Mrtve prirode i protjecanja

Po Parizu glazbala pobacana

Biti zabavljač u podzemnoj željeznici značilo je imati talent i instrument. U nedostatku ostaloga.

Danas zabavljači moraju, prije svega, biti legalni. Oni drugi svoju tehniku svu vuku sa sobom po vlakovima. Uz reproduciranje glazbe šute. Ili pjevaju mehanički.

Poremećena rubata.

Neki svejednako u žurbi, svoju izvedbu okreću na šalu i humor, ponekad bez namjere. Nude talijanske kancone. Forsirano dobro raspoloženje bez prisnosti.

Po gradu su razbacane harmonike – usne i s klavijaturom, agregati, matrice, sintesajzeri, ponekad bubanj. Violina.

Možda i violina.

Posuda za kovanice.

Kamo da još utrpaju dušu?

Nitko nju ne očekuje pa je izostavljena.

Izvođači i odjednom – publika:

i jedni i drugi najčešće gledaju u stranu. Neki odluče ipak buljiti nezainteresirano, ili ih na to primora automatizam vlastite percepcije.

Jednom, ne, dvaput, vlak kojim sam se vozila naišao je na postarijeg, sijedog i mršavog Roma velikih bjeloočnica. Zasvirao je violinu koja nije tada trpjela od lošeg tehniciranja.

Evo glazbala.

U improvizaciji Mozarta je duša

ali ona tu ranije ostavljena

koja nije više isto što i taj čovjek.

Izvijeno urasla uz drvo violine začula se

jer je zasvirao

imao ruke pune melodije i violine.

Oči prazne što pogled proguravaju između silueta putnika u vlaku i

– u žurbi zbog mogućeg nailaska RATP-ova osiguranja –

do prazne metalne čaše.

Osim u svirci ove violine, gdje bi se moglo susresti dušu?

U staretinarskom i umjetničarskom, francuski pompoznom Parizu…

– Na Place de Tertre?

– Primjećujem poteze samo jednog slikara. Za to vrijeme raste red pred Palačom Tokyo.

graja se stišava

– Uz Seinu, među pokojom antikvarnom knjigom i licima Jima Morissona, Che Guevare, golih cura iz četrdesetih godina dvadesetog stoljeća?

– Po knjigu treba stići do 19:30 na St. Michel. Na kej i na trg.

ne grozničavo

– Kako onda?

– Šetnjom, ili, to bi se moglo nazvati putovanjem, od željezničke postaje Austerlitz do mosta Grenelle lijevom obalom?

Grijanjem dlanova na otvorenoj, goloj cijevi grijalice na postaji Tour Eiffel/Bir Hakeim?

Fotografiranjem drvenoga reljefa vepra za klavijaturama, za razględanja historicističkog Hotela Cluny?

u prisutnosti žamora

Promatranjem slikara i golemog arka papira u izradi, pod osvjetljenjem jedne žarulje u apsidi prazne crkve Saint Merri?

osamljenost dopuštena

Dok se čeka na zvižuk za zatvaranje Luksemburškog parka, kraj Medičejske fontane?

– U magli opustjelog Parka-u–kom-više-nema-dvorca St. Cloud.

Raznesen je granatama.

nečujna jeka

U udaljenom kraju parka

penje se uzvisina

na njoj stubište na kojem se magla gomila

ne prelaze zvukovi

u glazbu

jer stošci drveća nisu kontrabasi

gdje ću spavati noćas?

naga žena nagnula se prema Parizu.

među alegorijama godišnjih doba

U predvorju Arkadije je pusto

stoji nepomična

neukroćena duša stranca

i, Khan i Binoche plešu.

doručak

požurit ću doma

po razbacanom lišću

od njega je tlo mekano.

moja bedra će zamirisati

po svježem kruhu

moram jednu svoju pjesmu

još jednom pročitati.

dokolica

gledam ptice

spojenih kljunova.

iz rane

curi breskva

mrtva priroda

cvijeće je u vazi

s tapiserije

gleda me jelen.

tulipane iznosim

na hladan zrak

jabuke

baki

nijemo veselo

žuto crveno

imam zdjelu punu jabuka

jednu narežem i stavim na tanjur.

ne zahvaljujem –

glasovi su ostali u starom stanu

a tamo nikoga nema.

uz grobnicu

pred nadgrobnim spomenikom stojim.

dvije skulpture izlaze

iz visokog reljefa s prikazom

poluotvorenih vrata.

ona nekuda vode

iza ploče s imenima članova obitelji.

