Hrvatska ratna drama 1991–2011.

Popis hrvatskih ratnih drama u posljednjih dvadeset godina sadrži 95 tekstova, što je brojka koja će mnoge iznenaditi. U njemu ima nekoliko zanimljivosti. Prvo, velik broj samih drama – toliko o tome da „nema ratnih drama“! – drugo kvaliteta dramskog pisma, koje je veoma bogato u tematskom i u žanrovskom smislu

Često se u hrvatskim kazališnim krugovima čuje da nema hrvatske ratne drame, a pritom se misli na nedostatak drame koja tematizira Domovinski rat općenito („Jedna od rijetkih hrvatskih drama što je progovorila o našoj ratnoj stvarnosti“ – Dubravka Vrgoč, Vjesnik, 24. travnja 2011) ili kvalitetnih dosega („I dok je hrvatskim kazalištima trebalo desetak godina da se počnu pojavljivati prve relevantne drame o traumama koje je ostavio Domovinski rat…“ – Jasen Boko, Vijenac, 4. prosinca 2008). Ta se tvrdnja prenosi i u teoriju pa će doktorat Darka Lukića o američkoj i hrvatskoj ratnoj drami uzeti u analizu samo 16 (slovima: šesnaest) hrvatskih drama!

Ratni mjuzikl, priča o splitskoj ulici koju promijeni rat. Snježana Sinovčić/Lada Martinac, Živim, režija Robert Raponja, HNK Split, 1993.

Budući da intenzivno pratim hrvatsko dramsko pismo, te bi mi izjave svaki put zaparale uši, sve dok nisam sjela i napravila ozbiljno istraživanje. Uzela sam od 1991. do 2011. sve javno dostupne drame (objavljene u časopisima i/ili knjigama i/ili izvedene na radiju i/ili kazalištu) i izdvojila one koje tematiziraju rat ili im je barem jedan lik izravno vezan uz rat (ratnik, povratnik iz rata, izbjeglica, prognanik, žrtva…).

Hrvatska ratna drama ili stotinu naslova od alegorije do komedije!

Broj do kojeg sam došla i mene je iznenadio! Popis danas sadrži 95 drama respektabilnih autorskih imena svih generacija. Nadahnuće ide od fakcije (autor je bio sudionik događanja kao Međimorec, Barba, Špišić, Hitrec i dr.) preko posredne fakcije (istiniti događaji za koje autor posredno zna, Lydia Scheuermann Hodak) do fikcije, dakle izmišljenoga događaja, ali nadahnuta stvarnim događajima.

Kazalište kao meta: HNK u Osijeku pogođeno je direktnim projektilom 16. 11. 1991.

Drame su tematski raznolike. Od Domovinskoga rata kroz oči novinara (Špišićev Dobrodošli u rat, Tribusonov Povratak u Nuštar), političare koji pokreću rat (Bakarićev Whiskey za njegovu ekscelenciju ili Bakmazov Bazen) ratnika ili jednostavno ljudi koji prolaze ratne strahote (Miroslav Mađer, Natrag u mir; Zvonimir Majdak, Smrtonosni povratak) ili tegobe (Hrvoje Hitrec, Jedna noć u skloništu; Luko Paljetak, Uzbuna; Sinovčić/Martinac, Živim). Još je više obrađeno poraće s brojnim dramama razočaranih (Hrvoje Barbir Barba, Telmah; Miro Međimorec, Kako je Filoktet postao Jastreb) ili izgubljenih ratnika (Mihanović, Žaba; Igor Hamer, Samo jučerašnja vijest; Mate Matišić, Ničiji sin) ili pasivnih stradalnika rata poput civila ili izbjeglica (Lydija Scheuermann Hodak, Slike Marijine; Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a). Tu su i kronike događanja, bilo društvenih (Miro Međimorec, Vukovarski nokturno; Damir Petričević, Prolaznici; Ivo Brešan, Utvare) bilo privatnih (Amir Bukvić, Tko je srušio Berlinski zid) te drame o lažnim ili pokvarenim ratnicima (Ivan Vidić, Veliki bijeli zec; Mate Matišić, Žena bez tijela). Ima i drama o suvremenoj stvarnosti u kojima je jedan lik vezan uz rat, ali bi te drame mogle funkcionirati i bez toga (Boro Radaković, Dobrodošli u rat; Filip Šovagović, Ptičice; Zorica Radaković, Susjede; Lada Kaštelan, Prije sna) jer su u drami dominante političke implikacije društva ili osobni problemi. Ratni lik je više ilustracija nego organski dio priče ili poticaj priči.

