Zanimljivo i lijepo publika ne voli

Stalo mi je da se granice hrvatske kulture što više prošire / Stil je karakteristika izraza – po njemu nešto jest umjetnost ili nije

Ovogodišnju nagradu za najbolji regionalni roman Meša Selimović dobio je Ludwig Bauer za Zavičaj, zaborav, koji je žiri u obrazloženju nazvao remek-djelom, dodavši kako je autor „napisao roman koji nas uči kako se pišu dobri romani“. Njoj se nedavno pridružila i nagrada Fran Galović, za najbolje prošlogodišnje ostvarenje zavičajne tematike. S laureatom smo razgovarali o nagradama, romanu, književnosti i društvu te književnosti u suvremenom društvu.

Prije nešto više od mjesec dana dobili ste regionalnu nagradu Meša Selimović za roman Zavičaj, zaborav. Što vam znači ta nagrada, posebice u kontekstu nagrađenog romana?

Ova nagrada vrlo mi je važna ponajprije zato što je regionalna. Meni je stalo da se granice hrvatske kulture što više prošire, a stalo mi je i da se moje knjige što više čitaju, na što širem prostoru, tim više što su i tematski vezane za mnogo širi prostor od današnje Hrvatske. Posljednje se odnosi i na roman Zavičaj, zaborav jer je u njemu opisana sudbina junaka u povijesnom okviru koji se odnosi na cijelu Jugoslaviju, to je razina povijesti jugoslavenskih sredina, kao i društvenih zbivanja, s odjekom na individualne sudbine ljudi. Ali odnosi se to i na velik dio Europe. Mislim da sam uspio autentično prikazati dio povijesti Čehoslovačke i Češke, kao i Istočne i Zapadne Njemačke, a rekao bih da sam bacio i dosta svjetla na događaje oko ujedinjenja njemačkih država. Dakle, riječ je o kontekstu koji može biti zanimljiv i izvan naših granica.

Središnja tema romana, ujedno stalni motivski pokretač u vašem romanesknom opusu, sudbina je Nijemaca na našim prostorima nakon Drugoga svjetskog rata. Koliko ste već rekli o toj temi, a koliko još osjećate da imate reći?

Prvi razlog zbog kojeg se time bavim jest činjenica da sudbina podunavskih Švaba nije dovoljno poznata. Važan je razlog to da je istina o toj etničkoj grupaciji često nedobronamjerno izvrtana. Podunavski su Švabe nakon Drugoga svjetskog rata bili proglašeni suradnicima okupatora i uništeni kao značajan civilizacijski korpus. Mnogi su izginuli u logorima, mnogi su otišli u progonstvo. Pritom nisu bili surađivali s fašistima više od drugih naroda na ovim prostorima. Vjerojatno su surađivali proporcionalno manje. Primjerice, jedini antifašistički list koji je izlazio na njemačkom jeziku u vrijeme Drugoga svjetskog rata izdavali su upravo podunavski Nijemci.

Čemu ste još, uz razotkrivanje sudbine podunavskih Nijemaca, usmjerili pozornost u ovom romanu?

Pitanjima osobnog i kolektivnog identiteta uopće, zatim oblicima socijalističkog sustava u Istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji, ali iznad svega – međuljudskim odnosima.

Svime time roman se bavi prateći život Lukijana Pavlovića, odnosno Ludwiga Bauera. Ta slojevita pitanja i dubinski promišljeni odgovori na neki način utišavaju junakov emocionalni sloj, pa se tako svi ključni emocionalni događaji prepričavaju ohlađeni vremenskim odmakom. Zašto ste napravili tu emocionalnu distancu pripovjedača?

U romanu se neprekidno miješa individualno i kolektivno, partikularno i univerzalno. Tako je i u ljudskom životu. Svi mi imamo svoje individualne sudbine, u kojima neka sitnica postaje neizmjerno važna, ali imamo i sudbinu unutar kolektiva u odnosu na koju naša sitna svakodnevica postaje manje važna. Ali cijelim mojim romanom, bez obzira na erudiciju fiktivnoga pripovjedača, vlada njegov individualni, subjektivni kut gledanja.

Prvi dio naslova romana – zavičaj cilj je potrage glavnoga junaka, koji mu stalno izmiče, jer se krije u drugom dijelu naslova – zaboravu. Dokle je junak stigao u traganjima? Završio je na početnoj točki. Je li to ujedno odgovor?

Na neki je način u svakom traganju – i polazište, i proces – odrednica cilja. Zavičaj je nešto što čovjek udahne prvim svojim dahom i priraste uz taj zavičaj do te mjere da sva njegova kasnija traženja mogu biti protumačena kao traženje one izvorne topline i prirodnosti zavičaja ili zamjene za to.

Prvi i posljednji udah junak čini u ratovima. Ne kroje li oni prečesto sudbine ljudi na našim prostorima?

