice o Držićevu životu i radu. S druge, strane, dubinskim čitanjem Držićevih tekstova, temeljitim poznavanjem dubrovačkog idioma i modusa Držićeva izričaja, Tatarin metodologijom tematologije pronalazi u njima uvijek nove i nove izazove na čitanje i interpretacije koje se kadikad manje, a kadikad i više razlikuju od dosadašnjih čitanja i tumačenja Držića. Treće, ostajući uvijek u interpretativnim okvirima udaljenoga, renesansnog vremena i izbjegavajući diktat često pomodnih tumačenja Držićevih djela, autor pokazuje kako i takva metodologija može na vrlo relevantan način predstaviti Držića kao kanonskog pisca, koji je i danas aktualan zbog pitanja koja je u svojim djelima postavljao, kao autora zaokupljena antropološkim univerzalijama, pitanjima o čovjekovoj prirodi i odnosima u društvu, a isto tako i kao autora koji je osviješteno polemizirao o poetičkim problemima inovativnih renesansnih žanrova i posjedovao svijest o vlastitoj inovativnosti.

Po svemu navedenom razabire se da je knjiga Milovana Tatarina s jedne strane relevantan nastavak tradicionalnih držićoloških studija u nas, ali isto tako i novina svojim intrinzičnim, zatvorenim čitanjem Držićevih djela i spoznajama do kojih se na temelju takva čitanja dolazi.