Zidićevo poetičko četverstvo

Knjiga Kost i gozba, sagrađena od pjesama koje su nastajale više od pola stoljeća, očituje Zidića u svoj složenosti njegove poetike, koja nastoji opasati sav duhovni svijet

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.

Već sama struktura knjige Kost i gozba: pjesme 1957–2011. uprizoruje raznolika, a u velikoj mjeri sinkrona pjesnička iskustva Igora Zidića u rasponu duljem od pola stoljeća. Ona sadrži dovršene pa nadopisivane i stilski heterogene zbirke pjesama, kraće – često minijaturistički impostirane – cikluse, pjesnička torza budućih – raznovrsnim poetičkim prostorima upućenih – knjiga, zaglavni pjesmovni akcent Tinova duha kao jamca, pače nekovrsna duhovnog i mudrosnog supervizora Zidićeve i svake druge naše pjesme. Uistinu je to knjiga otisaka, neslučajne analogije tvarna (grafičkoga, likovnog, označiteljskog, kompozicijskog) traga s pjesničkim iskustvima do kojih vizualnom percepcijom pa ćutilnim i kognitivnim radnjama on dovodi. Riječ je, dakako, o otiscima gusta vremena, usredotočena pisanja, svojevrsna je to kartografija Zidićevih poetsko-iskustvenih lucida intervalla u kojima su se, kako to vidi Ivan Rogić Nehajev u uistinu nadahnutoj i opsežnoj pogovornoj studiji o Zidićevu pjesništvu, poetički konstitutivno upisala četiri tvorbena postupka – množenje bljeska; igra fraktala, ulomaka; narativna obnova značenja; kristalnost.

* * * *

LJETO ISPUNJENIH I NEISPUNJENIH OBEĆANJA

Dubrovnik, ljeti 1991.

Nekoliko mladića usklađuje

peripatetičko svoje kretanje

(po stazicama franjevačkog klaustra

i, u visini, rubom terase)

s govorenjem i čitanjem stihova;

ne čine im se ni laki, ni teški

kako i priliči glumcima

koji – pod budnim okom redatelja –

daju sve od sebe ne bi li uvjerljivije bili

netko drugi: izgovarat će tuđe riječi

kao da govore svoje, glasom

koji, sred mjesta stoljetnih molitava,

hoće objektivnim učiniti ono što je, izvorno,

bilo osobno; osuđeno da živi

među sklopljenim koricama i čemu više godi

tišina samostanskog kamenja nego slikovitosti

latentne – makar i pitome – pozornice.

Četiri mlada čovjeka – Rajko, Filip,

Boris, Željko – tako zdušno preuzimaju

na se teret mojih riječi

– njihove zamke, greške, nejasnoće –

da se pitam kakva je večeras moja dužnost?

Moram li i ja pronaći glas drugoga, biti drugi,

da bih uvjerljivije iskazao sebe?

Pomno pratim odmjerene pokrete glumaca,

dobar izgovor, valjane naglaske

na osjetljivim dijelovima teksta ne bih li

odgonetnuo tajnu otuđenja.

U jednom trenu pomislim

da sam otkrio srž njihove umjetnosti:

njihove misli nisu ovdje, oni se,

slobodni od sebe i svojih briga,

šeću redateljskim stazama

kao duhovi ljetne noći: ispunjeni

koliko je neophodno, prazni koliko treba.

U toj se ravnoteži bića-nebića otvori

pustinjsko more: dok iluzija glume traje svatko će

od njih proći kroz pogibeljnu pukotinu

kao anđeo: netaknut, neozlijeđen,

a onda odbaciti, u trku, svoj kostim,

sebe drugoga, i nastaviti tamo gdje je jutros stao.

Mene razdiru misli proturječne,

sukobljuje se stvarnost s priviđenjima:

mislim, iz kaosa koji živim,

na prkosno i divlje, lijepo djevojačko lice

koje spazih u prolazu. Ono bi, da sam ga uspio

dotaknuti – a nisam – bilo izmijenilo

moj život.

2002.

* * * *

Nisu li upravo bljesci, fraktalnost, obnova značenja i kristalnost neko četverstvo koje je – možda i implicitno – ravnalo samom tvorbom Zidićeve knjige kakva se ona, svojom strukturalnom rešetkom, uistinu i zbila? A prvo se nije zbivala ova knjiga, prethodilo joj je, dakako, pjesništvo koje je ona sabrala, poezija već ukoričena u dosadašnjim Zidićevim knjigama i grafičkim mapama ili same pjesme prvi put ovdje uknjižene. Tako se dobiva temeljni ocrt knjige Kost i gozba: ona sadrži izbor pjesama iz zasebnih izdanja Uhodeći more (1960), Kruh s grane (1963), Blagdansko lice (1969), Rajski emigranti (1967), Otok/Insel (1977), Strijela od stakla (1985) i Dvorac Modrobradog (1999) te zbirki u nastajanju Vrijeme i nevrijeme (od 1991), Morski duhovi (od 1993), Kuća za dvoje i Jutarnji šetač (obje 2002).

