Mi još ne znamo čemu služi kultura

Kulturom se oblikujemo kao ljudi / Kazalište se tvrdoglavo drži socijalističkog organizacijskog modela: sustav štiti lijenčine, a ne one koji rade / Označiti neprijateljem nekoga tko kritički progovara o stanju u kulturi, nastoji ukazati na nedostatke, a predlaže i određena rješenja, politički je primitivno i civilizacijski pogubno / Kazališne ravnatelje u Hrvatskoj bira politika / Repertoari javnih kazališta jako su sterilni / Drama SNG Ljubljana ima više zaposlenih dramaturga nego sva hrvatska kazališta zajedno / Kazalište mora komunicirati sa svojim vremenom bez obzira bila riječ o nečijem autorskom projektu ili klasici / Split nema kulturnu strategiju

Elvis Bošnjak splitski je glumac i nagrađivani dramski pisac čije su drame osim na domaćim pozornicama igrane i u Sloveniji, Makedoniji, BiH, Čileu, Meksiku i Njemačkoj. Prije godinu dana napustio je ansambl splitskoga HNK-a kako bi se posvetio radu PlayDrame, kazališta koje je prije osnovao, a koje se uspostavilo kao važan dio kazališnoga života ne samo Splita. Poznat je kao oštar kritičar recentne kulturne politike, pogotovo u Splitu, odnosno nepostojanja takve politike, i veliki borac za kulturu kao važnu društvenu činjenicu.

Snimio Robert Matić

Splitska je kultura nabijena na kolac, izjavili ste prije više od godinu dana. Što se dogodilo od tada i mislite li da je situacija u ostatku Hrvatske bitno bolja?

Pa čini mi se da ona sasvim ugodno lješkari na tom kolcu. Kada jednom stvorite određenu naviku, nastojite da vam ona bude ugodna, tako da mi se čini da je taj kolac i ne žulja toliko. Moram priznati da me zadivljuje nepodnošljiva lakoća postojanja, odnosno nepostojanja, splitske kulture. To lagodno pristajanje na nepostojanje smisla. Nje ima, ona nešto proizvodi, to netko gleda, ali sve je to savršeno neuzbudljivo i nevažno. Ako se i dogodi nešto, nekakav iznenadni propuh, uvijek se nađe netko tko će zalupiti vratima, da se ne prehladimo od te kulture. Jer ako kultura imalo iskoči iz lokalnog estetskog okvirića, ona postaje zarazna bolest i vražja rabota koja će pojesti našu djecu. Dominantan kulturni izričaj u Splitu danas, koji možemo prepoznati kao javnu kulturu, koju podupiru vladajuće strukture, jest likovno teroriziranje grada od strane nogometne navijačke skupine kojoj se svi ulaguju, a kojoj ne smijem spomenuti ni ime jer reći nešto kontra nje svetogrđe je. Grbovi, prvenstva i kupovi, nogometaši koji ljube pehare, to su motivi kojima je nagrđen cijeli grad i nema nade da će to netko zaustaviti.

Što vidite kao uzrok takvu duhovnom okružju?

Ponekad mi se čini kako je to duhovno okružje koje se s namjerom hrani jer je poslušno i lako je njime upravljati. To su oltari našeg neukusa i glupave mitomanije zasnovane ni na čemu. Sukobiti se s tim opasno je. No dugoročno je daleko opasnije podilaziti tomu jer ti ličioci imaju i literarnu sekciju, a njezine parole glase: „Ubij pedera, Ubij purgera, Ubij sve“. Dakle sve ono što po njihovim kriterijima nisu oni, a oni su sveci koji imaju i sekciju bacača kamena spremnu bez ikakvih posljedica bombardirati svakoga tko se usudi biti drukčiji. E tu sad dolazimo do vrlo ozbiljnih posljedica do kojih dovodi sustavno podilaženje takvim plitkim strastima.

Ipak, postoje i dobre stvari u splitskoj kulturi, nije sve tako crno...