Ratovi kroje povijest pa tako i individualne sudbine. Vrijedi to i za veće cjeline, ali kao da se na balkanskim prostorima to češće ponavlja. U današnjoj Turskoj još ima dosta ljudi koji govore nekim oblikom našeg jezika, u Americi sam se družio s Nijemcem koji je govorio hrvatski, a Zagreb mu je bio najljepši grad na svijetu. Najsvježiji rat u Hrvatskoj i Bosni učinio je da hrvatski, srpski i bošnjački postanu jezici koji se u pojedinim dijelovima Beča najčešće čuju. Frankofoni u Švicarskoj u velikoj su mjeri potomci hugenota koji su pobjegli zbog sukoba s katolicima u Francuskoj. Dalo bi se nabrajati u nedogled.

U romanu pronalazimo rečenicu – „Biti Nijemac danas znači pokloniti se žrtvama nacista“. Koliko neizgovorenih isprika i poklona čeka u Zemljinim zakucima te koliko bi se na lokalnoj, ali i globalnoj, razini odahnulo kad bi se izgovorile?

Nitko ne bi smio okrenuti glavu od zločina koji su počinjeni u ime njegove nacije. Krivica za zločin svakako je individualna, svatko je odgovoran za svoj postupak, ali pripadnost naciji pretpostavlja i odgovornost za sve što se čini u ime te nacije, neovisno o konkretnim krivcima.

Roman Zavičaj, zaborav posebice je zanimljiv u aspektu stila. Oblikovan je u dugim rečeničnim nizovima koji poput bujice upijaju u sebe pripovijedanje i opisivanje, ali i dijaloge, pretačući se u čitatelja neopisivom lakoćom.

Pri pripovijedanju u prvom licu postoji više mogućnosti korištenja subjektivnošću takva rakursa. Dugim nizovima rečenica povezanih u jednu namjerno sam podizao temperaturu teksta, davao mu dinamiku i temperament. To mi je omogućavalo veću mjeru sugestivnosti, uronjenosti čitatelja u situaciju, ali i to da esejistički pasaži ne postanu dosadni.

Koliko je postojao strah od eventualne hermetičnosti?

Hermetičnost mi nije odveć bliska. Uvijek nastojim biti precizan i jasan. Jedan od mojih principa kaže: „Mutnoj se vodi ne zna dubina.“ Uvijek stvaram slojevite tekstove koji su čitljivi i barem prividno lako razumljivi. Kažem prividno jer svi slojevi nisu lako dohvatljivi. Kritičari su već zapazili da je lakoća moga pripovijedanja često varljiva. Ako se čitatelj dade time zavesti pa prihvati čitanje nadušak, može mu se dogoditi da niz stvari u dubljim slojevima naracije, stvari simbolične ili asocijativne naravi, ostane neotkriven.

U ranijem romanu Biserje za Karolinu bavili ste se riječima, ovdje rečenicom. Koliko je taj razvoj osmišljena strategija, a koliko izvire iz sama sadržaja ili možda iz društvene okoline?

U tom pitanju zapravo je mnogo mudrosti. Svaki je moj roman zaseban projekt. U svakome primjenjujem novu, drukčiju arhitekturu. Naprosto ne podnosim oponašati sama sebe. U romanu Biserje za Karolinu jedan je od lajtmotiva bilo to kako se vještinom uporabe riječi, odnosno zlouporabom riječi, stječe i zlorabi vlast. U romanu Zavičaj, zaborav stavljanjem naglaska na bogatu rečenicu htio sam detaljnije izraziti individualne likove, emocijama nabijeno proživljavanje glavnog junaka, pa i ostalih, ali i gotovo neograničen značenjski i povijesni okvir u kojem se roman odvija.

Poznati ste kao vrstan stilist, što ste potvrdili prije nekoliko godina kad ste propjevali kroz izmišljeni renesansni sonet Cvijete Zuzorić. Koliko je vama važan stil?

Individualni je stil najvažnija karakteristika umjetničkog djela, ali ujedno upravo ona karakteristika koja se ne bi smjela odveć uočavati, tj. ne bi se smjela nametati nad sve ostalo. Stil je karakteristika izraza – po njemu nešto jest umjetnost ili nije. Sonet Cvijete Zuzorić jako mi je drag. To je jedino njezino poznato književno djelo, uronjeno u njezino vrijeme i njezin svijet. I to su karakteristike stila.

U kojoj je poziciji stil danas u odnosu na sadržajni sloj?

Stil je uvijek bio jako važan. Meni je važan prilikom izbora pisaca koje sam prevodio, poput Čapeka, Hašeka, Joycea, Oscara Wildea ili pjesnika poput Johna Masefielda, Jana Stacha, Miroslava Valeka. Moram reći da je za pouzdano vladanje stilom potrebno veliko znanje. Mnogima to znanje danas nedostaje. Na domaćoj sceni imamo mnogo diletanata. Ali imamo i sjajnih stilista. Kristalne rešetke Mirka Kovača mogle bi poslužiti kao udžbenik moći i čarolije stila. Od nešto starijih naših pisaca moglo bi se to reći posebno za Krležina djela. Također je važno da se funkcionalnost stila mijenja u vremenu. Danas, primjerice, više nije čitatelju uvjerljiv stil koji se temelji na rakursu sveznajućeg pripovjedača, a uvjerljivost je jedan od bitnih ciljeva svakoga umjetničkog stvaranja.

