Izvanredna Ofelija

Operu Hamlet Ambroisea Thomasa donijela je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu želja za širenjem opernoga repertoara izvan tzv. standardnih okvira i prigoda dvjestote obljetnice skladateljeva rođenja. Svaki pomak izvan standardnoga ima razloge za i protiv. Suglasimo li se u ovome slučaju s razlozima za i s mogućnošću da se dogodio trenutak u kojem Zagrebačka opera ima (ili zamalo ima) snage za izvedbu toga djela, ipak ne možemo otkloniti dvojbu ni previdjeti određene nedostatke, u prvome redu naslovnoga protagonista. Činjenicu hrvatske praizvedbe, održane 19. studenoga, knjižica i programska cedulja nove predstave uopće ne ističu.

Ivana Lazar kao Ofelija u Thomasovu Hamletu

Ambroise Thomas nedvojbeno je majstor francuske romantične opere svojega doba, ali majstor koji je s vremenom skliznuo u zapećak zanimanja i tokova u opernoj reprodukciji. Libreto su, prema francuskoj adaptaciji Shakespeareova izvornika Alexandrea Dumasa oca i Paula Meuricea, napisali Jules Barbier i Michel Carré. Thomas ga je zaodjenuo glazbom koju su još njegovi suvremenici označili „melodioznom i dražesnom, ali lišenom snažnije individualnosti i duboke dojmljivosti“. Trendovi u opernoj reprodukciji, od pojave Marije Callas, s vremenom su iz zaborava izvukli i djela poput Hamleta. Bilo je to, obično, u trenutku kada se našao pogodan tumač naslovnoga lika. Tumač koji može pridonijeti da operna pozornica iznjedri podjednako snažan i važan lik, ravnopravan onomu na dramskoj sceni.

U operi Hamlet nije od manjega značenja ni uloga Ofelije, paradna uloga za koloraturni sopran. Zagrebačka opera ima u redovima svojih stalnih solista izvanrednu sopranisticu Ivanu Lazar, koja u svakom pogledu zaslužuje tu ulogu. Muzikalna pjevačica oblikuje njezine fraze – lirske i kolaraturne – s ukusom, intonacija joj je besprijekorna, ton čist, centriran, nosiv i milozvučan, a virtuozna tehnika razrađena i zadivljujuća. Slušatelj može opušteno uživati u lakoći kojom Ivana Lazar izvodi sve itekako teške elemente Ofelijine vokalne dionice.

Za dirigentskim pultom ponovno se, nakon Monteverdijeva Orfeja prije tri i pol godine, našao Francuz Hervé Niquet i ponovno se istaknuo dobrim poslom. S orkestrom je postigao velik raspon izražajnosti u kraćim samostalnim orkestralnim ulomcima koji uvode u pojedine prizore, među kojima se posebno ističe prizor sa solo dionicom saksofona u drugom činu, jedinstven u opernoj literaturi. Saksofon je patentiran 1846. u Parizu, a Thomasova je opera praizvedena dvadeset godina poslije. Podatak je indikativan u odnosu na ocjene o Thomasu kao o konzervativnu glazbeniku. Redatelj je omogućio da se taj glazbeni prizor istakne pojavljivanjem kostimiranoga saksofonista Nikole Fabijanića u prizoru putujućih glumaca.

Zbor je odlično pripremio Ivan Josip Skender. Hervé Niquet plastično je oblikovao velike raspjevane skupne prizore poput finala drugog čina i vodio ih u velikom stilu. Vješto je ostvario kompaktnost te partiture u kojoj nije baš uvijek gladak spoj između glazbe lirskih predznaka s provalama dramatike.

Nizozemski redatelj Michiel Dijkema načinio je, na prvi pogled, efektnu predstavu, osobito svjetlećom scenografijom koja je u nekoliko navrata poentirala dramatske trenutke (oblikovatelj svjetla Bas Berensen). No mnogo je toga stilski i sadržajno heterogeno: dok su protagonisti koncentrirani na vlastite drame, zbor se kreće i ponaša mehanički, a skraćeni balet (ili kabaret?) shvaćen je i postavljen tek kao nužno zlo (koreograf Leo Mujić). Kostimi bi trebali biti atraktivni, ali krinoline su pjevačicama nakalemljene kao strano tijelo i neprirodan teret (kostimografkinja Claudia Damm). I epizodna pojava putujućih glumaca s lutkama, u koju je upleten i sam Shakespeare, odveć je zaokupila redateljevu pozornost bez opravdana razloga. Odličan je prizor Ofelijina ludila u kojem je pjevačica sama s publikom ispred zatvorenoga zastora, a zatim se utapa u bljesku svjetala koja zasljepljuju publiku.

Dramska razina Thomasove opere funkcionirala je, pored tih svjetlosnih efekata, najviše zahvaljujući dramskoj izražajnosti, s jednako snažnim pjevačkim izrazom, mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović u ulozi kraljice Gertrude, zatim decentnoj igri Ivane Lazar kao Ofelije i, donekle, trudu odnosno pokušaju britanskoga baritona Georgea von Bergena da utjelovi Hamleta i prikaže njegovu kompleksnost i tankoćutnost. Njegov je lirski baršunasti glas za tu ulogu prikladan, ali je pjevao na mahove grčevito. Nedostatak scenske karizme nije mogao nadomjestiti pukom manirom u hodu i držanju tijela. Glumačka tanahnost bjelodano je izbila na vidjelo u nespretno izvedenu prizoru nasrtaja s mačem na Klaudija u trećem činu.

Manje uloge uspješno su ostvarili Domagoj Dorotić (Laert), Henrik Šimunković (Horacije), Marko Cvetko (Marcel), Ivica Trubić (Duh), Robert Palić (Polonije) te Siniša Štork i Stjepan Franetović (Grobari). Bas Ozren Bilušić glumački nije ostvario dramatiku lika Klaudija, iako je pjevački dobro funkcionirao.

George von Bergen pokazao je da bez Hamleta nema Hamleta, i da ga razne druge scenske atraktivnosti teško mogu nadomjestiti. Ostatak, pak, pjevačke ekipe i svekolika glazbena izvedba opravdali su rijedak susret s Ambroiseom Thomasom.