Ono dobro i kreativno dolazi opet od strane pojedinaca i projekata koje guraju sumanutom energijom. Ima ih na svim poljima, ali oni nisu dio kulturne strategije Grada jer nje jednostavno nema. Nema je ni toliko da prikupi sve te inicijative i nazove ih nekako, posvoji ih, ako ništa drugo. U Zagrebu se to manje osjeća jer ima ipak dovoljno sadržaja koji uspostavljaju ravnotežu tom skakutanju oko malih totema i barem ovako iz splitske vizure doimaju se organiziranije.

Koji su po vama glavni problemi hrvatske kulture i kazališta?

Mi smo narod koji još ne zna čemu služi ta kultura. Nje mora biti, pa neka je bude, ali što će nam to zapravo? Jedna od mutnih ideja jest da kultura prenosi i čuva nacionalni identitet. Ali kamo ga prenosi kad mi nikamo ne idemo, komu mi to pokazujemo svoju kulturu? Kod nas je uvriježena tvrdnja da umjetnost ne mijenja svijet pa je samim time igračka impotentnih zanesenjaka sumnjiva svjetonazora i navika. Ali to nije točno. Okrenite se oko sebe i pogledajte što vas okružuje. Sve to je stvorio neki umjetnik. Sve je to netko osmislio, nacrtao, izgradio. Sve je to najprije nastalo u glavi nekog umjetnika. Umjetnost oblikuje svijet stalno i mijenja ga kao nijedna druga djelatnost. Dok ne shvatimo da se kulturom kao ljudi i kao društvo oblikujemo, nećemo doći ni do praktičnih pomaka. Sve do tada bit će svejedno kako tko radi, troši li besmisleno državni novac, sve do tada imat ćemo netransparentne natječaje, sve do tada bit će važnije tko koga poznaje od onoga što taj netko proizvodi. Mi imamo kazališni zakon koji možda nije savršen, ali sigurno ne upućuje na socijalistički organizacijski model kojega se tvrdoglavo držimo.

Prije godinu dana napustili ste sigurne vode matičnoga Hrvatskog narodnog kazališta i postali voditelj kazališta PlayDrama, koje ste već prije osnovali. Mijenja li ta nova perspektiva i vaš pogled na hrvatsku kulturu i kazalište?

Pogled nikako ne može biti isti iz perspektive nekoga tko je zaštićen sigurnom posteljicom nacionalne kazališne kuće i gdje je, na veliku žalost, popuno svejedno ubijate li se od posla ili ne radite ništa, odbijate uloge, bauljate pijani po sceni dvadeset godina, ne nastupate zadnjih pet sezona, a plaća vam je uvijek ista i nekoga tko svoj kruh mora zaraditi četrnaestosatnim radnim danom u kojem uvijek mora biti krajnje angažiran i zanimljiv, ali unatoč tomu nije siguran da će dobiti svoju plaću. Da se razumijemo, ja sam se i u HNK-u trošio preko svake razumne mjere i nije mi nimalo žao zbog toga. I ne možemo sada generalizirati jer ima ljudi koji u javnim kazalištima pošteno zarade svaku lipu, ali da to otvara mogućnost parazitima koji se još i razmeću svojim parazitstvom, popiju ovima prvima krv i smiju im se, to je istina. Vjerujte mi da bi se oni prvi snašli i da ih bacite na neovisnu scenu. Drugi bi pak nestali – sustav štiti njih, a ne one koji rade. Točnije, ne štiti ih sustav, jer zakon jasno nalaže da se ansambl formira audicijama koje se trebaju održavati svake dvije ili četiri godine, ali audicije nitko ne radi, jer kako ćeš nesposobna glumca poslati na ulicu, pa ipak ljudi smo, znamo se. Kako ćeš čovjeka ostaviti bez kruha? E to je kruh kojim hranimo slabiće, to je kruh kojim hranimo mediokritet koji čuči u nama... Javna kultura i neovisna kultura, to naprosto nije isti sport. Javna kultura živi u uvjetima bonace, tu i tamo zapuše lagani vjetrić. Ako ste na neovisnoj sceni, morate veslati svom snagom, inače ćete se razbiti o stijene.

PlayDrama nametnula se kao nova i estetski relevantna kazališna činjenica u životu ne samo Splita, no čini se da to nisu prepoznala tijela koja bi je trebala financirati?