U vašoj bibliografiji pronalazimo sadržajno čvrst romaneskni opus, spomenuti sonet, kratke priče, uspješne krimiće, drame i radiodrame te lektirne priče za djecu. Koliko je zahtjevna ta šetnja stilovima, izrazima i temama te prilagodba šarolikoj čitateljskoj publici?

Književnik je umjetnik riječi pa se onako kao što se darovit slikar snalazi s bojama, umjetnik riječi, ako je za to rođen, dobro snalazi s riječima. Svaka književna forma za mene je zanimljiv izazov, ali ničemu ne pristupam olako.

Na početku razgovora istaknuli ste kako vam je vrlo važna recepcija vaših djela. Koliko važna?

Nakon što je djelo završeno – recepcija je sve. U svijesti čitatelja formira se ona posljednja i jedina relevantna projekcija umjetničkog djela. Ta je projekcija čitateljevo vlasništvo, a ja sam sretan kada dobijem potvrdu da je ona ostvarena.

Koliko su nagrade važne za recepciju romana, odnosno za sama autora?

Ne znam na to odgovoriti. Često se nagradama podupiru slabe knjige. To može izazivati nepovjerenje. U Hrvatskoj je često takvo nepovjerenje opravdano. Za mene kao autora bitna je recepcija. Nagrada može biti dodatak skromnu honoraru, ali pravi pisac ne piše ni zbog dobiti ni zbog slave.

Nagrada je i dobra reklama romanu. Mislite li da bi nakon Meše Selimovića roman Zavičaj, zaborav mogao postati bestseler? U društvu kakvo već jest.

Živimo u vremenu jeftine robe. To se odnosi na sve, pa i na književnost. Umetak od dvije presavijene stranice u novinama naziva se romanom. To je pristupačno, jeftino pa mnogi ne pitaju koliko vrijedi. Najbolje se prodaju najjeftinije cipele. Nije bitno što su te i najlošije. Moji su svi romani odveć dobri, odveć ozbiljni projekti, da bi ih se dalo uspoređivati sa šundom kojim se često kite različite top-liste. Ali, srećom, ima i pametnih ljudi, to je ona dragocjena manjina.

Iz te manjine u vašem slučaju iznikao je klub obožavatelj(ica) vaših djela.

Ljudi koji vole dobre knjige često mi se javljaju kao oduševljeni čitatelji mojih. Obično je to obrazovaniji sloj. A čitateljice su danas općenito marljivije nego čitatelji.

Vrijedi li u današnje vrijeme ona stara izreka koju je nedavno u Vijencu ponovio Drago Jančar, da dobra literatura uvijek pronađe čitatelja?

Drago Jančar uvijek je u pravu, a ono što piše dokaz je njegove tvrdnje. Ali ni on nije na meti najšire publike. Vjerojatno baš zato što piše zanimljivo, lijepo, duhovito i slojevito.

Koji su putovi preživljavanja književnosti i ostalih umjetnosti u današnjim vjetrometinama površnosti, kratkoročnosti i nekritičnosti?

Od pradavnih vremena čovjekom rukovode dvije vrste poriva. Jedni su ono što je sadržano u izreci: U se, na se i poda se. Drugi su svi oblici plemenitog djelovanja koje nije usmjereno na zadovoljenje najelementarnijih potreba. Da u čovjeku ne postoji neka neshvatljiva težnja prema tom humanijem, ma kako neisplativom, vjerojatno bismo i danas bili ljudožderi. Osim ako čovječanstvo ne bi nestalo proždrijevši svoju djecu.

Iako se Zavičaj, zaborav čini kao svojevrsna summa summarum teme o sudbini Nijemaca na našim prostorima nakon Drugoga svjetskog rata, u tisku vam je i roman Karusel, ženska strana Zavičaja, zaborava.

Roman Karusel dobro ste okarakterizirali. Knjiga bi se trebala pojaviti na sajmu knjiga u Puli. Ali nije tu pandan samo ženska strana, bilo mi je stalo dodati i židovsku stranu te povijesne scene.

Završen je i vaš autobiografski roman Toranj kiselih jabuka, koja već naslovno sugerira trpki okus u ustima. Čega se sve dotičete u njoj?

Ono što naslov sugerira jest moje sazrijevanje u drugoj polovici 20. stoljeća. Pokušavam dešifrirati, pronaći smisao nekih sasvim privatnih detalja vlastite autobiografije, ali i korijene građe koju sam uobličio u romanima. Taj roman može se očekivati tek za godinu dana.

Što još čeka na tisak?

Izdao bih rado prijevod Andersena s danskog, a svakako ću prevesti i više proznih radova Oscara Wildea. Ukoliko okolnosti dopuste, napravio bih i izbor stihova slovačkih pjesnikinja, jako su dobre – užitak čitaocu, a izazov prevodiocu.