Glazba je sveta umjetnost

Umrla je Srebrenka Sena Jurinac, jedna od najvećih svjetskih sopranistica druge polovice 20. stoljeća. Umrla je 22. studenoga u Augsburgu, gdje je živjela, nepunih mjesec dana nakon 90. rođendana. Živim nastupima na pozornici, a osobito snimkama, postavila je visoke umjetničke i pjevačko-interpretativne kriterije za tumačenje uloga u operama Mozarta i Richarda Straussa. Četiri desetljeća bila je jedna od najuglednijih primadona Bečke drževne opere te rado viđena gošća vodećih njemačkih opernih kuća, londonske Kraljevske opere, milanske Scale te festivala u Edinburghu, Glyndebourneu, Salzburgu i Bayreuthu. Nastupala je i snimala s najvećim pjevačima i najvećim dirigentima svojega doba. Dovoljno je spomenuti Böhma, Furtwänglera, Kripsa, Buscha, Klemperera, Knappertsbuscha, Mitropulosa, Karajana i Matačića.

Sena Jurinac / Snimio Boris Ščitar

Rođena je 24. listopada 1921, od majke Bečanke i oca Varaždinca, u Travniku, gdje je otac bio u vojnoj službi. Pučku školu polazila je u Lukavcu kraj Tuzle, a gimnaziju u Zagrebu, gdje je učila pjevanje kod profesorice Marije Kostrenčić. Vraćajući se s prvoga sata pjevanja, vidjela je u novinama vijest o napadu Njemačke na Poljsku. Debitirala je 1942. u Zagrebačkoj operi kao Mimi u Puccinijevoj La Boheme i ubrzo položila audiciju u Bečkoj državnoj operi (BDO), kamo je otišla u jeku završetka rata i bombardiranja. U Zagrebu je 1943. snimila film Lisinski Oktaviana Miletića, prvi hrvatski zvučni dugometražni igrani film. Tumačila je ulogu prve hrvatske primadone, grofice Sidonije Rubido Erdödy. Na praizvedbi Papandopulove opere Sunčanica pjevala je naslovnu ulogu.

U Beču je prvi put nastupila 1. svibnja 1945. u predstavi Mozartova Figarova pira, koju je zapovjedio sovjetski vojni zapovjednik grada. Pjevala je Cherubina, jednu od svojih nenadmašnih uloga u hlačama, muških uloga namijenjenih ženskom glasu, za koje se specijalizirala. Samo u Beču Cherubina je pjevala 129 puta, Oktavijana u Kavaliru s ružom 79 puta i Skladatelja u Ariadni na Naxosu 58 puta, pa tako i Skladateljeve stihove iz naslova ovog nekrologa Musik ist eine heilige Kunst, kojih se, kao uzvišena mota, pridržavala cijeli život. Sve su to mezzosopranske uloge kojima se glasom idealno prilagodila i ostvarila glumački dojmljive, istinske likove mladića. Proučavala je kako mladići hodaju, kako se drže i izgledaju, da bi na sceni bila što uvjerljivija. Svojevrstan kontrapunkt bila je uloga Leonore u Fideliju, uloga žene Leonore koja se preodijeva u muškarca Fidelija kako bi spasila supruga iz tamnice. Tu je morala glumački dočarati napor žene da izgleda poput muškarca.

U BDO-u je Sena, kako su njezino ime Srebrenka ondje skratili, do umirovljenja 1982. pjevala 46 uloga i nastupila 1268 puta. Najviše je pjevala u operama Mozarta i Richarda Straussa, ali i druge uloge u rasponu od lirskoga do mladodramskog soprana – Toscu, Madamu Butterfly, Elizabetu u Don Carlosu, Desdemonu u Otellu, Massenetovu Manon. Kao malokoja pjevačica pjevala je po dvije uloge u istoj operi – Cherubina i Groficu u Figarovu piru, Dorabellu i Fiordiligi u Cosi fan tutte, Iliju i Elektru u Idomenu, Donnu Elviru i Donnu Annu u Don Giovanniju, Marzellinu i Leonoru u Fideliju, Oktavijana i Maršalicu u Kavaliru s ružom, Jenufu i Crkvenjarku u Jenufi. Samuel Barber želio ju je za praizvedbu svoje opere Vanessa u Metropolitanu 1958, ali je odbila, jer je smatrala kako joj ta uloga ne leži.

Nije u Beču odmah postala zvijezda. Prvih godina pjevala je zaista mnogo, najrazličitije uloge, ali pomalo u sjeni ondašnjih primadona. Tek su joj nastupi na festivalima u Edinburghu i Glyndebourneu početkom pedesetih donijeli slavu. Malo-pomalo, osvojila je bečku publiku, postala njezinom miljenicom, dobila naslov austrijske komorne pjevačice i počasne članice BDO-a te druge počasti i nagrade. U povodu njezina 90. rođendana BDO postavila je u Opernome muzeju izložbu fotografija i dokumenata, koja je još u tijeku (26. rujna–8. siječnja), a Opera HNK-a u Zagrebu izvela je 24. listopada predstavu La Boheme sa sopranisticom Lanom Kos u ulozi Mimi.

Sena Jurinac smatrala je da svaki scenski umjetnik treba imati treće oko i treće uho koje će ga kontrolirati na pozornici, koje će spriječiti prevelika uživljavanja i nastupu dati pravu mjeru, jer je scenska umjetnost velikim dijelom čisti zanat koji valja dobro izučiti.