Naš problem s financiranjem tiče se isključivo Grada Splita. On ne ide iz toga što netko nije prepoznao naš program. Vijeće za glazbenoscenske djelatnosti već nekoliko godina našem programu daje maksimalne ocjene, a sredstva koja dobivamo od Grada drastično padaju zato što je PlayDrama označena kao neprijatelj. Označiti neprijateljem nekoga tko kritički progovara o stanju u kulturi, nastoji ukazati na nedostatke, a predlaže i određena rješenja, politički je primitivno i civilizacijski pogubno. Lista je neposlušnih kuturnjaka poduža i potpuno je svejedno tko su ti ljudi, što govore, što predlažu, oni su neprijatelji jer se ne slažu i ne klimaju poslušno glavom, već zanovijetaju i stvaraju probleme i, što je neoprostivo, nisu članovi nijedne stranke. Kako ne mogu odgovarati argumentima, jednostavno su nas odlučili ignorirati. Našu predstavu Picasso od ljudi odgovornih za kulturu u Gradu Splitu nije pogledao nitko. Nije ih privuklo čak ni to što smo zajedno s MKC-om sami uredili pozornicu i izgradili akustičku kutiju. Da bismo odradili sezonu, s trima premijerama, 120 izvedbi, vodili studio sa 170 polaznika u trima gradovima i 12 programa, nama treba oko 3.000.000 kuna. Kada bismo ukupno od društvene zajednice, države, županije i Grada dobili 1.000.000 kuna, sami bismo zaradili još 2.000.000, imali četvero zaposlenih, četiri stalna honorarca i još dvadesetak angažiranih po projektima. Da smo za to sposobni, može vam potvrditi i sezona u kojoj je preko našeg računa prešlo nešto više od 600.000 kuna. Petsto tisuća zaradili smo sami.

U čemu je onda problem?

To se i ja pitam! Nudimo jako mnogo, uređujemo sami pozornicu, tehnički je opremamo, dobivamo od stručnih tijela maksimalne ocjene za program, otvaramo nova radna mjesta, upošljavamo splitske glumce i ostale umjetnike i dvije trećine sredstava zaradit ćemo sami, kako onda takav projekt može biti neprepoznat?

Spomenuli ste glumački studio koji ste pokrenuli. Kako je on organiziran, tko ga vodi i na kojim načelima? Kakvo mišljenje imate o zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i splitskoj Umjetničkoj akademiji, na kojoj se školuju mladi glumci?

Glumački studio kazališta PlayDrama vode Marica Grgurinović, Belmondo Miliša, Ana Marija Fabijanić, Buga Bešker i ja. Dakle imamo dramaturga, pisce, glumce, redateljicu i plesačicu. Radimo sa svim uzrastima, s djecom, ali i s odraslima. Bavimo se jako tijelom, nastojimo ljude sprijateljiti s tijelom, glasom, duhom, sprijateljiti ih sa samim sobom. Nastojimo ih naučiti da mašta nije nešto što stvara apstraktne oblike u glavi, već je konkretna i može stvoriti što poželiš. Koristimo se mnogim vježbama Mihaila Čehova, ali mnoge smislimo sami. To je ono što je meni nedostajalo dok sam učio glumu. Da sam tada poznavao Čehova, u praktičnom smislu, vjerujem da bih se kao glumac razvijao brže, kompletnije i mnogo se manje mučio s nekim stvarima. Zato sam odlučio vratiti se na početak. Podučavajući druge učim i sam, napredujem zajedno s njima. Sa zagrebačke sam akademije davno izašao, a na splitskoj nisam ni bio, pa ne znam kakva je situacija, ali gledajući ispite pitam se treba li netko na drugoj godini igrati Nastasju Filipovnu ili Trepljova? Čini mi se da bi bilo bolje da glumi pticu... da leti, da raspali maštu, oslobodi tijelo i duh.

PlayDrama član je Mreže neovisnih kazališta. Ove godine organizirana je i prva Burza neovisnih kazališta. Može li takvo udruživanje ubrzati neke procese i donijeti pozitivne pomake?