Jedna od najboljih drama koja je uspjela govoriti o teškim temama afirmirajući ljudske vrijednosti: Dubravko Mihanović: Žaba, Kamerni teatar, Sarajevo, 2008.

Drame su raznolike i žanrovski. Većina je drama u užem smislu riječi s tragičnim krajem (Špišić, Dobrodošli u rat; Majdak, Natrag u mir), ali postoje i drame s afirmativnim krajem u kojima glavni lik na kraju postiže neku vrst razrješenja tragične situacije ili pomirenja s tragičnom situacijom (Lydia Scheuermann Hodak, Slike Marijine; Mihanović, Žaba; Tribuson, Doviđenja u Nuštru). Iako je većina drama izvedena na radiju, neke su doista radiofonske kao Blublanche, tango i rat Katje Šimunić, satkana u potpunosti od zvuka i glazbe, o dvjema djevojkama koje odlaze u ratni Osijek.

Na popisu je sedamnaest djela tzv. lakših žanrova! U rasponu su od mjuzikla (Martinac/Sinovčić, Živim) o životu splitske ulice kojoj se normalni život pretvara u ratni, preko kabareta (Mujičić/Senker, Bratorazvodna parnica), klasične komedije sa sretnim krajem (Miro Gavran, Deložacija; Lydia Scheuermann, Žurim, dolazi mi moja maserka; Zvonimir Zoričić, Tatarski biftek; Ljubomir Kerekeš, Povratak ratnika) ili melodramatske komedije s tragičnim krajem (Matko Sršen, Gospar Lukša i gospar Posro; Milan Grgić, Sv. Roko na brdu) do crne komedije s tragičnim krajem (Mate Matišić, Sinovi umiru prvi; Nina Mitrović, Komšiluk naglavačke).

U dvadeset godina napisano je čak devetnaest alegorija. To su drame koje, iako nedvojbeno nadahnute našim ratnim događanjima, govore o nekom drugom ratu koji može biti smješten u prošlost (Tomislav Bakarić, Hasanaga; Vlatko Perković, Tomislav); u neke sadašnje tuđe ratove (Ivana Sajko, Žena-bomba, koja govori o teroristici; Slobodan Šnajder, Zmijin svlak ili Stvor, o silovanim ženama u Bosni) ili u neimenovani prostor/vrijeme (Josip Vela, Medeja 1995; Sibila Petlevski, Ledeni general; Gordana Ostović, Parsifal; Milko Valent, Gola Europa).

U ovom popisu ima nekoliko zanimljivosti. Prvo, sam veliki broj drama – toliko o tome da „nema ratnih drama“ ili da „nema prikaza po/ratne stvarnosti“! Provedena analiza pokazuje da je slika rata koju nudi hrvatsko dramsko pismo prvo kvalitetna (sve su te drame na profesionalnoj razini dramskog pisma, a mnoge od njih su iznimna ostvarenja), a drugo veoma bogata (raznolika i u tematskom i u žanrovskom smislu).

I 2012. donosi nova ostvarenja

Zanimljiv je i vremenski raspon nastajanja jer je očigledno da je tema Domovinskog rata intrigirala pisce od prvoga dana rata: odmah nakon napada igrani su kabaret Bratorazvodna parnica (u Vojarni Rakitje), na razrušenoj osječkoj sceni Špišićev Dobrodošli u rat, a u opkoljenom Dubrovniku Sršenov Gospar Lukša i gospar Posro, da bi do kraja rata (1995) bile napisane 32 drame, od čega je trinaest izvedeno u kazalištima, dok su ostale izvedene samo na radiju i/ili objavljene. Zanimanje za tu temu traje do danas, jer se za početak 2012. u Gavelli priprema premijera Davora Špišića Crne oči, a u Histrionima Stanari izgubljenog doma Dubravka Jelačića Bužimskog, koji također idu u ovu kategoriju, ali ne i u popis jer sam uzela djela objavljena samo do 2011.