Apel odgovornima zapadnih demokracija

Prošlo je točno dvadeset godina, jedna generacija, otkako je Milošević na čelu Srbije, uz pomoć JNA i paravojski pokrenuo napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Napadu je prethodio njegov govor na Kosovu 1989, neposredno poslije pada Berlinskog zida, koji je potpalio fitilj.

Tu je riječ o povijesnim činjenicama.

Kad su zločini počinjeni, UN je ustanovio međunarodni kazneni sud kojemu smo bili skloni jer smo mislili, s obzirom na razmjer zločina, da će uz pomoć pravosuđa činjenice biti priznate, upisane u naše pamćenje te da ćemo tako biti na putu u bolju budućnost. Nažalost, taj sud nije osudio Miloševićev režim za agresiju. U parnici koju je protiv Srbije pokrenula BiH, Međunarodni sud pravde zamjerio je Srbiji da nije spriječila genocid, iako je spriječiti genocid bila zadaća UN-a, koji je, doista, bio žalosno neuspješan u svojoj misiji.

To su također povijesne činjenice.

Današnji je izazov omogućiti Srbiji, BiH, Kosovu, da se pridruže Europskoj Uniji, poslije Hrvatske, koja će to učiniti 2013. Prema doktrini Bruxellesa, „rat je počeo na Kosovu i završit će se na Kosovu“. Čini nam se da je ta doktrina djelomično pogrešna. Rat je, naime, počeo u Beogradu i završit će se u Beogradu, potpunim i sveobuhvatnim priznavanjem onoga što se dogodilo. To je conditio sine qua non nekog oblika pomirenja kojemu će trebati desetljeća, i rada u kojem se mi želimo angažirati, uz pomoć Europe.

Dok u Srbiji mnoge osobe niječu razmjere počinjenih zločina i genocidnu narav politike koju je vodio Milošević, čini se da i sama Europa niječe činjenicu da je u Bosni i Hercegovini Milošević, nažalost, pobijedio, i to po cijenu genocidne politike koja je potvrđena dokumentima.

Želimo dakle, bez „etničkih“ ili „nacionalnih“ razmatranja, prigodom ulaska Hrvatske u Europsku Uniju započeti transnacionalni rad na temi genocidnog ponavljanja na europskom prostoru. Čini nam se da taj rad može udružiti mlade i manje mlade svjesne činjenice da je Miloševićeva politika bila oblik ponavljanja u Drugom svjetskom ratu već ostvarena scenarija, zasnovana na ideologiji koju je važno upoznati i istražiti da bismo se suprotstavili njezinim katastrofalnim učincima.

Kao građansko društvo svjesno težine počinjenih zločina, želimo iznijeti konstruktivan protuprijedlog uvjetima koje Bruxelles postavlja Srbiji za ulazak u Europsku Uniju. Cilj nam je osigurati, u godinama koje dolaze, upisivanje počinjenih zločina u kolektivno pamćenje, s nadom da će to zaštititi nas i našu djecu od još jednog ponavljanja. Dopuštamo si, također, pozvati Bruxelles da razmotri učinke europske politike koja bi, ne omogućivši BiH da istodobno sa Srbijom uđe u Europsku Uniju, marginalizirala stanovništvo koje je bilo žrtva činjenično potvrđene genocidne politike.

U tom duhu i s namjerom da se dadu razjašnjenja onima koji donose odluke, predlažemo da se održe kolokviji u Bruxellesu i u Europskom parlamentu, ali i u UNESCO-u u Parizu, koji bi okupili intelektualce u cjelini: stručnjake, istraživače, povjesničare, antropologe, sociologe, psihoanalitičare, pisce, nacionalne i internacionalne pravnike te političke predstavnike birača koji se zanimaju za problematiku genocida, no čini se da još nisu procijenili razmjere i razloge onoga što se dogodilo u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i na Kosovu. Naime, čini nam se da je teško napredovati u dobrom smjeru, sve dotle dok Europljanima ne bude bolje razjašnjeno ono što doista treba nazvati jugoslavenskom katastrofom.

