Film jasne duhovne dimenzije

Film Put američkoga redatelja i glumca Emilija Esteveza nedvojbeno možemo uvrstiti u podžanr filma ceste ili filma putovanja. Ipak, malokad u filmu ceste nailazimo na put hodočasničkih proporcija, a ovome uratku upravo je glasoviti Camino de Santiago, uz dijelove Francuske i Španjolske, zaleđe radnje. Kako je Estevez i scenarist i koproducent filma, možemo ga bespogovorno označiti i autorskom osobnošću prijelomnom za oblikovanje filmske građe i dojmljivost cjeline.

Martin Sheen nadmoćno vlada filmskim prostorom

Središnji lik oca (Martin Sheen), sređeni kalifornijski oftalmolog, mora se suočiti sa smrti sina (Emilio Estevez), koji je odustao od napretka u karijeri i posvetio se putovanjima svijetom. Umjesto da tijelo prenese u Sjedinjene Države, otac ga dade kremirati i odlučuje se nastaviti sinov put do svetišta Sv. Jakova u španjolskome gradu Compostelli. Filmovi putovanja često predočavaju niz slikovitih vinjeta, događaja i protagonista, pa bez poteškoća možemo ustanoviti da ni Put u tome nije iznimka. No struktura toga filma obilježena je i korelacijom središnjega lika s trima sporednim likovima, koji su isprva ovlašno povezani, a zatim s protagonistom čine osebujnu skupinu. Zbog karakternih razlika, društvenih i nacionalnih predznaka, potpuno je usuglašavanje takve skupine gotovo nemoguće. No mitska funkcija putovanja zamalo da ukida opreke, mjestimična međusobna trvenja se stišavaju, a karakteri se određuju u odnosu prema cilju puta.

Nije teško ustvrditi da glumačku središnjicu filma zauzima Estevezov glasoviti otac Martin Sheen. Nadmoćno, ali i nenametljivo, Sheen vlada filmskim prostorom, bez poteškoća utjelovljujući zadani lik, sa sjajnim emocionalnim i duhovnim promjenama, taj glumac u Putu doseže razinu izvrsnoga, sukladno ponajboljim ostvarenjima karijere. Razmjerna mu je protuteža izvedba Yoricka van Wageningena u liku dobrodušnoga Nizozemca Joosta, dok je gluma Jamesa Nesbitta kao pisca Jacka pomalo maniristična u namijenjenoj mu početnoj iritantnosti i kasnijem usuglašavanju toga sporednoga lika. Glumački je pak doseg Debore Kare Unger na trenutke proturječan. Prvobitna agresivnost odveć je napadna, no u kasnijoj izvedbi ta se glumica usuglasila u izvedbi protagonistice Kanađanke, lika i karaktera nalik svojedobno glasovitoj kantautorici Joni Mitchell ili pjevačici i povremenoj glumici Nico. Nužno je navesti i da većinu likova ostvaruju pravi hodočasnici znamenitoga puta Sv. Jakova, kao i da izvorna romska zajednica tumači likove vlastitoga nacionalnog predznaka.

Ne treba zaboraviti podatak da je u slučaju petog Estevezova dugometražnog igranoga filma posrijedi američko-španjolska koprodukcija, kao ni da je film snimljen na lokacijama hodočasničkoga puta. Zbog toga je vjerodostojnost snimateljskoga rada Juana Miguela Azpiroza iznimna. Azpiroz bez zazora rabi eksterijere ne kao puko zaleđe, nego kao djelotvoran dramaturški segment. Redateljevo je raskadriravanje scena uz snimateljevo dostignuće izrazito ugođajno te uspješno prelazi razdoblja. Pritom evokativnost filma promišljenim postupkom postaje gotovo starinska, u najboljem smislu riječi. Gledatelj se neprestano nalazi na razmeđu dojma 1970-ih i suvremenog, s blagim okusom 1990-ih. Takvu sustavnu predočavanju pomaže i glazbeni postav Tylera Batesa. Taj skladatelj filmske glazbe mjestimično evocira glazbu Boba Dylana za film Pat Garrett i Billy the Kid Sama Peckinpaha (1973), a u soundtracku rabi i glazbu 1970-ih istaknutoga kantautora Jamesa Taylora i zanemarenog a izvrsnog Nicka Drakea. Zanimljivo je da posezanje za suvremenijom pop-glazbom Alanis Morissette nadograđuju i moderniji redateljski postupci Emilija Esteveza, gotovo slični videospotovima.

Premda su i Emilio Estevez i Martin Sheen predani katolici, a film se zbiva na hodočasničkome putu, ipak ne svjedočimo upadljivoj religioznosti. Iskazi su vjerskog nenametljivi i ostavljeni gledatelju na samostalnu prosudbu. Pripovjedački, a ne propovjednički vjerski je segment utkan u narativnu građu i kontekst Puta, koji obuhvaća i kulturna i povijesna iskustva, dijaloški određena nekoliko puta tijekom filma. I gotovo začudno, na svršetku nema pročišćenja za većinu protagonista, duboke egzistencijalne promjene, iako je posve jasna duhovna dimenzija dosezanja zadanog cilja. Možda i zbog toga, kada u pretposljednjoj sceni uočavamo središnji lik oca na obali uzburkanoga mora, on interpretativno podsjeća na iznimno djelo njemačkoga slikara Caspara Davida Friedricha iz doba romantizma. Podjednako, završna scena izmicanja iz kršćanskoga okružja i sezanja u muslimansko svjedoči o multikulturalnosti filma.

Film Put Emilija Esteveza iznimno je filmsko iskustvo, epskoga raspona i često poetična iskaza. Povelika raspona očitovanih osjećaja, nenametljive vjerske dimenzije, višeslojna povijesnog i kulturnog konteksta, to djelo bez oklijevanja možemo uvrstiti u ponajbolje primjere filma ceste u posljednjih nekoliko godina. Iako zasigurno nije u potpunosti cjelovite građe te možda nije dosegnuo istinski potreban dramaturški vrhunac, film je vrijedno djelo koje se zasigurno može gledati više puta. Ugođajem ga pak nedvojbeno smještamo uz bok odličnim djelima 1970-ih i desetljeća poslije, filmovima podjednako slojevita konteksta i dojmljivosti.