Auto je pogled na svijet

Bože V. Žigo javio se u književnosti potkraj šezdesetih: još za studija komparatistike i francuskoga u Zagrebu tiskao je književne kritike i priče u Studentskom listu, Vidiku i Forumu, povremeno prevodio s francuskoga, a potom je surađivao i bio urednik u listu TLO, Hrvatskom tjedniku i Telegramu. Nakon „zagrebačke faze“ životni put odveo ga je 1973. u Split, a zaposlenje u Slobodnoj Dalmaciji usmjerilo ga je prema novinarstvu. U tridesetak godina bogate novinarske karijere bio je urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, a u dnevniku Slobodna Dalmacija uređivao je rubriku Kultura i kulturni prilog Forum, te rubriku Podlistak. Ogledao se u različitim novinskim žanrovima, najviše onima bliskim književnosti: esejima, književnoj i kazališnoj kritici, reportažama, putopisima i feljtonima, ali i u pisanju izvještaja. Objavio je zbirku priča Čovjek iz Babilona (1973), blisku poetici naraštaja hrvatskih fantastičara, i Janus u predgrađu (1989), izbor novinskih reportaža.

Izd. Književni krug, Split, 2011.

Iz goleme količine raznorodnih napisa, na pogon vlastitog adrenalina i prirode novinarskog posla, autor je sada zagrabio iz svoje feljtonistike, tematski ciljano, a tekstove je odabrala i priredila njegova kći Lada, također književnica. U knjigu je uvrštena otprilike polovica feljtona koje je Žigo objavljivao 2002–05. u Autu, prilogu Slobodne Dalmacije. Naslov knjige Notes kroničnoga autosajdera odgovara stalnom nadnaslovu novinske kolumne, koja je s vremenom postajala sve kraća. A da bismo razumjeli o čemu se radi, zastanimo malo na okolnostima nastanka (i nestanka) tih „automobilskih“ tekstova. Spomenute okolnosti vežu se, doduše, uz autorov životopis, ali su one zapravo paradigmatska slika (gotovo dovršenih) preobrazbi današnjih medija u kojima pamet bankrotira pred naletom estradizacije i zaglupljivanja. Žigo je dakle nakon ukidanja svojih rubrika ostao bez mogućnosti da „ispuni normu“ i zaradi za kruh. Ruku mu pruža kolega iz rubrike s kojom Žigo nije imao nikakve veze niti je, vjerojatno, ikad i pomislio da bi u njoj mogao biti suradnik. No snašao se, pisao je redovito iz tjedna u tjedan tekstove koji su „odudarali od konteksta i bili nešto sasvim drugo, i po namjeri i po namjeni i po stilu“. I eto, da paradoks bude potpun, iz tih je tekstova, čijem su nastanku kumovali nevolja i slučajnost, nastala sjajna knjiga!

U jedinom potpuno novom tekstu u zbirci, Ali snijezi lanjski gdje su, čitatelj će naći nekoliko rečenica u kojima autor govori o tome kako sam doživljava tu svoju „spomenarsku knjižicu“ – „nezaboravne autiće“ i što je želio da njegovi tekstovi znače čiitateljima: „No sjećanje na njih ima okus Proustova kolačića, na njima se može otisnuti u vratolomnu i zahvalnu potragu za izgubljenim vremenom, zavičajem i ljudima. Notes je htio biti svojevrsna literarno-feljtonska kronikica, ponajprije osobna, zatim obiteljska te, naposljetku, društvena. Želio je kroz priču o autu kao bitnom fenomenu suvremene svakodnevice opisati život i ponašanje običnoga čovjeka do grla uronjenoga u globalnu automobilsku kulturu.“

