Energični prvorazredni jazz

Zadržavši već ustaljenu programsku she-mu, četiri koncerta u četiri večeri, održan je u studenom u Zagrebu 7. Vip Zagreb Jazz Festival. Organizator se odlučio za prostor primjerene dvorane Kina Studentskog centra, koja je sve četiri večeri bila popunjena do posljednjeg mjesta.

Prvi, zbog prošlogodišnjeg otkaza s nestrpljenjem očekivan koncert, održao je glasoviti pijanist McCoy Tyner sa svojim kvartetom, poznat i kao nekadašnji član kvarteta Johna Coltranea. U tehnici Tynerova sviranja nešto se u međuvremenu promijenilo, no to je rutinirani pijanist McCoy vrlo uspješno nadomjestio konceptom, u kojem doduše nije više bilo onih fascinantnih solističkih bravura izraženih u tisućama nota, ali je tu bilo jako mnogo jazza, i što je najvažnije swinga. Sve se to moglo čuti već u prvim izvedbama Tynerovih originala, i to prije bloka koji je bio najavljivan pod nazivom A Contemporary Exploration Of John Coltrane & Johnny Hartman. McCoy Tyner prihvatio se tog povijesnog, relativno kratka, ali karakteristična razdoblja suradnje saksofonista Johna Coltranea i pjevača Johnnyja Hartmana. Nadahnut tim, ne baš opsežnim, ali svakako važnim opusom, McCoy Tyner želi danas evocirati to relativno kratko zajedništvo Coltranea i Hartmana, u kojem je i sam sudjelovao, ispunivši njime najveći dio zagrebačkoga nastupa. A to je značilo prije svega nazočnost tenor-saksofona u kvartetu, koje se uloge prihvatio izvrsni tenor-saksofonist Chris Potter. Vrlo važnu ulogu u kvartetu odigrao je izvrsni kontrabasist Gerald Cannon koji je pratnjom i izvrsnim solima, uz bubnjara Joea Farnswortha, bio stupom swinga i ritam-sekcije kvarteta. Program je McCoy Tyner započeo trima skladbama, među kojima je bila i Autumn Serenade, nakon koje je započeo najavljen set posvećen nekadašnjoj sprezi Coltrane–Hartman. Ulogu Coltranea preuzeo je izvrsni tenor-saksofonist Chris Potter pomalo neočekivano svirajući gotovo u stilu mainstrem jazza. Bio je znatno tradicionalniji od očekivanoga, dok je Hartmanovu ulogu preuzeo dosad manje poznat vokalist Jose James, otpjevavši skladbe iz razdoblja kojem je bio posvećen niz: Dedicated To You, You are So Beautiful i My One And Only Love. MyCoy Tyner je potom s kvartetom izveo poznatu skladbu Dukea Ellingtona In A Mellowtone, demantiravši sva nagađanja o svom zdravstvenom hendikepu. On je i danas vodeći pijanist u svijetu jazza, a gotovo je dvosatni nastup dokazao da pripada među najbolje koncerte koje smo u proteklih sedam godina na ovim festivalima čuli.

Publika je Pata Methenyja primorala da odsvira bisove / Snimio Zoran Stajčić

Prepuna je dvorana druge večeri dočekala očigledno među publikom vrlo popularna fuzijskog gitarista i skladatelja Pata Methenyja. U svoje ga je okrilje uzeo glasoviti vibrafonist Gary Burton, odredivši mu i dalji smjer stilskog napredovanja, koji će Metheny nastaviti s vlastitim grupama. Metheny, vrlo dobar gitarist, koji piše pod raznim melodijskim utjecajima, pa čak i onima iz sfere country & western glazbe, gradi popularnost na drukčiji način od izvrsna gitarista i skladatelja Georgea Bensona. U uvodu, u kojem je svirao svoje originale, nastupio je najprije sam, a onda su mu se pridružili vrsni kontrabasist Larry Grenadier, pratilac brojnih američkih džezista na gostovanjima u jesenskim jazz-terminima u Europi te pomalo rokerski nastrojen i preglasan bubnjar Bill Stewart. Ako je ovo bila večer Pata Methenyja, onda je bila i Larryja Grenadiera, koji se predstavio izvanserijskom tehnikom instrumenta i fascinantnim idejama i uigranošću s Methenyjem. Uz niz Methenyjevih originalnih i melodijski dosta specifičnih skladbi, jedna od najdojmljivih bila je balada posvećena saksofonistu Deweyju Redmanu. U zadnjem dijelu nastupa Metheny je posegnuo za elektronikom, preciznije rečeno za instrumentom vlastite konstrukcije, nazvanim orchestrion, koji zauzima veći dio pozornice, i već je neko vrijeme integralan dio njegova repertoara, ali očigledno i instrumenta za stjecanje popularnosti u mlađe publike. Nije potrebno naglašavati da je na ustrajavanje brojnoga slušateljstva trio Pata Methenyja morao odsvirati i dodatke.