dan je mrtvih

a ovdje nema nijedne svijeće

da bi gorjela.

trebali bismo poći

već je noć i hladno

kao ruka žene-skulpture sjetna lica

od koje tražim prisnost dodirom

ne mogu još otići.

podižem gladiolu odbačenu

iz nečijeg buketa

i stavljam je na vrata.

ne otvarajući ih čujem

čitam tko je?

tko je to bio

nejasnoće

tegobno usporavam vrijeme

pisanjem – što sam?

misao osjećaj dah tijelo

pusti me da malo spavam.

ono što sam željela

kao da više nije važno

otkrila se zabluda

ipak zahvalna sam

za čežnje i zapisane misli.

ono dobro pojavljuje se

između vizija

i života

ustajanje

nemoj se bojati ja sam –

polako hod.

namjera polako pogled

kao tvoje oči.

počinjem shvaćati da su nešto rekle

oživljavam.

ne podnosim mrtve satove koji ne otkucavaju

nepomično vrijeme

ljude koji ne žive.

pokušavam razumjeti što je što se pojavljuje

i zašto se želim bojati:

da bih izgubila sigurnost

da ne izgubim ženu na koju sam zaboravila

jer moje druge uloge su očekivane

lišavaju me čežnje.

ja im nisam dorasla

insomnia

istrgan drijemež.

rečenice riječi prekinute

čekaju me ispred sna

bježe iz njega

ostavljaju me budnom

obuzetom nemirnom

je li se san prestrašio mene

ili sam se ja prestrašila

sna

aktovi i pejzaž

u maglenoj sapunici

polja mokra se umivaju

snene šume

sijede

u sumrak izgledaju kao utvare

gromade iz praslavenskog doba

strah me je.

kako bi bilo da ostanemo sami u njima

vodom

raširujem se rijeku

opkoračujem

pored Uzdah-kule

jedna noga na Kamičku druga

ah

kraj Trošenja jedna na Nečvenu druga

pa

liježem u rijeku širim udove

rukama guram vode nizvodno

hladne i zelene mirne.

susrećem rijeku

pokraj sebe putem sebe

i dopirem njom do Dinare

izvora

Krkom uzvodno

na Bribiru

kars

suha i visoka trava

hod poljem podnožjem brdom

zaravnima.

nema jednoličnosti osim u duši koja je prazna

poljsko raslinje trava

u njoj

rasute skulpture reljefi od kamena

vjetar kada zapuše

ne zapleće je poput kose

stajem.

tronuta jer potresa

me

vjetar iz unutrašnjosti

trava miruje.

može biti

da je vrijeme vjetar

kojeg osjećam udarce

stojim poput središta

ukopano.

više ne vidim

i ne poznajem krajolik

iznutra gledam:

traje nekoliko sekundi vidim stoljeće

za stoljećem pomicanje ljudi koji za mene nemaju lica

a mogućnosti njihovih sudbîna izražavaju se

kao sloboda.

događa se.

ukrižavanje povijesno sadašnje

i buduće kao moguće

ali ne vidim budućnost.

ne mogu biti sigurna što je

što se događa

je li vjetar vrijeme vjetar

jer nije doticaj nego za ruke prazan

fluid poput zraka

nepomičnost u gibanju.

isto i mnogovrsno sveistodobno

i kronologijski

rasutost i obuhvaćenost

traju kroz mene ostajem

onesposobljena ne vidim

gdje sam u vremenu na vjetru

u travi –

kasnije sve što imam kao dokaz jesu

kameni slojevi

omamljenost i široke zjenice.

jedino iscrpljenost

Tor

zadnjih godina rijetko tko se penje do Tora

pokoji turist s vodičem i na magarcu.

ja se spuštam s vrha otoka

jer dolazim s druge strane

put je prepriječen nagorjelim deblima borova.

ucrtan na karti iz 1989. s nje se

znojem briše

strmina nije oštra ali je zemlja nemilosrdna

zasijeca stijenama

noževima dere mi odjeću.

čini se da sam blizu

trebam pružiti ruke

ali sve više puzim sve manje hodam

ne vidim stazu granje

me pougljuje

po grižinama rane

ostavljaju trag

idem naprijed davno sam izgubila put.

gledam nebo i okrećem se –

prije mraka treba se vratiti.

zlokobno me gleda u leđa

utvrda reži

litica korijenjem grčevito obgrljena

puta ne nalazim

jer ga nema.

put do Tora vodi u provaliju