U uredničkoj napomeni kaže se i da su tekstovi uvršteni u knjigu raspoređeni tematski, da su neki kraćeni, a drugi dopunjavani dijelovima drugih feljtona te da su im naslovi mijenjani. Tematsko grupiranje tekstova pridonosi čvršćem strukturiranju četiriju dijelova zbirke, a time i konzistentnosti knjige. Dojmu kompaktnosti pridonosi i to da se javljaju samo dva glavna „lika“ – autor/pripovjedač koji sebe naziva autosajderom (to je onaj koji ne vozi auto i mrzi ga), i njegova žena, Vozačica (a često je i Ona) i kojoj je „druga profesija pedijatrija“. Uvjetno bi se moglo reći da ponegdje likom postaje i automobil: „Auto je pogled na svijet, način postojanja, često i smisao, pa i samosvrha. On je čovječanska sudbina, pojedinačna i kolektivna.“ Riječ autosajder dovodi se u vezu s riječi autsajder; igrom riječima taj njegov „i status, i zvanje, i svjetonazor“ silno se minorizira jer „biti kao autosajder, tj. uopće ne biti [budući da te riječi nema u rječnicima, op. S. P.], vrhunac je autsajderstva, autosajder je autsajder nad autsajderima...“. Takvo umanjivanje autosajderova statusa nije slučajno: ono služi uspostavljanju stalnih napetosti između njega kao nevozača i Vozačice koja kao takva preuzima glavnu, vodeću ulogu.

Ali upravo to suvozačko mjesto omogućuje autosajderu promatračku poziciju. Čudesno je koliko aspekata svakodnevice vezanih za automobile može zapaziti jedan nevozač, kakve neobične relacije može uočiti i koje psihološke nijanse registrirati u reakcijama u prometu. Tako ta „autosajderska i doživotno pješačka mrvica“, često vrlo duhovito, ali i s ironijom govori o ratu između pješaka i vozača, o otuđenju koje je u prirodi automobila, o mukama pušača autosajdera, o nesnošljivosti automobilista i autobusista, o dalmatinskim vjetrovima kao pogibelji za vozače, o 0,0 promila, o parkirališnom urbicidu, o filozofiji noćne vožnje, o društvenoj pozadini gastauta, o hrvatskim vozačkim posebnostima, o teroru šutljivaca i brbljavaca u autu, o kriterijima po kojima se biraju automobili...

Autosajderske kolumne bile su u novinama tekstovi razlike: tematski vezane za specijalizirani prilog, one su tomu okolišu limenih kutija davale boje, okuse i mirise svakodnevnoga života iz kojeg su i dolazile. Autorova široka kultura nikad ne djeluje napadno, nego je prirodno uklopljena u tekstove, često i prikrivenim citatima. Tko u rečenici „Ispod spuštenijeh trepavica uživam tada u polustvarnom krajoliku (...)“ nasluti Kranjčevića, uživat će u prepoznavanju. Žigo ima i sjajan smisao za humor, kojim dozirano nasmijava čitatelje: „Tek izumom kotača čovjek i čovječanstvo počeli su ovladavati prirodom i nezadrživo napredovati neprestano se vrteći u krug.“ Ponekad opet, sa sličnom nakanom da pojača tekst, u feljton umeće prigodnu pričicu ili anegdotu, npr. u Pogonu na nikotin i Svećeniku bez misnog vina. U pojedinim pak feljtonima dominira esejistički diskurs, u kojem su lucidna razmišljanja iskazana kratko, precizno i stilski efektno: „Organizam i život čovjeka ovise o krvotoku. Organizam i život čovječanstva o naftotoku. Ljudskim žiljem kola krv, žiljem svijeta nafta. Benzin je krv svijeta, krv je benzin čovjeka“ (Naftotok čovječanstva).

U zbirci mnogo je vrsnih feljtona: U petoj u kulturu, Auto – samoća, Pokretna pećina divljaka, Ljubimo prirodu, ali u autu!, Limeno čedo na zdravstvenoj kontroli, Ona je u blaženom stanju – očekuje auto!... Posegnete li za ovom knjigom, vjerujem da ćete naći štivo u kojem ćete uživati.