Došlo je vrijeme za Vrijeme

U znanosti o književnosti već dulje vrijeme traje fascinacija Prostorom kao dimenzijom fikcionalnoga i književnoga svijeta, i vjerojatno će trajati još dugo. No napokon je došlo i vrijeme za Vrijeme! Zbornik radova Kalendar pokušava putem književnog iskustva uhvatiti „neuhvatljiv” pojam oko kojega se spore brojne teorije prirodnih znanosti, a koji književnost u teoriji i praksi stoljećima uključuje u svoj opseg, upućena ili manje upućena, zainteresirana ili manje zainteresirana u slojevitost prirodnih teorija, ali uvijek u nekom odnosu prema tom često nedokučivu mjerilu našega svijeta. A kad vrijeme izrasta iz nužnoga parametra fikcije u samostalnu temu, otvaraju se nova područja književne igre. Vrijeme koje stoji ili vrijeme koje bježi, dokolica ili utrka s vremenom kao egzistencijalne ili ludičke situacije postale su predmetom analiza koje postavljaju pitanje je li moguće, i ako jest, na koje je načine moguće bilježiti i mjeriti pojam koji u životu ulijeva strah ili „liječi rane”. Zbornik Kalendar obuhvaća devetnaest izvornih znanstvenih radova uglednih hrvatskih i inozemnih rusista i slavista iz Zagreba, Zadra, Rijeke, Beča, Frankfurta, Berlina, Bielefelda, Oldenburga, Züricha, Moskve, Turkua, St. Louisa, koji propituju kategorije vremena i pojam kalendara u rasponu od komparatističkih i intermedijalnih uvida u umjetničko poimanje vremena kao jedne od osnovih mjera čovjeka do fokusiranih analiza fikcionalnoga svijeta jednoga odabranog teksta ili opusa.

Ur. Jasmina Vojvodić, FF press, Zagreb, 2010.

Zbornik započinje jednim od posljednjih radova Aleksandra Flakera Datiranje kao dio umjetničkoga teksta (primjeri iz hrvatske i ruske književnosti), esejističkim pregledom načina bilježenja datuma u hrvatskoj i ruskoj književnosti 20. stoljeća, od Vladimira Nazora i Milana Begovića do Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana i Dragutina Tadijanovića, od Aleksandra Bloka do Isaaka Babela i Borisa Piljnjaka. Sada nakon što nas je profesor Flaker zauvijek napustio njegov prilog o temi Kalendara ima osobito simboličko značenje.

Nekoliko radova posvećeno je opusu Daniila Harmsa, pojedinačno (Anica Vlašić-Anić: Kalen-Harms/Dar „‘ne/velike savršenosti’ Razaranja”), ili u preglednim presjecima (Josip Užarević: Gospodari vremenskih prstenova. Broj i događaj kao kalendarska načela u književnosti; Rainer Grübel: Za vrijeme, izvan vremena i usporedo s vremenom. Kalendarsko vrijeme u Velimira Hlebnikova, Daniila Harmsa i Vladimira Sorokina; Rosemarie Ziegler: Proljetne ptice u ruskoj poeziji 20. st.), a na isti se način u zborniku kao okosnica razmišljanja o kalendarskom poimanju vremena formiraju opusi Aleksandra Bloka (Milica Banjanin: Transformacije vremena: od kalendara do „Cantusa”; Aleksandar Flaker; Rosemarie Ziegler), Velimira Hlebnikova (Dubravka Oraić Tolić: Univerzalni kalendar Velimira Hlebnikova; Josip Užarević; Rainer Grübel), Andreja Bitova (Andrea Meyer-Fraatz: Prvi svibnja – subverzivni pogled na praznik i Danijela Lugarić: Kalendar i (ne)vrijeme: Što boli Bitovljeve junake?), Josifa Brodskog (Živa Benčić: Kalendar: „Božićni” stihovi Iosifa Brodskog i Barbara Lönnqvist: Što slavi Iosif Brodskij u pjesmi „Svijećnica”?) i Borisa Piljnjaka (Aleksandar Flaker; Andrea Meyer-Fraatz). Na taj se način i s kategorijom vremena još jednom znanstveno uspostavljaju stožerni autori povijesti ruske književnosti: ogled o umjetničkim rješenjima sa stajališta mjere vremena još je jednom potvrdio mjesto spomenutih klasika ruske književnosti 20. stoljeća.

