Fragmenti jezika koji nestaje

Knjiga Katharine Tyran važan je nastavak proučavanja gradišćanskohrvatskih govora, koje je potrebno i dalje i intenzivno istraživati, kao i ostalu dijasporu, s obzirom na ubrzanu asimilaciju

Prije desetak godina objavljeno je djelo Dramatizirani kajkavski Marijin plač iz Erdelja (Budimpešta, 2000) Ištvana Lukača, Hrvata kajkavca iz Mađarske, profesora na budimpeštanskoj slavistici. Donesen je mali rukopis (23 str.) iz 1626, koji je veliko otkriće i za hrvatsku dijasporu i za hrvatski jezik i hrvatsku književnost. Plač je otkriven tek 1985, a sakrili su ga, zazidali, erdeljski franjevci s drugim svojim knjigama 1944.

Nedavno se pojavilo novo vrlo važno znanstveno djelo i za hrvatsku dijasporu – gradišćanske Hrvate, nekad u zapadnoj Ugarskoj, ali i za hrvatski jezik u cjelini. Objavljena je dvojezično (njemački i hrvatski) monografija Katarine Tyran Klimpuški rukopisni fragment — analiza najstarijega poznatoga pisanoga i jezičnoga spomenika gradišćanskih Hrvata. Monografija je diplomski rad na bečkoj slavistici 2007, pod mentorstvom Nikole Benčića, a izdao ju je Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata u seriji svojih izdanja znanstvenih publikacija. Na hrvatski književni jezik prevela ju je Aleksandra Ščukanec.

Djelo se bavi hrvatskim tekstom iz 1564. na stražnjim koricama klimpuškoga latinskoga misala, koji je tiskan u Ostrogonu 1501. Zapis je poznat od 1861, a prikazivan je u manjim člancima. Sada se čuva u Biskupskom arhivu i knjižnici u gradu Jura (Győr) na sjeverozapadu Mađarske.

U misalu ima više upisa na koricama – na njemačkom, hrvatskom i latinskom jeziku, i to latinicom, ćirilicom i glagoljicom. Zapisi na hrvatskom jeziku, na stražnjoj stranici, opsega su ľ stranice (25x22,5 cm).

Nikola Benčić je pri predstavljanju knjige istaknuo: „Ovom knjigom se u misli vraćamo najzad u prva desetljeća našega doseljenja. Ona nam otkriva mali obločić u zburkanu i tajnovitu, morebit pozabljenu i zametenu povijest naše prošlosti. I svejedno kako ponosni smo na našu prosvišćenost i prosvišćenu sadašnjost i kričimo za suvrimenimi modeli, zanemarenom prošlosti i traženjem nek čisto novih modelov za svladanje sadašnjosti, rižemo si žilje. Znamo vrlo dobro, da bez čvrstih temeljev nimamo budućnosti. (…) nenavidan sam austrijskoj mladini, ka bez štentanja zna što su Nibelungeni (…) na ugarskoj strani zna svaki sroćkoš napamet citirati prve rede nadgrobnoga govora: Ld-tjdtuk feleim szumtiikhel... (Vidite moji bližnji vaši/ni očima...). To znaju i naši Hrvati ovde i na drugoj (Ugarskoj; op. ur.) strani granice ali sumnjim da znaju hrvatsku Bašćansku ploču ili naš prvi pismeni spomenik iz Klimpušne mašne knjige.“

Kopija originalnoga Klimpuškoga misala

Hrvatski spomenik na ćirilici i glagoljici

Taj je jezični spomenik pisan ćirilicom i glagoljicom, od kojih se ni jedna ni druga tradicija pisma nije održala među gradišćanskim Hrvatima. Postoji još jedan zapis na ćirilici kod gradišćanskih Hrvata, i to potpis legendarnoga branitelja grada Kisega Nikole (Mikulice) Jurišića pod izvještajem caru Ferdinandu 1532.

Glavni dio teksta pisan je ćirilicom, pa je najstariji gradišćanskohrvatski jezični spomenik u mađarskoj književnosti uziman kao srpski spomenik (jer se ćirilica povezivala sa srpskim ili ruskim jezikom), ali to je zapadna, hrvatska ćirilica (bosančica). Potpisan je svećenik Georgium Vuković de Jastrebarska (Jastrebarsko) i naveo je godinu 1561, što neće biti točno. Uz Vukovića spominju se i svećenici Filipović (ruga se Vukoviću zbog pjesničke (ne)spretnosti) i glagoljaš Juraj Živanić (potpisao se kao pop, što je karakteristično za glagoljaše; u Gradišću se u narodu održala riječ kao pogrdna).

Važnost je spomenika u pismu i jeziku, a ne u sadržaju, jer je to Očenaš i uskršnja pjesma Kristuš se gori usta, koja se nalazi se i u kajkavskoj Pavlinskoj pjesmarici (1644).