Odvjetak nadrealističke sinteze

Predaleko bi nas, dakako, odvelo neko podrobnije dijakroničko analiziranje Zidićeva višedesetljetna pjesničkog razlistavanja ili ogoljivanja – kako on to sam sugerira u Autorskoj bilješci o piscu na kraju knjige prispodobljujući svoj poetski put drvu života (arbor vitae) koje prolazi sva četiri godišnja doba od proljetnoga pupanja do zimskih golih grana. Radije ćemo nastojati opisati glavne vrste pjesničkih iskustava, najčešće međusobno isprepletenih do nerazmrsivosti, koja Zidića profiliraju unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva. Upravo taj sinkronicitet stilskih razlika, koji je posve razvidan i u knjizi Kost i gozba, kao da je inducirao svojevrstan prijepor raznih kritičara Zidićeve poezije koji su stavljali naglaske na pojedine stilske dominante.

Tako je, primjerice, Zvonimir Mrkonjić u svome Suvremenom hrvatskom pjesništvu: razdiobi (1940–1970) Zidića situirao u „odvjetak nadrealističke sinteze“ nakon Radovana Ivšića. Istaknuo je Zidićev nadrealizam kao novo, aktivno načelo pjesničkoga koncepta u kojem se više ne opisuje promatrano, već „fenomenologija pjesničkog viđenja postaje nadasve fenomenologijom vidnog: unutrašnja vizija što se razvijala među ključnim mjestima idealnog pjesničkog zrenja preobražava se u neposredan čin gledanja s pomoću slika stvorenih ‘na licu mjesta’, napisanih bez predznanja, kao stanovita energija gledanja projicirana u automatsku budućnost teksta“.

* * * *

OVČARA

Je li to mjesto

na kojemu su

nekoć

pasle

bijele, mekorune

ovce

ili su ih tu

privodili pred klanje?

Ne znam

lokalnu topografiju.

Nitko više ne spominje

ovce bijele, nedužne

otkad su ovdje iskrcali

– i odjednom pobili –

dvije stotine, i više,

golih i bosih,

iz bolnice izvučenih ranjenika,

pretučenih i mučenih.

Rane na ranama

otvarao je

major Smrt

i njegovi đaci,

vojnici Sotone.

Ako ih, za ovoga rata,

odnekud sustignu metci

reći ću naglas:

– Dobro si gađao, Gabrijele,

i ti, Mihovile.

Svaka vam čast!

Vi ste ih kaznili

kaznom nebeskom;

protiv nje nema priziva.

Mene bi,

da sam ih uzmogao naciljati,

suci složno optužili

zbog ubojstva iz mržnje

i nesmiljene osvete.

(Mislim, da ne bi pogriješili.)

1995/2010.

* * * *

Cvjetko Milanja pak u drugome svesku svoga Hrvatskog pjesništva od 1950. do 2000. smatra kako je već od prve Zidićeve knjige kritika ponavljala klišej koji je vezan uz „nadrealističku ekskluzivnost, dočim je Zidić [...] dijelom poetike hermetičar, dijelom upravo jezičnom redukcijom na tragu poetike haiku i zena, a dijelom je ‘raspjevan’ sa simbolizacijskom transferacijom svojstvenom svim Mediterancima od Valéryja do Bonifačića, Alfirevića“. Milanja se, nadalje, suprotstavlja kritičkome naglašavanju Zidićeva metafizičkoga uvida namjesto kojeg postulira magičnost punu aluzivnosti i asocijativnosti.

S druge strane, zajedničko je mjesto raznim pristupima Zidićevu pjesništvu razmjerno rastezljiva odrednica mediteranizma (koja pretendira ne samo na predmetnotematski, slikovni i simbolizacijski sloj, već i na metametričnost i preferiranje unutarnje formalne motiviranosti pa i skladnosti). U njoj se uočava, za razlogaše netipično, a za mediteranizam konstitutivno, nagnuće prema postizanju kozmičkoga jedinstva, odnosno – nasuprot krajnjem povijesnom pa i kozmološkom tragizmu kod nekolikih razlogaša – težnja prema dubinskoj uvučenosti subjekta u objektivacijsku prirodnu cjelovitost. Time bi, prema Milanji, Zidićev lirski subjekt bio bliži „parunovskom ili kaštelanovskom zajedništvu s prirodnim stratumom“.

