Identiteti i kontrasti

Ciklus iberoameričkog filma održan u kinu Tuškanac u prvoj polovici studenog donio je vrstan, intrigantan i uglavnom ujednačen program. Manje ili više svježi naslovi iz kinematografija Brazila, Čilea, Španjolske i Portugala bavili su se temama osobnih i društvenih identiteta, odnosa sadašnjosti i prošlosti te s tim u vezi prijelomnim razdobljima iz burnih nacionalnih povijesti, izravnije ili posrednije rodne i spolne problematike, kao i nadilaženja ili rušenja nerijetko politikom obojenih socioloških i kulturoloških tabua i barijera. Među prikazanim naslovima kakvoćom se očekivano izdvojila sjajna drama Mlijeko tuge, drugi redateljski projekt peruanske scenaristice i redateljice Claudije Llosa, pobjednički film Berlinskog festivala 2009, ovjenčan i nagradom FIPRESCI. Storiju o mirnoj i introvertiranoj djevojci Fausti koja, dok kao služavka radi kod imućne obitelji iz Lime, priprema majčin pogreb, odlikuju bogat i intrigantan socijalni kontekst, izražen i dojmljiv tjeskobni ugođaj, sugestivna režija, odlični glumački nastupi te vrlo efektna posveta ženama žrtvama silovanja u građanskom ratu početkom 1980-ih godina od strane pripadnika maoističkog pokreta Sandero Luminoso. U prvom peruanskom filmu nominiranu za Oscar Claudia Llosa bavi se peruanskim narodnim vjerovanjem da su se traume tada silovanih žena majčinim mlijekom prenijele na djecu te da tragični događaji u vremenima ratova i nasilja trajno mijenjaju živote ne samo njima zahvaćenih osoba nego i sljedećih naraštaja. Temeljeno na knjizi Entre Prójimos autorice Kimberly Theidon, profesorice antropologije s Harvarda i ravnateljice Instituta za socijalnu pravdu Praxis, Mlijeko tuge je film koji počiva na snažnim kontrastima. Pokopu Faustine majke tako je kontrastirano vjenčanje djevojčina rođaka, a čitavim filmom tradicija se sukobljava sa suvremenošću te bivaju jasno istaknute klasne razlike. Od uvodnog prizora majke na samrti koja elegičnom pjesmom otkriva kakve je sve strahote doživjela, preko saznanja da je njezina upadljivo distancirana kći u vrijeme mira u svrhu zaštite od mogućeg silovanja u spolni organ stavila krumpir, do otkrića djevojčina pjevačkog dara koji je naslijedila od pokojnice, Mlijeko tuge osvaja suptilnošću, meditativnošću i metaforičnošću koje su apostrofirane dugim kadrovima i polaganim ritmom. Film koji se prošle zime prikazivao u domaćim kinima svakako će se za koji tjedan naći na brojnim listama najuspjelijih naslova ovogodišnjeg kinorepertoara.

Pesimistični kontekst

Već od uvodne sekvence u kojoj si muškarac na rubu očaja pokušava prerezati vene, snažna zatvorska drama Ćelija 211 redatelja Daniela Monzóna pokazuje se kao film koji ne biste preporučili baš svakomu. Posrijedi je adaptacija hvaljenoga romana španjolskog pisca Francisca Pereza Gandula, izvrsno režirano ostvarenje dokumentarističke autentičnosti, koje nudi izravnu, brutalnu i nelagodnu sliku svagdana zatočenika i čuvara iza zidina španjolskoga zatvora. Vrlo sigurna režija, odlične glumačke interpretacije, savršen ritam i dramaturška cjelovitost obilježja su filma za čiji je uspjeh podjednako zaslužan i potpisnik scenarističkoga predloška Jorge Guerricaechevarría (Živo meso, Dan zvijeri, Perdita Durango). Film istodobno funkcionira i kao vrlo intrigantna i razmjerno slojevita karakterna studija kakvoćom superiornija mnogim poznatijim tematski srodnim ostvarenjima poput Frankenheimerove Pobune u zatvoru Attica ili Siegelova Bijega iz Alcatraza te je usporediva s kultnom HBO-ovom televizijskom serijom Oz.