Želimo da Europska Unija i sve institucije koje su bile angažirane u tom ratu, ne shvaćajući tada ni njegove ciljeve, ni njegove podzemne ideološke pokretače, kao ni a fortiori njegov mehanizam u cjelini, te svi fakulteti političkih znanosti koji se brinu o sudbini budućih generacija i žele vidjeti pobjedu mira u cijeloj Europskoj Uniji, aktivno podupru ovaj prijedlog.

U Parizu, 4. studenog 2011.

Louise L. Lambrichs (Pariz), Alain Finkielkraut (Pariz), Jean-Marie Chenu (Pariz), Reneo Lukic (Montreal), Yves Laplace (Ženeva), Marc Gjidara (Pariz), David Pettigrew (New Haven, SAD), Ivana Burđelez (Dubrovnik), Marija Bašić (Zagreb), Josip Jurčević (Zagreb), Nada Kisić Kolanović (Zagreb), Sonja Biserko (Beograd)…

Kako ipak reći ono što je sve teže reći?

Kao i za svu drugu djecu, za djecu Vukovara riječi su sigurno važnije od novca, hrabre i točne riječi, o tami koja je prije dvadeset godina progutala njihov grad i zamračila dobar dio Europe. Iako Hrvatska nije baš velika zemlja, njezini današnji dvadesetogodišnjaci uglavnom ne znaju u kojem je gradu Trpinjska cesta, pitajte ih, pa ćete vidjeti. Oni koji znaju nose težak teret negativnih emocija koje su baštinili od roditelja: bol, tugu, gorčinu, poniženje, razočaranje, očaj. Kakvu su poruku baštinila djeca dvije tisuće hrvatskih branitelja koji su do danas počinili samoubojstvo? Ugrubo, možda je to sve što se sada može reći o kulturi povijesnoga pamćenja hrvatskog naroda: strah od povijesti u školskim udžbenicima, i emocije koje nastojiš potisnuti, kao što si uvijek činio. S vremenom je narasla i gomila lažnih interpretacija povijesnih činjenica, stigle su haške presude, ulazak u Europsku Uniju. Čini se da smo na najboljem putu da okrenemo novi list i sve poslušno zaboravimo. U suprotnom, ne bi nas čekala samo borba za povijesnu istinu, nego istovremeno i borba protiv povijesne laži.

Kao što Eskimi imaju desetak različitih izraza za snijeg, hebrejski jezik ima desetak različitih izraza za pamćenje. Učitelji Talmuda tumače upotrebu dvaju hebrejskih glagola koji znače sjećati se: shamor je čuvanje u srcu i odnosi se na unutarnji, intimni rad, a zakhor je vanjski izraz tog rada, posredovanjem usta, riječi. Zakhor znači spominjati, govoriti nešto što se ne može reći, ili što je teško reći, slično onomu što čine udruge članova obitelji nestalih u Domovinskom ratu, udovica, majki i mnogih branitelja koji pišu knjige, snimaju dokumentarce, pješice obilaze zemlju u znak sjećanja. Prema psihoanalizi, što je neka trauma veća, teže je poslije o njoj govoriti: to najbolje ilustrira primjer Holokausta i muka s kojom se Židovi i danas bore kad žele govoriti o tome. Kako je u okrilju zapadne civilizacije bila moguća takva strahota? Kako takav užas utrpati u neku misao, kako misliti o nezamislivom? To je tema kojom se židovski intelektualci bave već šezdeset godina, a zahvaljujući njima i zapadnoeuropske demokracije. Za to vrijeme Istočna Europa spavala je okovana ledom totalitarnih režima, koji su najviše od svega branili čovjeku da misli, da traži istinu i da govori.

Francuski intelektualci pokrenuli su ovih dana veliku, međunarodnu, građansku inicijativu koja želi prekinuti šutnju i spriječiti potpuno zatamnjenje istine o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Odgovornima u demokratskim institucijama zapadne civilizacije uputit će se apel kojim se traži njihova suradnja i pomoć u organiziranju nekoliko međunarodnih kolokvija o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Apel je sastavljen 4. studenog i dosad su ga potpisali mnogobrojni intelektualci diljem Europe.