Zlatna geometrija teksta

Auron je novi roman Jasne Horvat, autorice romana Az (2009) i Bizarij (2009) te dobitnice HAZU-ove nagrade za književnost za 2010. Kao i u prethodnim slučajevima, riječ je o netipičnom tekstualnom projektu umjetničko-znanstvene geneze u žarištu koje je tematiziranje idealne, ljudskom oku jedine savršene proporcije poznate kao zlatni rez. Zlatni rez, univerzalni tajni kod zastupljen u cjelokupnoj prirodi i svemiru u obliku potpuna sklada između cjeline i njezinih dijelova, stoljećima je nadahnuće umjetnicima i znanstvenicima različitih profila. I dok su ga književnici ranijih razdoblja također poznavali te prilagođavali svoje tekstove zahtjevima idealne kompozicije, suvremena književnost uglavnom je izgubila sluh za nj.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Ugrađivanjem zlatnog reza istodobno u temeljni tematski plan i u kompozicijsko-narativni koncept, Auron je svojevrstan egzemplar u književnosti. Radnjom smještenom u suvremenost (Šibenik i Osijek u 2. pol. 20. i početkom 21. st.) narativizira se zgoda dokumentirana u izvanknjiževnoj zbilji – gotovo paradoksalna priča o pokušaju krađe aureole s kipa Svetog Marka na šibenskoj katedrali te priznanju istog čina nakon dvadesetak godina. Ta jednostavna fabula koja se i u formi i u strukturi približava konciznosti vijesti iz koje je i derivirana (a koju kao dokumentarnu potkrepu – presliku novinskog isječka – nalazimo inkorporiranu u ključno poglavlje), namjerno je ogoljena, gotovo banalna. S druge strane, njezina je sižejna razrada virtuozna, a cjelokupan popratni motivski repertoar postiže renesansnu širinu u semantici i manirističko bogatstvo u detaljima. Priča se, naime, narativno odmotava u dva smjera što se sastaju u središnjoj točki - u poglavlju Pupak. Pupak je smješten točno na onom dijelu teksta u kojem ga i određuje imaginaran omjer zlatnog reza režući ga na dva dijela: na onaj veći, sastavljen od 21 poglavlja i onaj manji, sastavljen od 13 poglavlja raspoređenih u šest cjelina. Suvišno je isticati da je upravo omjer tako postavljenih poglavlja zlatnorezovski – prvi od beskonačnog broja onih koji čine fascinantan Fibonaccijev niz gdje je omjer susjednih članova gotovo podudaran tzv. čarobnom broju ljepote fi. Pupak time ne postaje samo jezgra priče nego i pupak teksta – diskurzivna točka opredmećenja tekstualne harmonije u kojoj je cjelina determinirana dijelom, a dio cjelinom, te svaki od dijelova međusobno, na jednak način.

U poglavljima prije Pupka, koji se i eksplicira kao pupak forme, priča se događa u sadašnjosti, u prosincu 2010, dana kada je razotkrivena činjenica da kip Sv. Marka na šibenskoj katedrali 25 godina nije imao aureole te se ona vraća na mjesto. Nakon Pupka tijek se priče zaokreće: odvija se prema prošlosti, od 2002. do 1961, naime godine rođenja glavnog junaka Aurona, a zadnje poglavlje Apsolutna nula poglavlje u kojem se brojčanik njegova životnog mehanizma počeo okretati. To je, naime, poglavlje u kojem Auron – zaljubljenik u ljepotu, strastveni izučavatelj njezinih manifestacija, čovjek dvostrukih zjenica no kojemu je priroda uskratila onaj oblik ljepote koji je namijenila pogledu većine – dolazi na svijet. Nije stoga čudno da je trenutak njegova dolaska, a ujedno završetak romana, predočen nizanjem deset milijuna decimala broja koji ga je presudno odredio: intrigantnog i beskonačnog broja fi, vitalnog kôda analogije prirode, čovjeka i svemira. Potraga za njegovim tajnovitostima, opredmećenima u onome što se generalno smatra ljepotom, obilježila je cijeli Auronov život. Manifestacije navedenoga pratimo u nizu poglavlja, od kojih su neka predočena pogledom i glasom osoba iz Auronova životnog konteksta, dok su druga izraz njegova osobnog pogleda (ispripovijedana u prvom licu). Omjer jednih i drugih pritom je takav da također slijedi omjer zlatnog reza, baš kao i omjer muških i ženskih pripovjedača unutar svake cjeline. Temeljna priča popraćena je širokim spektrom situacija i motiva karakterističnih za suvremeno doba i život određen otuđenošću te će stoga zadovoljiti i one koji u romanima traže mnogo više od zabave ili napete fabule. Autorica, naime, romanu pristupa kao projektu koji ima svoju ideju, ciljeve i strategije, a u kojem sve korespondira s glavnom temom – onom univerzalnoga kôda ljepote – na način da ga tekst i sam u izvedbi demonstrira. Na taj način romani Horvatove prestaju biti plošni jezični tekstovi, pretvarajući se u višedimenzionalne mreže kojima se opredmećuju vrhunski dosezi ljudske civilizacije. Simbiozom znanstvenih i umjetničkih izvora koji u Auronu nisu pretočeni samo u književni diskurs, već i u navode na marginama svake stranice, roman postaje interaktivan album gdje se kolažira znanstveno i književno, verbalno i likovno, u iscrpnu zbirku svjetske i hrvatske kulturne baštine.

Osobitu ulogu dobivaju likovni tekstovi: slike, skice, snimke, modeli. Supostavljanjem klasičnih artefakata s ostvarenjima popularne kulture, internetskim izvorima te trivijalnim elementima svakodnevice, a to sve skupa lajtmotivski začinjeno kontekstom autoričina Osijeka, oblikuje se polivalentna romaneskna kutija post-postmodernističkog konceptualnog (hiper)teksta. U njemu se univerzalni kôdovi prirode i kulture ne relativiziraju uobičajeno postmodernistički, nego se predstavljaju u novom svjetlu, onom koje čovjeku 21. stoljeća približava renesansnu strast za otkrivanjem i stvaranjem. A upravo je to zajednička odrednica svih autoričinih romana, opredmećena u likovima i u samim tekstualnim konceptima, a što je važnije.

To je, napokon, ono zbog čega te romane treba čitati. Riječ je o autorskoj poetici koja netipičnim pristupom pisanju otvara nove poetičko-stilske prostore u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U pristupu Jasne Horvat tekst prestaje biti tekst i postaje multidisciplinarni poligon – mreža civilizacijskih amblema i tekstova najrazličitije geneze koji traže aktivnu ulogu čitatelja postavljajući ga uvijek iznova pred pitanja: kako i zašto jesmo te gdje su granice kreativnoga potencijala prirode i čovjeka.