Ima li razlike između fašizma i komunizma?

Ovo pismo odgovor je na članak Slavka Goldsteina Nisu svi zločini uvijek isti koji je objavljen u Jutarnjem listu od 5. studenog 2011. Poslao sam ga uredništvu tih novina 8. studenog. Nije ga objavilo. I ne mislim da je moralo.

Slažem se s Goldsteinom da Bleiburg i Jasenovac nisu isti, već i zato što je Bleiburg bio jednokratni događaj (makar je trajao nekoliko mjeseci – od 15. svibnja do 3. kolovoza 1945), a Jasenovac je osnovan kao institucija unaprijed neodređena trajanja, pa bi, dakle, bio zločin koji bi trajao u nedogled da ga pobjeda Saveznika u Drugom svjetskom ratu nije spriječila.

O fašizmu, Jasenovcu i ustaštvu mislim isto što i Slavko Goldstein. Također smatram da se ustaše i partizane ne smije izjednačavati.

Ali Slavko Goldstein napisao je i ovo: „Pobjednička euforija na Bleiburgu bila je natopljena gorljivim osvetništvom dijela vojnika JA opterećenih obiteljskim tragedijama koje su im nanijele neke postrojbe vojske NDH.“

Nikada prije ne bih povjerovao da bi čovjek poput Slavka Goldsteina mogao imati razumijevanja za krvnu osvetu, i to još za osvetu koju provodi jedna, tada već, navodno, regularna vojska, uz pasivno promatranje najviših vojnih vlasti.

Predmet našega prijepora samo je jedno – je li komunizam bolji od fašizma ili su ta dva totalitarna sustava jednaka (pri čemu se ne bavim samo Jugoslavijom za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslije njega).

Nemam što prigovoriti definiciji totalitarizma koju daje Enciklopedija Britanika („oblik režima koji ne dopušta nikakve individualne slobode i podvrgava sve aspekte individualnog života autoritetu vlasti... Karakterizira ga snažna središnja vlast koja nastoji kontrolirati i usmjeravati individualni život svojih podanika pomoću prisile i zabrana.“ Totalitarizam nastupa u ime ideoloških ili nacionalističkih ciljeva, nametljivo provođenih političkim terorom koji podrazumijeva i masovna ubijanja ljudi u svrhu represalija i zastrašivanja. Česta je komponenta totalitarizma kult velikog vođe, koji je nosilac apsolutne vlasti – uči nas Goldstein.), ali u ovoj našoj raspravi to nema značenja. Totalitarizam se prilagođava okolnostima. Kad osjeti ugroženost, odglumit će da je postao liberalan, pa će svojim podanicima možda dopustiti čak i putovanja u inozemstvo, no time neće izgubiti totalitarističku narav. Ali čim spozna da je opasnost prestala, vratit će se svim totalitarnim mjerama koje je prije primjenjivao. A nekima možda i neće ako ocijeni da mu više ne trebaju. Tako su se ponašali svi totalitarni režimi u svijetu, pa i Titov. Goldsteinovo isticanje političke diktature ili jednopartijske vlasti kao režima koji su blaži od totalitarizma podsjeća na skolastičke elukubracije o broju anđela koji mogu stajati na vrhu igle.

Drugi svjetski rat nije nikakva svijetla epizoda u staljinističkom mraku, kao što tvrdi Goldstein – sovjetsko sudjelovanje u tom ratu bilo je panična i očajnička obrambena borba jedne krvoločne zvijeri protiv druge koja ju je željela ubiti. Nije Staljin ratovao i za slobodu brojnih naroda koje je Hitler do tada porobio – baš ga je bilo briga za njih. To se, uostalom, jasno vidjelo: 23. kolovoza 1939. SSSR je s Hitlerovom Njemačkom sklopio sporazum o nenapadanju. Tjedan nakon toga, 1. rujna 1939, Njemačka je napala Poljsku, i tako je počeo Drugi svjetski rat. Nakon toga Wehrmacht se prošetao cijelom kontinentalnom Europom i pokorio je – europske države rušile su se s lakoćom, poput domina. A Staljin je s užitkom promatrao kako propadaju imperijalističke zemlje. Nijednoj nije pritekao u pomoć. Nije mu padalo na pamet iznevjeriti prijatelja i saveznika. Komunisti u cijelom svijetu nisu smjeli negodovati zbog toga. Naprotiv, morali su promicati službenu partijsku tezu da je to obračun među imperijalistima koji se radničke klase i SSSR-a ne tiče. A Poljsku je čak besramno podijelio s Hitlerom, kojemu je tada već bio saveznik. I nad tim su se komunisti morali oduševljavati.