Jasno da može. Jako sam sretan zbog toga što je Mreža zaživjela, i Burza također. U samo tri dana, na pozornici Male scene izvedeno je mnoštvo predstava, namijenjenih svim uzrastima i različitih estetika. Gledališta su bila puna i neovisna je scena pokazala da može udovoljiti različitim ukusima. Bila mi je iznimna čast družiti se s ljudima koji već godinama rade u neovisnim kazalištima, upoznati se s njima i čuti njihova iskustva. Ja sam tu nov, došao sam iz javnoga sektora i moram još mnogo toga naučiti. Vitomira Lončar i Ivica Šimić zaslužuju veliki aplauz za organizaciju cijeloga susreta. Zajedno smo svakako jači i možemo se lakše izboriti ponajprije za bolji tretman kod državnih institucija. Dijelimo isti kolač, ali umjesto da se otimamo za taj kolač odlučili smo ustrajavati na kvaliteti njegove podjele, tu mislim na transparentnost natječaja, i naravno na tome da tijesto raste. Nama iz Splita osobito je važno biti dio takve udruge kako se ne bismo osjećali toliko beznadno izolirani i sapeti u provinciji. Osobita je kvaliteta Mreže što okuplja isključivo legalno registrirana kazališta, upisana u očevidnik kazališta, i što nadilazi estetske razlike, time pokazujemo zrelost. Tu su udružena kazališta različitih profila.

Živimo recesiju, koja se bitno odražava i na umjetnost. Osim financijskog aspekta, mislite li da se mijenjaju i navike publike, ali i ono što ona očekuje od kazališta?

Za navike publike mi smo odgovorni. Idemo se na trenutak prebaciti s kazališta na televiziju. Publiku naviknutu na Velo misto, Malo misto, Gruntovčane, Prosjake i sinove... uspjeli smo naviknuti na sapunice. Sada tvrdimo da oni žele gledati sapunice, ali oni ipak radije gledaju reprize Velog mista. Kada nema reprize, gledaju sapunice. To znači da mi lažemo. Sve što mi njima nudimo su sapunice i oni stvaraju naviku gledanja sapunica jer ništa drugo i ne mogu gledati jer mi ništa drugo ne snimamo. Dakle, gledaju ono što moraju i tako smo za njihovu naviku odgovorni mi. Sapunice su mnogo jeftinije, ali naša štedljivost koštat će nas dvostruko, što možda ne treba zabrinjavati producente željne lake zarade, ali trebalo bi zabrinuti glumce. Jer generacije prije nas ostavile su spomenute vrijedne serije, a mi ćemo, kao generacija glumaca, iza sebe ostaviti sapunice. Tako smo izabrali, nitko nas ne tjera da ih snimamo. Mene je toga iskreno sram.

Dvadeset je godina prošlo od osamostaljenja Hrvatske, a čini se da ova država još nije preležala ni dječje bolesti. Jednom ste ustvrdili da Hrvatska nije, kako joj u Ustavu piše, država svih građana koji u njoj žive, nego država političara i onih koji se njome mogu okoristiti...

Možemo li na trenutak stati i postaviti sebi pitanje kakvo postavlja Astrov: Hoće li nas se oni koji će živjeti za sto, dvjesto godina sjetiti barem jednom dobrom riječju? O da, reći ćemo, mi smo generacija koja je stvorila ovu državu, mi smo ginuli za nju. Da, reći će oni, mislite li da ste je zato imali pravo uništiti? Ali kako ćemo mi misliti sto godina unaprijed, pa tko će pametan, hrvatski pametan, o tome razmišljati? Hrvatski političari morali bi prvo prihvatiti to njima neobično stanje prema kojem ova zemlja ne bi smjela služiti za napuhivanje njihovih džepova i njihova ega. Način na koji se razmeću svojim sitnim dosjetkama govori nam da smo još daleko od te svijesti. Nastojim ignorirati predizbornu kampanju jer plitkoća njihovih poruka, neprincipijelnost njihovih koalicija i nedostatak bilo kakve kreativne ideje udara čovjeka u želudac. Sva njihova energija usmjerena je stoičkom odbacivanju vlastite odgovornosti i povraćanju po svima oko sebe. Sučeljavanje njihovih ideja argumentirano je koliko i ono djece u vrtiću kada se gađaju drvenim kockama.

* * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 463, od 1. prosinca 2011. godine.