Blues na više načina

Treći koncert najavljen je kao večer bluesa. Program je ostvario stilski ne baš profiliran orguljaš, klavijaturist, gitarist i vokalist iz Buffala, Lucky Peterson sa svojim triom. Korpulentan i snažan sin znatno poznatijeg oca, blues-interpreta Jamesa Petersona, kojem je jedan od mentora bio legendarni kontrabasist, skladatelj i majstor bluesa Willie Dixon, za svoje je nastupe na europskim pozornicama priredio napadačke, energentski nabijene programe, sastavljene od mješavine soula, rhythm & bluesa, disco sounda, rocka, popa, pa i nekoliko klasičnih blueseva. Lucky Peterson se u svemu tome predstavio kao multiinstrumentalist, svirajući glasovite električne orgulje Hammond, model B-3, bez pedala basova te je stoga u sastavu morao imati i bas-gitarista Timothyja Waitesa, potom električni glasovir te napokon gitaru. Budući da mu je to suvremena tehnika omogućila, s gitarom je mogao svirajući i pjevajući prošetati uzduž i poprijeko gotovo cijele dvorane Studentskog centra, dok je snažna ritam-sekcija s rokerski raspoloženim bubnjarem Raulom Valdesom svirala na pozornici. Tim je načinom komunikacije s publikom dvoranu uspio na neko vrijeme pretvoriti u svojevrstan disco-klub. Nedostajale su u toj atmosferi samo ruke gore i atmosfera plamičaka upaljača. Pa ipak se u tom programskom konglomeratu svega i svačega s nekoliko izvedbi klasičnih bluesova uspio iskupiti. Snažnim je glasom, i posve u stilu čikaškog elektrificiranog urbanog bluesa, predstavio najprije Trouble, Trouble, Trouble, potom kao dijelove svog programa; Trouble In My Soul, My Mojo Workin’ i Hoochie Coochie Man. A kao dodatak showu, toj glazbenoj mješavini, koja je na početku s pozornice i bila najavljena kao zabava, Lucky Peterson izveo je i legendarni blues Sweet Home Chicago.

Ponovni susret sa Sandersom

Nakon gotovo više od četvrt stoljeća od prvog nastupa američkog tenor-saksofonista Pharoaha Sandersa u nekad popularnu zagrebačkom Kulušiću, sa zanimanjem se očekivao ponovni susret s jednim od nasljednika Johna Coltranea. Sanders, rođen 1940, nije više u cvijetu mladosti, ali ga ton i superiorno sviranje saksofona s mnoštvom idejnih rješenja u improvizacijama itekako služe. On ostaje i danas u melodijsko-harmonijskom izričaju neobop-stila, s uporabom flažoleta i tek ponekim izlaskom u free, u inače moderno koncipiranim improvizacijama. Ostaje vjeran i mladenačkoj provenijenciji RB–a te sada i originalnom repertoaru, koji u ovom trenutku dijelom posjeduje i karipski ritmički okus. Ima u tom sviranju dakako i utjecaja njegovih snimanja i druženja s Coltraneom u sferi free-jazza, jer pri izvođenju balada uz krasan ton instrumenta demonstrira i zapaženu vjernost melodiji te inventivnost u završnim kadencama. Drži se već provjerene i dugogodišnje formule sastava – jazz-kvarteta, s klasičnom ritam-sekcijom, u kojoj se članovi s vremenom razumljivo mijenjaju. U kombinaciji koja je završila ovogodišnji 7. VIP Zagreb Jazz Festival bili su, uz Sandersa, koji ovaj put, zanimljivo, nije posezao za sopran-saksofonom, mladi pijanist William Henderson, vrlo dobar i inventivan kontrabasist John Webber te za bolje poznavatelje jazza pravo otkriće, dosad nam manje poznat bubnjar Gregory Bandy. Fantastično prilagođen Sandersovu sviranju protkanim i stilski determiniranim repertoarom izvrsno je naglascima i dinamikom pratio svaku zadanu ritmičku figuru i ideje u improvizacijama leadera i ostalih solista kvarteta, a predstavio se i kao zapažen solist s velikim osjećajem za fill in. Pharoah Sanders je već po ustaljenom običaju nastup priveo kraju izvedbom u kojoj se predstavio i kao vokalni solist, uspostavivši pritom i verbalnu komunikaciju s publikom te podsjetivši na svoj davni zagrebački nastup, kad je u Kulušiću u sličnoj situaciji improvizirao izvrstan blues. I sada je ostvario dobru komunikaciju s publikom, koja je zatražila i napokon nakon nekog vremena ipak dobila i jedan dodatak.

Jazz-profiliranošću i kakvoćom prva i zadnja večer obilježile su program ovogodišnjega 7. VIP Zagreb Jazz Festivala, odjavljena s pozornice kao uvod u sljedeći, koji bi trebao trajati čak šest dana!