Kadar iz filma Mlijeko tuge

Kadar iz filma Metoda

Iznadprosječno uspjela romantična triler-drama Carancho suscenarista i redatelja Pabla Trapera storija je o odvjetniku iz Buenos Airesa koji je zbog gubitka licencije prisiljen pod okriljem mafije loviti žrtve prometnih nesreća i namještati prijevare osiguravajućih društava te koji se zbog ljubavi prema mladoj liječnici narkomanki odluči vratiti na pravi put, svjestan da će se tako sukobiti s mafijom. Autor spretno varira i nadilazi žanrovske konvencije, no pritom se prečesto oslanja na ironiju i crni humor, što uvijek ne polučuje željene rezultate. Pesimistični socijalni kontekst i ovdje je izražen, a prate ga povremeno naglašene stilizacije i ubacivanje neorealističkih melodramskih elemenata. Unutarnja tjeskoba i tragična predestiniranost protagonista gotovo su opipljive, ponajviše zahvaljujući izvrsnoj izvedbi markantnoga Ricarda Darína, znana iz Oscarom ovjenčane politizirane romantične drame Tajna u njihovim očima. U rukama vještijeg i iskusnijeg redatelja ovakva se priča mogla pretočiti u remek-djelo, no i ovako je riječ o vrlo dobru filmu.

Komorne karakterne studije

Protok vremena jako dobro čini nagrađivanoj egzistencijalnoj psihološkoj drami Metoda redatelja Marcela Pińeyra i scenarista Matea Gila, koja je danas aktualnija nego u vrijeme nastanka 2005. Posrijedi je naglašeno komorna karakterna i socijalna studija, radnja koje se gotovo u potpunosti odvija u jednoj prostoriji poslovnoga nebodera u Madridu, u kojoj se nalazi sedmoro kandidata za dobivanje unosnog posla nižerangiranog šefa multinacionalne korporacije. Od njih sedmoro posao bi mogla dobiti samo jedna osoba, a natječaj se provodi istovremenom komunikacijom putem zaslona računala, čijim se gašenjem pojedinom kandidatu sugerira da je eliminiran. Tu je prividno ljubazna korporacijska tajnica kao jedini živi predstavnik tvrtke, koja kandidate manje ili više otvoreno međusobno antagonizira. A tu je i mnoštvo glasnih prosvjednika koji oko nebodera demonstriraju protiv globalizacije i Međunarodnog monetarnog fonda. Svi očekivani detalji testiranja su tu, i zaklinjanja u navodni kolektivni duh, suradnju i prijateljstvo, i prisiljavanje na otkrivanje i najintimnijih tajni da bi se dokazala lojalnost tvrtki, i međusobna prokazivanja i podmetanja klipova. Situaciju dodatno usložnjava činjenica da su svi kandidati, dvije žene i petorica muškaraca, već na unosnim radnim mjestima te da na cjelodnevno ponižavanje i gaženje vlastitoga dostojanstva u savršeno zvučno izoliranoj sobi u koju ne dopire buka s ulice pristaju isključivo iz karijerističkih pobuda. Karakterno raspoređeni od većinom pozitivnih do pretežno negativnih osoba, oni su naizgled svjesni opravdanosti zahtjeva prosvjednika koje neki intimno i odobravaju, no istodobno su spremni pogaziti sva načela i posljednje ostatke vlastite ljudskosti, etičnosti i dostojanstva. Kako se zasloni pred nekima od njih gase, napetost raste, a iza ugodnih vanjština i elegantnih odijela izbijaju licemjerje, prijetvornost, spremnost na laž i gotovo doslovno zabijanje noža u leđa. A kad jedna kandidatkinja u završnici bude izdana od nekadašnjeg ljubavnika, koji je poslu ponovno dao prednost pred njezinim prijedlogom za novi zajednički početak, te kad ona zakorači na apokaliptičnu ulicu s kršem, lomom i gorućim automobilima, postaje jasno da je Metoda mogla i morala biti još slojevitije, sugestivnije i provokativnije djelo.

Od preostalih filmova svakako vrijedi izdvojiti ponešto teatralnu te artificijelnu, no unatoč tomu vrlo uspjelu egzistencijalnu dramu Vrijeme mira redatelja Daniela Filha, ekranizaciju drame Bosca Brazila, koja se također gotovo u cijelosti odigrava u skladišnoj prostoriji u luci Rio de Janeira. Film nudi arhetipsku priču o srazu obrazovanog i duhovitog slobodnog mislioca s neobrazovanim, krutim i tupim predstavnikom zakona i sile pred kraj rata u travnju 1945, konkretno izbjegloga poljskog Židova koji u Brazilu želi započeti novi život i intelektualno ograničena pripadnika političke policije predsjednika Vargasa. S jedne je strane unatoč tragediji svoje obitelji i svog naroda obrazovanjem superioran, vedar, otvoren i neuništivo optimističan čovjek, zvanjem glumac, koji drži da će kao farmer biti od koristi zemlji u koju stiže, a s druge paranoidan birokratski um koji u svakome oko sebe detektira nacionalne, političke i ideološke neprijatelje. I ovdje je pred nama karakterna studija koja predočava sraz nesputanog uma i batinaškog sustava, slobodnog pojedinca i agresivnog nasilnika, odnosno liberalnog i totalitarnog duha.