Istodobno, Kalendar posredovanjem tematološkoga pristupa nudi potpunije uvide u poznate ili pak prve uvide u nove književne opuse. Jasmina Vojvodić u radu Što slavi Gulja? O praznicima u djelima Ljudmile Ulicke primjenjuje teorije praznika Chouraquija, Durkheima, Epštejna i Derridaa promatrajući praznik kao društveni, u prvom redu obiteljski događaj i prikazujući kako blagdanske ili kalendarske „praznine” neprestano dobivaju nova značenja. Natalija Zlydneva u tekstu „Svi kalendari lažu”: o jednoj mistifikaciji autorskoga datiranja u avangardi interpretira primjer lažnoga datiranja kod kasnoga Maljeviča. Posebno je vrijedno što autorica u vrjednovanju kronologije avangardne igre polemizira sa svojim vlastitim gledištima iznesenima prema ovom problemu u ranijem radu (1995), jer su ona s vremenom evoluirala. Rafaela Božić Šejić u studiji Uloga dnevnika u karakterizaciji lika D-503 u romanu „Mi” Evgenija Zamjatina analizira izbor žanra, datiranje, učestalost bilježaka tj. odnos prema vremenu (vremensku organizaciju) i jezik lika. Hans Günther vrijeme kao zadanu kategoriju promišljanja dovodi u vezu s prostorom, drugim ključnim parametrom umjetničkoga stvaranja (Apokalipsa i vječno vraćanje. Prostor-vrijeme kod Andreja Platonova).

Na sličan način se uz vremensko određenje nadovezuje prostorno mjerenje umjetnosti u analizi Olge Burenine-Petrove (Vrijeme i cirkuska arena. Finale parade Aleksandra Rodčenka), koja o osobitostima predodžaba vremena progovara iz perspektive likovnih umjetnosti, poglavito fotografije Aleksandra Rodčenka i slikarstva Marca Chagalla, primjenjive na strukture umjetničkoga djela u širem smislu. Takvu perspektivu podupire tekst Brigitte Obermayr povezujući „datum” (dano) i „faktum” (stvoreno) u djelima Marcela Duchampa, Paula Celana, Jamesa Joycea, Dmitrija Prigova, Ona Kaware i Andyja Warhola (Datirana umjetnost. O umjetnosti i literaturi koja sadrži višak činjenica) te prilog Kalendar, gospodar vremena Sonje Briski Uzelac, koji prikazuje kalendar kao projekt ljudske egzistencije od Anaksimandra iz Jonije, „Kalendarove kuće” u Kini, preko Karla Velikog do istopljenih satova Salvadora Dalíja.

Osobito se poticajnom pokazala podtema cikličkoga poimanja vremena u umjetnosti, što ilustriraju prilozi o književnosti i umjetnosti nadahnutoj određenim godišnjim dobom, kao i prilozi o književnosti koja proistječe iz značenja blagdana. Stoga vrijedi još jednom izdvojiti priloge Rosemarie Ziegler, Andree Meyer-Fraatz, Barbare Lönnqvist i Jasmine Vojvodić, a uz njih istaknuti iznimno značajnu temu Božića kao univerzalne „točke odbrojavanja”, koja se temelji na ideji i patosu početka (Živa Benčić: Kalendar: „Božićni” stihovi Josifa Brodskog; Magdalena Medarić: Božićna pripovijest kao suvremeni žanr (o jednom obliku suvremene kratke proze, o njezinu nastanku i razvoju do najnovijeg vremena) te osobitost istočnokršćanskoga mjerenja vremena i ruske književnosti, koja se polemički odnosi prema reformi kalendara (J. Užarević).

Zbornikom Kalendar pretpostavljena je mjerljivost jedne od ključnih dimenzija čovjekova postojanja, a vrsno odabranim naslovom implicira se njezina cikličnost. I sâm zbornik moći se poslužiti kao uzorak svim budućim istraživanjima aspekta vremena, kojima će se Kalendarom postavljeni modeli zasigurno ponovno i ciklički učitavati u znastvena postignuća novih projekata. Tako se zagrebačka rusistika još jednom dokazala kao predvodnica humanističke misli u Hrvatskoj. Kad bi se tema s rusistike i slavistike proširila na čitavu europsku književnost, zbornik bi trebao početi izlaziti u nastavcima, prerasti u velik projekt, i pokazati da je tema neizmjerna.