Bez oštrih rubova

Iako je Ivor Martinić kao poprište za bavljenje bolnom temom suočavanja s neizlječivom bolešću izabrao sasvim običnu i tipičnu obitelj, u predstavi Zagrebačkoga kazališta mladih, premijerno izvedenoj 26. studenoga, koju je prema njegovoj drami Moj sin samo malo sporije hoda postavio Janusz Kica, ima mnogo atipičnosti.

Jadranka Đokić (Sara) i Vedran Živolić (Branka)

Na početku, cijeli ansambl predstave, sjedeći na rubu velike kutije otvorena četvrtog zida (Slavica Radović Nadarević) a capella izvodi naslov drame (uglazbio Frano Đurović) te nakon toga doslovno ulazi u/na scenu i time glumci ulaze u svoje manje-više bolne uloge. Martinić kao da se u oblikovanju tragične priče o životnoj prolaznosti, provedene kroz tri generacije jedne obitelji, vodio Tolstojem, prema kojem je „svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Tajanstvena Brankova (Vedran Živolić) bolest zbog koje dvadesetipetogodišnji mladić završava u invalidskim kolicima, život cijele obitelji mijenja iz temelja. Financijski problemi, sukladni sa stvarnim vremenom recesije u kojem živimo, a oni se – kao signali – provlače cijelom predstavom. Drama Moj sin samo malo sporije hoda ženska je drama, ispisana rukom suptilna i upućena promatrača koji kao da preuzima rečenice intimnih ženskih razgovora kojima nije trebao prisustvovati. Odnos između dementne bake Ane, koju je zaigrano, duhovito i energično igrala Doris Šarić Kukuljica, i njezine starije kćeri Mije, koju je Ksenija Marinković odigrala kao napetu, pretklimakterično frustriranu i emotivno zakočenu ženu, u početku se čini središnjim problemskim mjestom drame. Tim više što se dijelovi njihova dijaloga u kojima se baka raspituje za svoje nekadašnje – a poslije će se ispostaviti izmišljene – udvarače načinje tema starenja, smrti i prolaznosti oko koje, manje-više uspješno, plešu i sva ostala lica. No dramska napetost, ali i duhoviti odmaci, tijekom predstave grade se polako i stupnjevito. Rečenice koje Martinić dijeli svojim licima na trenutak zvuče životno i vjerojatno, da bi u sljedećoj sceni dobile prizvuk velikih istina, izblijedjelih od previše izgovaranja.

Upravo kada bi se moglo očekivati da se neka od naizgled olako izgovorenih rečenica iskoristi kao replika za intenzivan dramski sukob, događa se sasvim suprotno. Iz glumačkih interpretacija izvire osobni humor u kojem se tragičnost razvodnjuje, najčešće u dopadljivu životnu rezigniranost i ironiju kojom se svaki od likova bori s osobnim problemima. Obitelj isprva nastoji ignorirati neumoljiv tijek Brankove bolesti da bi se, po navici zajedništva, svatko od članova obitelji odlučio za jedno moguće rješenje situacije. Gotovo tipski, proaktivna rješenja dodijeljena su ženskim likovima. Brankova sestra Doris (Lucija Šerbedžija) dovodi prijateljicu Saru, čiju je nesigurnost i potragu za identitetom i ljubavi u prolaznim vezama Jadranka Đokić vrlo uvjerljivo pokazala, te zbunjenog i sramežljivog mladića Tina (Goran Bogdan). Mia prisiljava sestru Ritu (odlična Urša Raukar) i njezina muža Mihela (Krešimir Mikić) da prisustvuju proslavi Brankova rođendana, a posljednji napor u spašavanje odnosa sa svojim mužem (Sreten Mokrović) ulaže u duhovitoj sceni masaže njegovih leđa. Duhovitoj, jer je sasvim razvidno što se time supstituira. Djed Oliver Damira Šabana svakom se kontaktu s obiteljskim problemima izmiče pa je tako njegov lik u tkivu drame najbljeđi. Ali upravo u tom kontrastu u život i borbu s njim čvrsto usidrenih ženskih likova i bježanju od suočavanja s problemima muških Martinić gradi dramu. Središnji problem tako nije bolest nego nemogućnost komunikacije između dva svijeta, neostvarivanje odnosa i neiskazivanje ljubavi koju, na kraju ipak, svi nose u sebi. I zato je za predstavu amblematska rečenica bake Ane „Samo da se zaljubi...“

Predstave Janusza Kice, unatoč nje-govim manirističkim i blagim re-dateljskim rješenjima koja ubla-žuju mnoge dramske situacije, iz-nim-no je zadovoljstvo gledati. Urav-notežena kvaliteta glumačke suigre, koju podiže nekoliko sjajnih scena, dinamičan i ni u jednom trenutku zamoran tijek predstave te uskleđenost redateljskih, scenografskih i kostimografskih (Doris Kristić) rješenja, uz intrigantan Martinićev predložak odlično funkcioniraju kao apoteoza ljubavi, životne hrabrosti i neodustajanja te je ovom predstavom ZKM dobio suvremenu obiteljsku dramu o neizbježnosti starenja i vjeri da život ipak ima smisla, koju svakako vrijedi pogledati.