Sve do 22. lipnja 1941, kad ga je Hitler napao, Staljin je Njemačkoj uredno slao pšenicu i ostalu robu u skladu s ugovorom. Pa i na dan kad su njemački tenkovi već bili prodrli duboko na sovjetski teritorij, natovareni vlakovi još su iz SSSR-a putovali u Njemačku. Da ga Njemačka nije napala, SSSR nikada ne bi sudjelovao u Drugom svjetskom ratu.

Tek La Manche i Engleska zaustavili su njemački prodor na zapad. A Engleska se nije borila samo za sebe (makar nije bila komunistička), nego za slobodu svih, pa je i poslala vojsku u pomoć Francuskoj. Gotovo dvije godine sama je vodila Drugi svjetski rat u ime cijelog protunacističkog čovječanstva.

Staljin je iz Gulaga pustio stanovit broj logoraša da bi otišli u rat i u vojnu industriju, ali nije raspustio Gulag – Gulag je punom parom mljeo svoje žrtve tijekom cijeloga rata, pa i poslije, stalno primajući nove. Prednost prilikom puštanja imali su, naravno, kriminalci, jer oni su Staljinu i njegovim komunistima uvijek bili „socijalno bliski“ (to se nije ni tajilo). Tko ovo ne vjeruje, neka čita Solženjicina.

Vrlo malo sposobnih generala koji su pohapšeni u ludim prijeratnim čistkama (30.000 časnika zatvoreno je samo tridesetih godina 20. stoljeća, i to krema, tako da je Crvena armija u vrijeme Hitlerova napada bila potpuno obezglavljena) vratilo se u vojsku. Staljin je zaista neke od zatvorenih časnika pustio na slobodu da sudjeluju u ratu – ali većina je već bila izvedena pred sud i postrijeljana zbog kaznenih djela koja nikada nisu počinili.

Jugoslavenski komunisti nisu krenuli u oslobodilačku borbu samo zbog boljševički stroge partijske discipline, nego i iz vlastohleplja. Tito se, još dok je bio u Sovjetskom Savezu, svim silama trudio uspeti na čelo KPJ, ne prezajući da, kako bi stekao zasluge, preda sovjetskim službama sigurnosti stotinjak jugoslavenskih komunista koji su, na temelju njegovih dojava, osuđeni na smrt. Među njima bio je i slavni i omiljeni generalni sekretar Josip Čižinski, poznat pod nadimkom Gorkić. Kad se vratio u zemlju, Tito je i ovdje spletkario i rovario dok se konačno nije dokopao položaja generalnoga sekretara KPJ. A u ratu je, zajedno s najbližim i najpouzdanijim urotnicima, lagao narodu, koji se hrabro i pošteno borio i u čijim redovima gotovo i nije bilo komunista, da se borba vodi za slobodu domovine, a ne za komunističko poslijeratno preuzimanje vlasti u Jugoslaviji. A da se radilo samo o vlasti, vidi se i po tome što je Tito u tijeku rata predložio Nijemcima da s njim sklope pakt o nenapadanju – Wehrmacht i Titova vojska sklopile bi mir, Tito bi ratovao samo protiv četnika i Talijana, a Nijemci bi mu prepustili dio Bosne da tamo napravi svoju državu. U vezi s tim u Zagreb je došlo Titovo izaslanstvo. Odsjelo je u Esplanadi. Ne znam zašto su pregovori propali, pa je Tito tako ostao bez svoje države sve do mjeseca svibnja 1945.

A kad je rat završio, Titova vojska zauzela je cijelu Jugoslaviju (htjela je i više, ali joj Saveznici nisu dopustili), a Partija je u njoj uvela „staljinizam, okrutni sistem jednopartijske diktature“ (riječi Slavka Goldsteina), lažući o slobodnim izborima (,,Prvi slobodni izbori bez pendreka i žandara“) i demokraciji, pa se zapanjeno stanovništvo pitalo kakvo mu se to odjednom čudnovato oslobođenje događa i radije je taj povijesni događaj nazivalo preokretom, ali ne dugo, jer OZNA nije imala razumijevanja za takve jezične slobode.

Tako se Tito domogao neograničene vlasti – svog jedinog životnog cilja još od predratnog zlopaćenja u SSSR-u i Aleksandrovoj Jugoslaviji.

Zaključak: komunizam nije jednak fašizmu, nego je mnogo gori od njega.