Spomenik daje posredno odgovor i na pitanje kada su se Hrvati doselili u Klimpuh. Godine 1564. sigurno su tamo, možda već i 1561. Zapis iz 1536. svjedoči o Klimpuhu kao njemačkom selu, dakle Hrvati su se doselili između 1536. i 1564.

U Klimpuhu su Hrvati trebali Očenaš na svom jeziku zbog staroslavenske liturgije hrvatskih svećenika glagoljaša, koji su išli sa svojim vjernicima u novu zemlju. Obred na vlastitom jeziku, po Drugom vatikanskom koncilu normalno u Rimokatoličkoj crkvi, bilo je stoljećima običaj u Hrvata, pa tako negdje i u novoj domovini u 16. stoljeću. Da je klimpuški župnik mislio na hrvatskom jeziku, potvrđuje Očenaš, a zapisao je uz osnovnu molitvu i dvije molbe: „ I ne vavedi nas v napast zbavi nas od neprijazni. Amen (....) Otvet. Na izbavi nas ot neprijauzni. I ne v-pelyai nafz va skunzavanye, nego oszlobodi nasz od zla.“

Posebnu povlasticu nekih sela u šopronskoj i požunskoj županiji (Požun – danas Bratislava) staroslavenske mise dokazuju povijesni dokumenti i zapis samostanskoga vijeća, u kojem je zabilježeno da je 1564. Klimpuh imao staroslavensku službu Božju. Godine 1592. svećenici pišu donjoaustrijskom samostanskom vijeću preporuku da i hrvatski svećenici budu u redovitoj župnoj mreži, dakle bili su izvan nje. Do kraja stoljeća vladala je tolerantnost vjeroispovijedi, a stanje se zaoštrava po sinodi u Sambotelu (1579).

Zapis čine tri dijela: Očenaš, Uskršnja pjesma i bilješke, gdje se uz hrvatski jezik nalaze i napomene na latinskom. Autorica daje pregled prethodnih istraživanja, opisuje svoj postupak. Prikazuje širi kontekst u vezi s fragmentom – povijesnu pozadinu, crkvenopovijesne odnose, osvrće se na povijest jezika i književnosti. Prikazuje se struktura, jezik i pismo hrvatskoga fragmenta, govori se o sadržaju, paleografiji ćirilice i glagoljice, pravopisu, fonologiji (glasovima), morfologiji i leksiku. Tekst Očenaša najvećim je dijelom jednak današnjem liku molitve. Uz male razlike, samo zadnji redak odstupa donoseći elemente crkvenoslavenskoga jezika. Uskršnja pjesma najstarija je zapisana pjesma gradišćanskih Hrvata, ali danas nije poznata u Gradišću.

U zaključku Katharina Tyran piše: „U jeziku fragmenta pronalazimo i čakavske i kajkavske elemente, pa možemo govoriti o jezičnom obliku koji je mješavina dvaju spomenutih dijalekata. To potvrđuju i druga istraživanja o jeziku gradišćanskih Hrvata. (…) u jeziku fragmenta u nekim se dijelovima, uz kraći dio na crkvenoslavenskom, pojavljuju arhaizmi, no najvećim se dijelom ipak podudara s jezikom kojim se danas koriste gradišćanski Hrvati. (…) Iz književnopovijesne se perspektive ovaj fragment (…) može smatrati početkom samostalne književne produkcije.“

Nedovoljno istraženi hrvatski govori u Hrvatskoj

Na kraju, nešto o istraživanju naših narodnih govora, u zemlji i dijaspori, odnosno gradišćanskih govora, iako to zahtijeva poseban rad. Gradišćanskohrvatske govore potrebno je i dalje i intenzivno istraživati, kao i ostalu dijasporu, s obzirom na ubrzanu asimilaciju. Oni su srećom relativno dobro istraženi i opisani, zahvaljujući mnogim istraživačima. Posebno bih istaknuo da su među prvima u svijetu, uz neke druge hrvatske govore, koji su zvučno snimani, te rad Gerharda Neweklowskoga, osobito njegovu monografiju Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete (Hrvatski govori u Gradišću i susjednim područjima). Ipak, (paradoksalno?) hrvatski narodni govori u samoj Hrvatskoj nisu dovoljno istraženi – nije učinjeno ono što su Nijemci i Francuzi učinili za svoj jezik u 19. stoljeću, tj. nisu istraženi dokraja govori temeljne mreže jezičnoga prostora (punktovi, odabrani govori, hrvatskoga jezičnoga atlasa), kako bi se dobila osnovna slika cijeloga hrvatskoga jezika. Ostala je neistražena još četvrtina punktova, istraživanje traje već dvije trećine stoljeća (Makedonci su to primjerice učinili za jedno desetljeće).