Egzistencija osamljenih

Njemački film Strankinja dugometražni je prvenac redateljice Feo Aladag. No ta je Austrijanka u filmsku sredinu pristigla odavna kao glumica, nastupivši u nizu filmova i televizijskih serijala. Premda u svom filmu ne glumi, istodobno je i potpisnica scenarija, pa je možemo označiti i prijelomnom autorskom osobnošću Strankinje, djela koje prikazuje egzistenciju pripadnice useljeničke turske obitelji. Središnji ženski lik Umay nalazi se pritom trajno na razmeđu tradicionalnog nacionalnog podrijetla i težnje za modernitetom očitovane u potrebi za ženskoj emancipacijom. Kada protagonistica, naime, s mlađahnim sinom napusti disfunkcionalnu bračnu zajednicu u Istanbulu i pokušava se uklopiti u roditeljsku zajednicu koja živi u Berlinu, obiteljsko nerazumijevanje otponcem je ponovnoga odlaska i čestih promjena boravišta u njemačkom velegradu. Neprestani pokušaji ponovnog uklapanja nailaze na sve izraženiji otpor, jer je običajno pravo, očuvanje nasljeđa zajednice u koju se ta obitelj mora uklopiti da bi opstala, važnije od osobnog integriteta protagonistice. Jaz je sve naglašeniji i naposljetku dovodi do tragičnoga završetka, gubitništva središnjega ženskog lika, ali i čitave obitelji, koja naposljetku prouzroči stradanje dječaka.

Odlična Sibel Kekilli u naslovnoj ulozi

Obitelj je određena arhetipski, pa se njezini mnogobrojni članovi očituju u osobnim suprotnostima i društvenim odrednicama. Otac i majka prototip su patrijarhalnoga roditeljskog nadzora, mlađa sestra Rana uz početnu naklonost prema Umay ipak se poslije otuđuje, jer društvene norme ne odobravaju ponašanje središnjega ženskog lika. Zbog tvrdokorna držanja tradicije stariji se brat Mehmet suprotstavlja sestri, a naposljetku na svoju stranu pridobije i mlađeg Acera. Tako su i majčinski porivi Umay u pokušaju zaštite sina Cema svojevrstan trn u oku, jer bi prema shvaćanjima zajednice dječak trebao pripasti nasilnomu ocu. I takva je zajednica turskih useljenika na rubnim položajima u okvirima njemačkoga društva, opstojnost joj je gotovo rudimentarna, a mogućnost zaposlenja tek nižega plaćevnog statusa. Stoga ne čude pokušaji protagonistice u daljem školovanju, kao ni podatak da novog emotivnog družbenika pronalazi također u imigrantu, očito hrvatskoga nacionalnog predznaka. No ni to se zajedništvo ne može u potpunosti ostvariti, okviri su tradicionalnog snažniji.

Strankinja je film žanrovski odrediv kao drama uz mjestimice naglašene melodramske utjecaje. Ipak, možemo utvrditi da ni u kojem slučaju ne tone u patetične iskaze, pa ni u jeftinu sentimentalnost, već je iskaz osjećajnosti utemeljen na karakternom određenju središnjega ženskog lika i korelacija s drugim prijelomnim likovima. Feo Aladag u scenarističkom temelju i redateljskoj nadgradnji rabi filmske postupke mjestimice naglašenije retoričnosti. Čini to upravo s namjerom gledateljeva jasnijeg razabiranja tegobnoga puta protagonistice te bez ikakva snažnijeg autorskog komentara. Mjestimičnom primjenom elipse izbjegava preveliku sentimentalnost i gledatelja više uključuje u filmsku građu, nadograđuje njegov opažajni sklop i promišljanje prikazanog. Potpomognuta snimateljskim radom Judith Kaufmann, Aladagova čestim i svrhovitim promjenama žarišnih duljina objektiva u okviru kadra nenametljivo vodi gledateljevu percepciju. U nizu scena oslanja se pak isključivo na slikovnost, neverbalnu snagu predočenog i glumački očitovanog te je ugođajnost filma iznimno snažna. Upravo taj segment ugođajnosti nadoknađuje manju skupinu dramaturških nedorečenosti u kojima na račun jasnoće iskaza prevladava kompozicijska postavka scena ili prenaglašeno određenje konteksta.

Iznimna slikovnost snimateljskoga rada upotpunjena je i scenografskim rješenjima ogoljelih ili ruševnih stambenih prostora turske manjine u Njemačkoj, podjednako svrhovitom kostimografijom, a pogotovo primjenom svjetla, koje postaje ne samo zanatski nego i dramaturški sastojak filmske građe. Preglednosti građe pridonosi i montaža Andree Mertens, strukturalnosti istodobno narativne i retorične. Zbog toga ne čudi da je Strankinja dobitnica ugledne nagrade Lola, njemačkog ekvivalenta Oscara. Društveni angažman, egzistencijalnost u nepotpunom dosegu esencije, snažno očitovane kontekstualne suprotnosti tradicionalnog i modernog, zajednice i pojedinca, te intenzivne emocionalnosti, taj film ostavio je znatan dojam. No najveći prilog tom dojmu glumački je uradak Sibel Kekilli. Zasluženo ovjenčana Lolom za najbolju glavnu žensku ulogu, ta je glumica izvedbom nadogradila filmsku cjelinu. Sposobna minimalističkim tumačenjem postići više, odnosno mimikom i gestom postati katalizator odnosa predočenoga društvenog sustava i gledateljeve recepcije, Sibel Kekilli primjereno vlada ulogom i filmom. Pritom ne zasjenjuje ostale članove glumačkog postava, već ih na najbolji način povezuje i karakterno nadopunjuje. Tako se u njezinoj izvedbi zrcale razni vidovi karaktera mladoga Nizama Schillera kao dječaka Cema, egzistencijalna patrijarhalnost Settera Tanriogena, oca obitelji, te prikrivena eksplozivnost Deryje Alabore, majke. Ne treba zaboraviti ni podatak da je Sibel Kekilli glumila i u filmu Glavom kroza zid (Gegen die Wand, 2004) glasovitoga redatelja Fatiha Akina, svojedobno prikazivanu i u nas. Postupci dvoje redatelja posve su različiti, a rekao bih da je Strankinja kvalitetnije ostvarenje, nedvojbeno veće emocionalnosti. Filmska i osjećajna snaga redateljskog prvenca Feo Aladag dobrodošlo je osvježenje u domaćim kinima i zacijelo izvrsno polazište za brojne buduće filmskokritičarske analize.