Na tragu su Zidićeva nadrealizma kao – prema Mrkonjiću – „fenomenologije vidnog“ ili hermetističke zatamnjene aluzivnosti, odnosno izravnije simboličke filozofičnosti, i njegove pjesme u prozi koje su, kako je isticano, razmjerno malobrojne u odnosu na kvantitativnu nosivost toga poetskog žanra u nekih drugih razlogaša. No i tom pregršti pjesmama u prozi – njihovom sugestivnošću i izvedbenim virtuozitetom – Zidić se uvjerljivo pridružuje vrhunskim primjerima takovrsna pjesnikovanja u, primjerice, Dragojevića, Horvatića, Mrkonjića, Maroevića, Čudine.

U pogledu dosta važnoga, krajnje redukcijskoga segmenta Zidićeva opusa (koji je, usput rečeno, pri raznim antologizacijama bio visoko vrednovan), čini mi se da se kod našeg pjesnika nipošto nije dogodila kakva podređujuća prilagodba duhu i formi haikua, već je bliskost s tim japanskim oblikom došla iznutra, kao posljedak autorskih kristalizacijskih poetskih iskustava. Dapače, Zidićevi pjesnički mikrooblici (riječ je o pjesmama od samo nekoliko stihova ili čak nekoliko riječi) ipak su usmjereniji prema naglašenijoj simbolizaciji i izravnije prizvanim filozofskim implikacijama nego što se to događa u izvornome japanskom haikuu. Ukratko, prije je riječ o kondenzatima problema u prvome redu svojstvenih zapadnjačkim filozofskim tradicijama, koji su ipak drukčiji od nesvedive doživljajnosti haikua. Zidićeve mikropjesme bi se, dakle, nešto znatnije približile tek kakvoj prilagođenoj, okcidentalnoj inačici spomenuta japanskog oblika, a nipošto se ne smije previdjeti ni njihova bliskost s oblicima europskoga kulturnog kruga kao što su epigram, epitaf, mudrosne izreke, poslovice, concetti...

Takovrsne su pjesme, povrh svega, pouzdani indikatori spoznajnoga širenja ili stezanja cijeloga svijeta Zidićeve poezije, upravo vitgenštajnovskih pitanja može li se i treba li o nečemu govoriti, je li „tamnoj spoznajnoj materiji“ pjesnik bliži kada se primjerava tišini ili kada pruža prostor očitovanja podsvijesti u obilnijemu nadiranju teksta. Baš takve mikropjesme pak, u svojim najuspjelijim primjercima, mogu istodobno biti tik do uminuća govora, ali se i asocijativnim bljeskovima „uhvaćene“ podsvijesti spasiti od reducirajuće konačnosti tišine (primjerice u pjesmi Noć: „Velika,/ nezasitna/ jamo:/ dok ljubiš/ ti bešumno/ odgrizaš/ prste/ pružene ruke“).

Originalno i sugestivno pjesništvo

Upravo spomenuta radikalnost kojom se Zidić poetskim sredstvima približava polu krajnje izrazne i predmetnotematske redukcije i uviđanje da je nemoguće svagda izdržati u tako razrijeđenu pjesničkom zraku, valjda je prizivao onaj drugi pol sve izraženijega kronotopskog usidrivanja, čak hotimične zgodičnosti Zidićevih pjesama u posljednjih dvadesetak (dosad neoknjiženih) godina. Te pjesme isprva izvana zadobivaju svoj kronotop (posebice tijekom Domovinskoga rata), a on potom sve više biva unutarnji sudionik teksta. Rat, ljubavni odnosi i estetizirana erotičnost, konkretna sjećanja na žive i mrtve prijatelje i situacije s njima, memorabilne figure zavičajnosti i djetinjstva, intertekstualno, konkretno uvlačenje, čak inkrustiranje, Krležinih Balada Petrice Kerempuha ili starozavjetne Judite u vlastite pjesme postaju svojevrsno Zidićevo prebiranje po središnjim prošastnim ili prezentnim iskustvima osobne povijesti i opuštenija rekapitulacija svoga životnog rasutog tereta.

Zaključno, knjiga Kost i gozba očituje Zidića u svoj složenosti njegove poetike ili, bolje, poetikâ, u – kako je to Ivan Rogić Nehajev postavio – stabilnome četverstvu koje, četverim svojim kutovima i dimenzijama, zapravo nastoji opasati sav (duhovni) svijet. U svome, ponovimo, sinkronom nadrealizmu, hermetizmu, redukcionizmu, mediteranizmu, Zidić pak ne daje samo iznimno složen pjesnički znak nego i poeziju koja je – u svojim vršnim trenucima – iznimno originalna te doživljajno i intelektualno sugestivna. Stoga se knjigom Kost i gozba pjesništvo Igor Zidića iz povijesti hrvatske poezije jamačno promeće u njezinu suvremenost i budućnost.